Salam Ibrahim Al Nidawi u Hrvatsku je stigao 2016. Prije toga u Iraku studirao je pravo i političke znanosti. Četiri godine nakon dolaska u Hrvatsku, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu završio je sveučilišni diplomski studij Europskih studija (Master of European Studies). Zaposlen je u Rehabilitacijskom centru za stres i traumu gdje radi kao prevoditelj.
Salam je uključen i u predavanja koje nevladine udruge organiziraju kako bi medijima prezentirale probleme s kojima se migranti sreću na svome putu ka integraciji.
U razgovoru za H-Alter Salam priča ponešto o svome putu, integracijskim politikama i praksma, o radu državnih institucija, nevladinim udrugama, procesu integracije, susjedima...
Što je za vas bilo najteže pri procesu integracije u ovdašnje društvo?
Bilo je mnogo poteškoća, posebno u početku. Glavni je problem bio moje nepoznavanje prava stranaca na zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj. Velika je prepreka za sve useljenike što ne poznaju zdravstveni sustav i kako on funkcionira u Hrvatskoj. To neznanje i zbunjenost potiče strah, pa se oni ne usuđuju, ili ne znaju kako potražiti pomoć medicinskih stručnjaka.
Veliki problem je jezična barijera. Odlazak liječniku i nemogućnost jasnog objašnjavanja simptoma sigurno je problematičan kako za pacijenta Država bi trebala znati kako aktivno uključiti lokalnu zajednicu za suživot s ljudima pod međunarodnom zaštitom putem informiranja o novim članovima, stvaranjem mjesta za druženje, pružanjem podrške, razgovorom i međusobnim upoznavanjemtako i za liječnika. Također, ljudi koji dolaze iz različitih kultura često imaju različite životne navike, posebno što se tiče hrane i načina odijevanja. Mnogo je sitnica iz svakodnevnog života koje sam trebao promijeniti i naučiti. Na primjer, u Iraku koristimo drugačije namirnice za spremanje jela, pa ono što sam trebao za kuhanje nije bilo moguće kupiti u dućanima ili je, pak, izrazito skupo i nabavlja se samo u specijaliziranim trgovinama. Ostali problemi tiču se administracije. U zemlji iz koje dolazim ne treba vam toliko papira da biste dobili osobnu iskaznicu ili vozačku dozvolu. U početku je to bilo zbunjujuće, a kad ne znate jezik, gotovo je nemoguće cijeli proces obaviti sam, bez ičije pomoći.
S kojim državnim institucijama ili nevladinim organizacijama ste komunicirali prilikom traženja azila?
Postoje mnoge organizacije koji rade s tražiteljima azila i ljudima koji su ovdje u Hrvatskoj dobili međunarodnu zaštitu ili drugi status. Postoje dvije vrste institucija: državne javne institucije i nevladine organizacije. Javne institucije zapravo su produžetak vlade i pružaju usluge kao što su zdravstvena zaštita, obrazovni sustav, socijalna skrb itd. To su formalne institucije koje su osnovane za funkcioniranje države u cjelini, čiji je glavni cilj osigurati provedbe zakona, tako da često nisu fleksibilni i osjetljivi na određene skupine i potrebe. Druga vrsta institucija su nevladine organizacije koje se često osnivaju kako bi ispunile određenu misiju i pružile određenu pomoć. To uključuje organizacije poslodavaca, političke stranke, crkve, medije i ostale aktere civilnog društva. Nevladine organizacije djeluju kao izravni partneri u provedbi politika, ali i kao "čuvari" ljudskih prava.
Ponekad, kad sam trebao obavljati neke administrativne poslove, bilo je ljubaznih i dragih ljudi koji su radili u formalnim institucijama i koji su mi pomagali u postupku. Neki od njih govorili su engleski jezik pa su mi mogli objasniti što trebam raditi.
Za ostalu pomoć tu su bile nevladine organizacije. Primjerice, u mom slučaju The RCT Zagreb (Rehabilitacijski centar stres i trauma).Prvih nekoliko mjeseci boravka u Hrvatskoj tamo sam se dobrovoljno prijavio kao prevoditelj. Kasnije su mi ponudili da ostanem raditi. Zaposlenje u Vjerujem da bi svavako trebalo izraditi registar podataka o prethodnom obrazovanju, kvalifikacijama, vještinama, znanju i poslovima koje su ljudi radili u zemlji porijekla, kako bi ih se lakše usmjerilo na daljnje obrazovanje, osposobljavanje i traženje poslaRCT-u pomaže mi da unapređujem svoje svoje profesionalne vještine. Učim raditi kroz projekte, a istovremeno radim s imigrantima koji prolaze kroz sve situacije u kojima sam i prije bio, tako da sam sretan što im mogu pomoći. Također, ne mogu zaboraviti i ne spomenuti ulogu ostalih nevladinih organizacija u svom procesu integracije, poput Crvenog križa, koji mi je pomogao da prevedem diplome za upis na fakultet. Tamo sam krenuo i na prve sate hrvatskoga jezika. Bili su mi uistinu od velike pomoći.
Koje su najveći problemi s kojima ste se susreli koristeći usluge i surađujući s hrvatskim institucijama i udrugama?
Nedostatak financijske potpore nevladinim organizacijama ograničava njihovu mogućnost pružanja veće pomoći i provedbu programa koji pružaju usluge za integraciju u novo okruženje. Čak i ako dobiju sredstva za neke velike aktivnosti, ta financijska podrška nije sustavna i konstantna. Tako ako osmisle neki program nakon godinu ili dvije cijeli program uskoro staje, jer prestaju stizati financijska sredstva nužna za održavanje programa.
Problem je i neorganiziranost, ili bolje rečeno nedostatak sinkronizacije. Nerijetko se zna dogoditi i da se udruge specijaliziraju za iste aktivnosti u isto vrijeme. Tako se događa da u jednom trenutku tri različite nevladine organizacije pružaju tečajeve jezika, a nakon godinu dana sredstva projekta prestaju dostizati u isto vrijeme , pa i svi tečajevi jezika istovremeno prestaju postojati.
Kakva je situacija u Hrvatskoj, po pitanju statusa imigranata, kada ju usporedimo s ostatkom Europske Unije?
Hrvatska po zakonskim aktima ne zaostaje za ostalim zemljama EU, ali problem nastaje kad predviđene zakonske mjere treba primijeniti u praksi. Istaknuo bi tri glavna problema na koje treba obratiti pažnju. Prvi je pravni okvir i birokracija.
Proces dodjele statusa trebao bi biti jasniji i transparentniji. Rok za donošenje odluke o međunarodnoj zaštiti mora biti znatno kraći. Formalni Model učenja hrvatskog jezika treba razviti u kombinaciji s učenjem određenih vještina koje će koristiti osobi pod međunarodnom zaštitom u budućem zapošljavanju i integraciji u lokalno društvobirokratski proces integracije trebao bi započeti u trenutku dolaska, a ne u trenutku donošenja odluke o međunarodnoj zaštiti.
Proces davanja državljanstva trebao bi biti jednostavniji i također s kraćim rokom.
Državne i vladine institucije trebaju imati pristup "peer to peer", što znači da moraju promatrati svaku osobu pojedinačno.
Državne i vladine institucije također trebaju djelovati u svakodnevnim aktivnostima, ne samo u uspostavljanju pravnog okvira procesa integracije.
Zatim je tu pitanje jezika, zdravstva i obrazovanja.
Model učenja hrvatskog jezika treba razviti u kombinaciji s učenjem određenih vještina koje će koristiti osobi pod međunarodnom zaštitom u budućem zapošljavanju i integraciji u lokalno društvo. Treba omogućiti puni i pravedan pristup zdravstvenom sustavu, kao i zdravstvenoj i socijalnoj skrbi.
Vjerujem da bi svavako trebalo izraditi registar podataka o prethodnom obrazovanju, kvalifikacijama, vještinama, znanju i poslovima koje su radili u zemlji porijekla, kako bi ih se lakše usmjerilo na daljnje obrazovanje, osposobljavanje i traženje posla. Važno je i osigurati sustav priznavanja obrazovnih i profesionalnih kvalifikacija za izbjeglice koje zbog krize i nesigurne situacije u zemljama porijekla ne mogu dobiti diplome i druge dokumente i stoga ne mogu dokazati razinu obrazovanja.
Treća važna stvar na kojoj treba dodatno raditi je izgradnja funkcionalne društvene zajednice.
Država bi trebala pripremiti, tj znati kako aktivno uključiti lokalnu zajednicu za suživot s ljudima pod međunarodnom zaštitom putem informiranja o novim članovima, stvaranjem mjesta za druženje, pružanjem podrške, razgovorom i međusobnim upoznavanjem. To uključuje jasne smjernice i konkretne mjere za uključivanje osoba pod međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo i pružanje poštenog i neometanog pristupa obrazovanju, tržištu rada, socijalnim uslugama, zdravstvenoj zaštiti, neformalnim obrazovnim i socijalnim programima zajednice. Ključna je i suradnja s važnim
dionicima (školama, lokalnom zajednicom, nogometnim klubovima, knjižnicom i drugima) kako bi se aktivnosti i usluge koje pružaju bolje povezale nove i stare članove zajednice.
Imate li za dodati nešto čega se nismo dotakli u razgovoru ili biste nešto još posebno naglasili?
Po mom mišljenju, nevladine organizacije u suradnji s lokalnim zajednicama igraju najvažniju ulogu u procesu integracije stranaca. Bez njihove pomoći, imigrant poput mene ne može pronaći svoj put za normalan i miran život. Kad uspijete otići sami u trgovinu ili popiti kavu sa susjedima ili im pomoći u popravcima u kući, tada znate da ste prihvaćeni tamo gdje jeste i tek onda možete živjeti svoj život u nekim normalnim okolnostima. To je prava integracija.