Dobra je vijest da je nakon početne bure nastale izlaskom njegove debele knjige pokrenuta konstruktivna diskusija na temu integracije imigranata u njemačko društvo.
"Njemačka se ukida" nova je knjiga Thila Sarrazina u kojoj bivši bankar muslimane identificira kao glavne krivce za propadanje njemačke kulture i društva. Za to nisu krivi samo njihova vjera i kultura nego i njihovi geni, zaključak je koji se vrlo teško ne može nazvati rasističkim, a koji Sarrazin brani kao novu spoznaju u raspravi oko integracije doseljenika u Njemačkoj.
Thilo Sarrazin, donedavni član upravnog odbora njemačke Savezne banke, bivši senator za financije u Berlinu i član SPD-a prošlih je tjedana ponovno dospio u centar pažnje njemačke javnosti. To ga je koštalo radnog mjesta u Bundes banci na koje je, kako sam tvrdi, pod političkim i društvenim pritiskom, prije svega iz stranke Zelenih "multikulturalista" podnio ostavku. I u SPD-u se je opet rasplamsala diskusija oko izbacivanja Sarrazina iz stranke. Njegova "slika čovjeka ne može se ujediniti s vrijednostima SPD-a", tvrdi predsjednik socijaldemokrata Sigmar Gabriel.
Koja je to slika čovjeka koju Sarrazin zastupa i koja ga je koštala bankarske karijere? U principu ista kao i ona koju je prije godinu dana zastupao u intervjuu danom časopisu Lettre International. Samo što je ove godine Sarrazin genetske i rasne teze zapakirao u nedavno objavljenu knjigu "Njemačka se ukida".
Prva grupa koja se u njegovoj knjizi nalazi na udaru su osobe koje primaju socijalnu pomoć ili potporu za nezaposlene. Oni, naime, uopće ne žele raditi pošto je svota koju dobivaju "više nego dovoljna za život". Sarrazin u socijali ne vidi ništa drugo nego poticaj "pasivnosti indolencije i duhovnog siromaštva kojime se ljudima krade ponos i samopouzdanje". Njegov prijedlog je zato umanjiti tu svotu. Kao da politika u Njemačkoj već deset godina ne ide u tom smjeru, umanjivanja socijalne pomoći i plaća. Jaz između bogatih i siromašnih je sve veći a srednji slojevi društva sve tanji. Pitanje je što je za radnika koji od svojih osam sati rada više ne može prehraniti svoju obitelj "frustrirajuće": Činjenica da neke obitelji koje žive od socijalne pomoći imaju jednaka financijska sredstva kao dotični radnik (kako tvrdi Sarrazin) ili je frustrirajuće prije svega to da puno radno vrijeme u nekim granama privrede više nije dovoljno za život? Zar pravedne plaće ne bi bila jednaka motivacija za rad kao i rezanje socijalnih davanja koje traži Sarrazin?
Nadalje, naš prijatelj ljudskog roda brine se i za fizičko zdravlje onih koji ovise o socijalnoj skrbi. U poglavlju "Siromaštvo i nejednakost", primatelj socijalne pomoći (ako si uspije priuštiti Sarrazinovu knjigu od 23 eura), može naći meni koji sadrži prijedlog za zdravu i jeftinu ishranu pri minimalnim troškovima. Ljudi koji žive na socijali, tvrdi Sarrazin, imaju problem s viškom kilograma jer se premalo kreću i nezdravo hrane. Zato im on, do u gram precizno, izračunava koliko za jedan zdrav obrok treba marmelade, mlijeka, kave ili mesa. Meni postavljen za tri dana, za jedan doručak predlaže čak 80 grama zobenih pahuljica, jednu bananu, jednu četvrtinu litre mlijeka ili jogurta, 20 grama meda i čak dvije šalice kave. Bilo za doručak ili za večeru kod pripremanja to jest konzumiranja obroka čovjek jedino mora pripaziti da ne pojede više od jednog komada nareska.
A zašto su pripadnici nižih društvenih slojeva i njihovi potomci toliko podobni nezdravom životu, nezaposlenosti i relativnom siromaštvu? Sarrazionov odgovor je: Zato što su glupi i zato što su im djeca nasljedila tu glupost. U poglavlju "Znakovi propadanja, inteligencija i demografija" stoji: "Utvrđeni deficiti pri socijalizaciji (niskih društvenih slojeva op.a.) bi se pojavili i tada kada inteligencija ne bi bila nasljedna ili u bi to bila u vrlo malom opsegu. Ali inteligencija je nasljedna u 50 do 80 posto slučajeva. Zbog toga generativno ponašanje znači, nažalost, i to da se nasljedni potencijal inteligencije naroda kontinuirano razrjeđuje. Ovaj kvalitetni efekt ima dugoročni učinak na budućnost društva." Sarazin tvrdi da visoka plodnost kod društvenih grupa koje imaju niski kvocijent inteligencije za cijelo društvo u prosjeku može prouzrokovati eugenične ili disgenetične efekte.
Ljudi koji žive na socijali, tvrdi Sarrazin, imaju problem s viškom kilograma jer se premalo kreću i nezdravo hrane. Zato im on, do u gram precizno, izračunava koliko za jedan zdrav obrok treba marmelade, mlijeka, kave ili mesa
Zbog takvih razmišljanja Sarrazin stoji u kritici. Predsjednik savjeta Evangelističke crkve u Njemačkoj Nikolaus Schneider mu predbacuje "vulgaran socijalno darvinistički pogled", te dodaje: "Smatram da je nepodnošljivo saznanja iz genetike jednostavno prevesti na socijalne teme." Zaista, najnovija istraživanja pokazuju da je inteligencija u mnogo manjem opsegu nasljedna. Djeca čiji biološki roditelji pripadaju niskim slojevima društva, ali koja su, na primjer, adaptirana u imućne obitelji prosječno dosežu jednak kvocijent inteligencije kao i ostala djeca iz bogatijih društvenih slojeva. Također, znanstvena grana epigenetike pokazuje koliko su naši geni podložni utjecaju okoliša i koliko se nasljedni faktori zaista mogu prepisati načinom življenja. To da karakter, socijalno ponašanje, moral, ali u velikom opsegu i inteligencija s genetskim nasljeđem nemaju gotovo nikakve veze, Sarrazina ne zanima. Svi ti noviji nalazi se ne uklapaju u njegovu tezu o glupavom imigrantu ili neinteligentnoj lijenoj osobi koja prima socijalnu pomoć, te se on radije poziva na znanstvenike s kraja 19. stoljeća, kao što su to psiholog Wilhelm Peters ili Darwin. Sarrazin piše o ljudskim rasama, koje su, doduše, genetski slične, ali eto ipak različite, dok je moderna znanost spoznala, da genetski gledano postoji samo jedna ljudska rasa i da su genetske razlike među narodima bitno manje nego što to zna biti genetska raznolikost među pripadnicima jednog naroda.
Nakon što na 234 stranice opisuje situaciju siromašnog društvenog sloja, njihov manjak inteligencije i potencijala, na stranici 235 se napokon može pročitati tko je glavni krivac za loše stanje u njemačkom školstvu, za prazan njemački socijalni proračun, za oglupljivanje Njemačke, tko zapravo čini jezgru i većinu njemačkog prekarijata. To su, naime, muslimani. "U suštini je njemački školski sustav zapravo problem muslimanskih migranata. Kada govorimo o migrantima onda se isključivo misli na migrante iz islamskih zemalja (Turska, Afrika, Bliski i Srednji istok). Oni su jedini koji imaju probleme s jezikom i istovremeno tvore jedan veliki dio donjeg društvenog sloja i primatelja socijalne pomoći. Njihova djeca imaju najveće probleme u njemačkom školskom sustavu". Sve lošije prosječne školske rezultate Sarrazin svodi na nemogućnost nižih socijalnih slojeva i muslimana da uopće postignu bolje rezultate.
No statistike za pojedine zemlje pod povećalom izgledaju malo drugačije. Tako djeca imigranta iz Afganistana, Irana ili Iraka, u prosjeku, češće pohađaju gimnazije od njemačke djece. "Njemačka se ukida" knjiga je puna proturječnosti. Sarrazin fabulizira o višoj inteligenciji kod Židova koja se razvila jer su stoljećima bili prisiljeni raditi samo "intelektualne" poslove poput bankarstva. Ovdje Sarrazin eksplicitno piše da na inteligenciju utječu vanjski faktori poput profesije, dok upravo takav osobni razvoj osporava migrantima muslimanima i niskim socijalnim slojevima.
Slijedeći logiku stručnjaka genetike Sarrazina, muslimani su genetski jednostavno gluplji od Nijemaca, pa kao takvi sami po sebi pripadaju na dno društva. Pored autohtonog donjeg sloja svojom genetički nasljednom glupošću pridonose nedaćama u Njemačkoj
Slijedeći logiku stručnjaka genetike Sarrazina, muslimani su genetski jednostavno gluplji od Nijemaca, pa kao takvi sami po sebi pripadaju na dno društva. Pored autohtonog donjeg sloja svojom genetički nasljednom glupošću pridonose nedaćama u Njemačkoj. Kao da nam nije dosta što društveno blagostanje već ionako ugrožavaju njemački degenerici koji žive na socijali, sad su nam se tu nakotili i neki Turci, koji ne samo da su siromašni i neškolovani nego čak izgledaju drugačije, nose neke čudne krpetine na glavi i ne znaju njemački. Jedini krivci za lošu integraciju u društvo, u poslovni i školski sustav za Sarrazina su oni koji se ne uspijevaju integrirati. To što je struktura njemačkog društva sa svojim četverogodišnjim osnovnim školama, diskriminacijom osoba s migrantskom pozadinom, kako u školstvu tako i na tržištu rada takva da je ono prema gore slabo propusno, Sarrazin ne uviđa. Ipak su upravo to okviri društva na koje je i sam Sarrazin mogao utjecati u vrijeme dok je bio senator za financije u Berlinu. Nakon što je izašao iz politike i smjestio se u Bundesbanci, sad kad više nema političke odgovornosti, Sarrazin širi svoje teze. Dok je bio na političkoj poziciji, kada je mogao aktivno sudjelovati u rješavanju problema Sarrazin to nije učinio. "Niti jedan financijski plan Sarrazina za njegovo vrijeme u Berlinu nije sadržavao cent više za integracijsku politiku", tvrdi Jörg Schönbohm (Kršćanska damokratska unija - CDU) bivši senator za unutarnje poslove u Berlinu, koji je i sam poznat po kritici doseljenika koji se "ne žele" integrirati.
Sarrazin, doduše, točno iznosi brojke Saveznog statističkog ureda, prema kojima samo 34 posto imigranata muslimanskih korijenima živi od rada, dok brojka osoba bez stranog porijekla iznosi 43 posto. Relativno gledajući unutar grupe "imigranata muslimana" četiri puta više ljudi prima naknadu za nezaposlene nego što je to slučaj kod Nijemaca. Sve te brojke su točne, ali Sarrazin se i ovdje upecao samo na muslimane, ne spominjući da je situacija kod doseljenika iz južne i jugoistočne Azije ili Ukrajine još gora. Ovdje se već klima njegova teza o kulturnom identitetu koji sprečava imigrante iz Turske, bivše Jugoslavije i arapskih zemalja da se integriraju. A ta postavka potpuno pada u vodu kada se pogled baci na turske imigrante koji žive u manjim gradovima ili u četvrtima s miješanim stanovništvom, gdje se bez većih problema i vrlo brzo integriraju. Također, bez ikakvih propitivanja prenosi brojke koje važe za Berlin, dakle, relativno neidustrijaliziranu metropolu od 3,5 milijuna stanovnika, na cijelu Njemačku. Da je situacija migranata na jugu zemlje zbog privrednog razvoja ove regije sasvim drugačija, bez proširenih paralelnih društava i njihovih problema, Sarrazin ne uzima u obzir.
Kod imigranata s Bliskog istoka veliku ulogu igraju i genetska opterećenja prouzrokovana brakovima između bliskih rođaka koji prouzrokuju nadprosječni udio prirođene slaboumnosti i nasljednih bolesti", piše Sarrazin
"Kulturnu osebujnost imigranta muslimana moglo bi se relativizirati kada bi ovi migranti posjedovali posebne kvalifikacije ili intelektualni potencijal. No to nije vidljivo. Neki aspekti pokazuju upravo suprotno i nije potvrđeno da je to zbog toga što te osobe potječu iz neškolovanog okruženja. Tako kod imigranata s Bliskog istoka veliku ulogu igraju i genetska opterećenja prouzrokovana brakovima između bliskih rođaka koji prouzrokuju nadprosječni udio prirođene slaboumnosti i nasljednih bolesti", piše Sarrazin. Problem kod muslimana za njega ne predstavlja samo njihova degeneričnost zbog koje se i brže razmnožavaju, nego i to što iz vjerskih razloga imaju više djece. Svojom visokom rodnom stopom imigranti će u Njemačkoj postati većina i islamizirati njemačku kulturu, tvrdi Sarrazin.
Prva ministrica turskog porijekla u Njemačkoj, ministrica za socijalna pitanja pokrajine Donja Saska, Aygül Özkan (CDU), Sarrazinu predbacuje da je svojim tezama imigrante povrijedio i da ih paušalno diskreditira. "Postoji bezbroj marljivih doseljenika - oni zaslužuju respekt, a ne podmuklost. Svi koji se angažiraju, koji motiviraju vlastitu djecu, koji uče njemački, koji rade i plaćaju porez, koji kao poslodavci stvaraju radna mjesta. Svi oni zaslužuju respekt, a Sarrazin te iskrene ljude vrijeđa svojim paušalnim osudama", izjavila je ministrica, čiji su roditelji 1963. Godine iz Turske stigli u Njemačku.
U Berlinu Nijemci u prosjeku imaju 1,2 djece, a Turci i Arapi dvoje. Samo ova brojka pokazuje da je Sarrazinova tvrdnja kako će u sljedećim desetljećima muslimani biti većina u Njemačkoj, čista glupost
Šest milijuna muslimana turskog, arapskog, bošnjačkog ili afričkog porijekla živi u Njemačkoj. Kada bi njihova stopa rođenja dugoročno ostala viša od one njemačkih starosjedioca onda bi zaista njihov broj za nekoliko generacija bio veći. Istina je pak da je stopa rođenja kod doseljenika koji su se integrirali - što vrijedi i za većinu "muslimanskih migranata" - već u drugoj ili trećoj generaciji jednaka onoj autohtonog stanovništva. Istina je također da je udio migranata u velikim gradovima sve veći i da su u nekim četvrtima čak većina. No to je prije svega zbog iseljavanja Njemaca iz tih četvrti koji ne žele imigranta za susjeda, nego zbog viših stopa rođenja. U Berlinu Nijemci u prosjeku imaju 1,2 djece, a Turci i Arapi dvoje. Samo ova brojka pokazuje da je Sarrazinova tvrdnja kako će u sljedećim desetljećima muslimani biti većina u Njemačkoj, čista glupost. Za takav razvoj bi trebalo nekoliko stotina godina uzimajući u obzir i činjenicu da broj djece u obiteljima s imigracijskom pozadinom u drugoj i trećoj generaciji pada na nivo autohtonih obitelji. Sarrazin uvijek iznova navodi već poznate i prožvakane vijesti o islamskim djevojkama koje se prisiljava na udaju, o ugnjetavanju žena, o neznanju njemačkog jezika i tako dalje. Sve mu to služi kao dokaz da "islamska imigracija potkopava njemačko društvo". Isto tako, činjenica je da u zadnjih par godina više Turaka napušta Njemačku nego što se u nju useljava. Radi se mahom o mladim ljudima s dobrom naobrazbom, koji za sebe veće i bolje životne prilike vide prije u Istanbulu nego u Berlinu.
Gubitak tih imigranata Sarrazinu sigurno ne žali. On ionako želi da se migracija dopusti samo osobama koje odgovaraju njemačkoj, to jest europskoj kulturi, i da njihova "unučad i praunučad ne žive u Njemačkoj u kojoj se uglavnom govori turski i arapski, gdje žene nose marame na glavi i gdje dnevni ritam obilježava zov mujezina", a od muslimana koji ovdje već žive očekuje potpunu asimilaciju u njemačko društvo. Samo tako, navodno, njemačka kultura može preživjeti. Na taj stav ima pravo, na klevetu i genetski rasizam nema. Danas nitko više neće proturječiti činjenici da u paralelnim muslimanskim društvima u Njemačkoj postoje problemi koje Sarrazin navodi i koji su već dugo godina poznati stručnjacima, politici i javnosti. Njega se ne kritizira zato što probleme integracije opisuje dijelom točno, djelomično površinski i dijelom netočno, nego zato što kao uzrok tih problema uzima genetsku predispoziciju muslimana, ukratko nasljednu glupost. S pravom su njegove teze gotovo svi zastupnici političke klase nazvali nepodnošljivim, potpuno neprihvatljivim i protuslovnim. Za probleme integracije kriviti samo kulturu i vjeru je iskrivljavanje i pojednostavljenje društvenih procesa, a svemu tome dodati i genetsku predispoziciju je jednostavno rasizam. I upravo to je razlog zašto Sarrazin uvijek iznova uspijeva probuditi burnu diskusiju o integraciji. Ne zato što iznosi neka nova saznanja ili ukazuje na neotkrivene probleme, nego zato što njegova demagogija, cinizam i sablazne teorije u demokratskom društvu moraju naići na otpor i kritiku.
No nisu se svi obrušili na bivšeg bankara. Prema ispitivanju berlinskog Info-Instituta oko 37 posto Nijemaca podupire njegove teze o muslimanima, dok ih 43 posto odbija. I među političarima Sarrazin ima one koji su stali uz njega. Ne samo stranka nacionalista NPD, koja mu je ponudila suradnju nego i zastupnici velikih stranaka. Bavarski ministar unutarnjih poslova Joachim Hermann dijeli Sarrazinovu kritiku o imigrantima. "Broj imigranata je sve veći i to samo kroz stopu rođenja. Daljnja masovna imigracija će preopteretiti naše integracijske kapacitete." Ipak, niti Hermann ne podržava Sarrazinovu eugeniku. "Nezgodno je što njegove besmislene genetičke izjave stoje na putu jednoj objektivnoj diskusiji", kaže političar Kršćanske socijalne unije, sestrinske stranke vladajućeg CDU-a. Sarrazinov rasizam relativiraju i u privrednim krugovima. "Izjave gospodina Sarrazina imaju osnovanu jezgru, tamo gdje ukazuju na naše greške u selekciji i integraciji imigranata", izjavio je Klaus Zimmermann, stručnjak za ekonomiju u berlinskim novinama Tagesspiegel i istovremeno upozorio, kako bi privredni rast bez imigracije vrlo brzo mogao stagnirati. "Mi isto tako trebamo kvalificirane imigrante iz drugih kulturnih krugova", smatra Zimmerman.
Za probleme integracije kriviti samo kulturu i vjeru je iskrivljavanje i pojednostavljenje društvenih procesa, a svemu tome dodati i genetsku predispoziciju je jednostavno rasizam. I upravo to je razlog zašto Sarrazin uvijek iznova uspijeva probuditi burnu diskusiju o integraciji
Na kraju svoje knjige vidovnjak Sarrazin oslikava strašnu budućnost koja će nas stići ako se u Njemačkoj ništa ne promijeni: mjesta njemačke kulture kao što su crkve, muzeji i kazališta će nestati jer se muslimani za njih ne zanimaju. Na kraju stoljeća Sarrazin vidi škole za Turke i Arape i predviđa propast njemačkog jezika: "U velikim gradovima 2105. još samo deset posto učenika birati će njemački kao materinji jezik."
No Sarrazin pokazuje i alternativu. Ona leži u zatvaranju šengenskih granica i političkim programima koji će potaknuti inteligentne slojeve društva na razmnožavanje, a imigrante s Bliskog i Srednjeg istoka da ne rađaju toliko djece, time što bi im se trebala uskratiti socijalna pomoć. Ono što Sarrazin ne uviđa je to da se više uopće ne radi o imigraciji (Njemačku godišnje napusti više osoba nego što se u nju useli). Osobe s imigrantskom pozadinom i svi problemi koje imaju glede integracije u Njemačkoj su njemački problemi. Njemačka ne stenje pod najezdom muslimanskih horda s juga i istoka nego pod lošom ili nepostojećom integracijskom politikom od dolaska prvih "gastarbajtera" pa sve do početka 21. stoljeća. Ili kako kaže Klaus Bade, predsjednik stručnog savjeta Njemačkih zaklada za integraciju: "Prijelazno doba traje već trideset godina u kojima se stvarna imigracija nikada nije akceptirala. Osveta političkih pogreška se zove Sarrazin."
Sarrazin pokazuje i alternativu. Ona leži u zatvaranju šengenskih granica i političkim programima koji će potaknuti inteligentne slojeve društva na razmnožavanje, a imigrante s Bliskog i Srednjeg istoka da ne rađaju toliko djece, time što bi im se trebala uskratiti socijalna pomoć
Stručnjaci za integraciju i migraciju, kao na primjer predsjednik Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice, Albert Schmid, odbacuju Sarrazinovu kritiku islama kao krivu i polemičnu. "Imamo problema u integraciji, ali ti problemi su rješivi", izjavio je Schmid prilikom predstavljanja "Saveznog programa za integraciju". Schmid prije svega kritizira neosnovanu dramatizaciju činjeničnog stanja te smatra da je Sarrazin krivo prikazao i broj muslimana i demografski razvoj u Njemačkoj. Naveo je brojku od 1,1 milijuna osoba koje do sada nisu integrirane. "S obaveznim integracijskim tečajevima i tečajevima jezika se uspješno suprostavljamo tom problemu. U roku od pet do šest godina ćemo taj problem riješiti", optimističan je Schmid.
Kvintesenca Sarrazinove knjige je: imigranti islamske vjeroispovijedi i niski društveni slojevi ne mogu pridonijeti rješenju demografskog problema. Iako rađaju više djece, oni su u prosjeku, naime, i gluplji - stanje inteligencije koje genetski prenose na svoju djecu. Time samim svojim postojanjem ruše njemački potencijal za preživljavanje u globalnoj utrci. Svojom iluzijom o multikulturnom društvu i politikom socijalnog romantizma Njemačka je na najboljem putu da se "ukine", zaključuje Sarrazin na gotovo 400 stranica na kojima se trudi pokazati svoju svestranost kao stručnjak za prehranu, za genetiku, integraciju i imigraciju ili pak demografski razvoj. U stvarnosti samo dokazuje kako zna generalizirati, klevetati, nabrajati statistike, nerijetko zastarjele i nepotpune i ništa više. Sada nakon što je knjiga "Njemačka se ukida" dostupna javnošću pokrenuta je rasprava oko Sarrazinovih tvrdnja, rasprava koja je pokazala da njegove brojke po pitanju imigranata često ne stoje, da njegovim zaključcima manjkaju znanstveni dokazi, a da su njegove izlazne teze s početka prošlog stoljeća.
Njemačka se nije ukinula - niti će to Sarrazinu uspjeti s njegovom knjigom - nego se je okrenula konstruktivnoj diskusiji oko imigracije i integracije. Čak i sama njemačka vlada priznaje greške učinjene u integracijskoj politici zadnjih desetljeća. Novi programi za integraciju koji se prije svega bave školstvom i učenjem njemačkog jezika nalaze se već u ladicama. "Znanje jezika odlučuje o uspjehu imigranata u našem društvu", naglasio je glasnogovornik vlade Steffen Seibert. Hoće li nove mjere za integraciju biti uspješno provedene ovisi o financijskim sredstvima koja će ih pratiti. Jedino je žalosno što je ova ozbiljna razmišljanja politike o integraciji pokrenuo jedan najobičniji rasist.