Dva dana u čudu gledam što se zbiva u Hrvatskoj zbog naslovnice prošlog izdanja tjednika Novosti i nekako se pokušavam smjestiti, tako da mi bude najmanje tijesno u vlastitim novinarskim granicama kad sjednem i počnem pisati tekst o tome. Prvo, želim da se od mene razmaknu svi oni koji misle da su Novosti s naslovnicom "Obadva, obadva su pala" učinili neku dobru, vrijednu i pametnu novinarsku stvar, jer ja u njoj ne vidim ništa pametno, dapače, ja u njoj ne vidim ništa, pa je najverojatnije ne bih ni primijetila da se nakon nje nije otvorilo nebo nad Hrvatskom.
Razumijem tu neku ideju da se Novosti dizajniraju po uzoru na bivši Feral, pa da na naslovnici ne bude neka aktualnost ili senzacija, nego poruka, po mogućnosti satirična, ali - kvragu - možda bih i ja htjela biti slavna kao Marija Curie, ali shvaćam da to ne ide i da sam sretna i ako me susjedi u kvartu prepoznaju. Tako su, po meni, i urednici Novosti trebali razmišljati kad su u jednoj trivijalnosti vidjeli potencijal ondašnjih Feralovih naslovnica. K tome, trebali su razmišljati i o tome da će cijelu svoju novinarsku redakciju izložiti nasilju dežurnih hrvatina, a da nitko neće imati pojma zašto, niti za koji to sveti novinarski cilj. U prvim reakcijama glavni urednik Rade Dragojević tvrdi: "Kao antimilitaristička redakcija, veselimo se svakom padu aviona.(...) Ovom naslovnicom nisam htio poručiti ništa. Htio sam isprovocirati javnost i čini se da je uspjelo. Zašto provokacija na ovakav način? A kakav način, što fali takvom načinu?".
Ovo je, neka mi oprosti, malo bezobrazno - posjeo si dvadesetak ljudi na bombu, pri čemu nemaš potrebe uložiti minimalni intelektualni napor da to i obrazložiš, osim time da si se zaigrao kao razuzdano derište. To nije dobro, a u tom svjetlu ne mogu razumjeti ni odluku da se ista naslovnica još jednom objavi.
Tako se naknadno pokazalo da prva strana tjednika uopće ne funkcionira novinarski, nego više kao roman s ključem: poruka "obadva, obadva" dobija svoj smisao tek s reakcijama koje su uslijedile, ali i dalje samo onima koji je napadaju i onima koji je brane, dok je svima ostalima, koliko se da iščitati iz kakofonije stavova, šuplja ili barem nečitka. Rezultat je grozan, užasavajući: jedna trivijalna urednička gesta (korištenje ratnog usklika koji je odavno olinjao od opće uporabe) ispada strahovito potentna radi navodne uvredljivosti, a uvredljiva je izgleda samo zato što su to učinili Srbi, pa tako ispada da je cijeli slučaj zapravo slučaj testiranja srpskih novinarskih sloboda u Hrvatskoj. Na ovo stvarno ne znam što bi trebala reći i misliti, osim ponoviti da se sigurno radi o strahovitom nesporazumu proizašlim iz nečije novinarske i uredničke nevještosti.
Borac protiv novinara i ljudskih prava: Ivan Zvonimir Čičak, klevetnik i lažov
Na ovo je potpuno očekivano, stigla prava lavina agresivnog, opasnog nacionalističkog pretjerivanja, kojeg predvode HHO-vac Ivan Zvonimir Čičak, ministar obrane Branko Vukelić i ostali predstavnici oružanih snaga, a provode razni anonimni štemeri koji danima nazivaju redakciju Novosti i spominju klanja, bombe i osvete na sve moguće načine, tako da novinare i urednike danas čuva policija. Ne radi se, dakle, o tome da je naslovnica Novosti nekog uvrijedila, što je posve legitimno, nego tome da se u Hrvatskoj u 21. stoljeću na takvu uvredu odmah oštre noževi i to takvom rutinom, da se čini da svi skupa radimo u mesnoj industriji. Petnaest godina od rata mi danas moramo razgovarati o nacionalističkom ludilu, suočavati se s njegovim dometima i namjerama, svjedočiti zlouporabi položaja državnih i vojnih dužnosnika u represiji na medije, o instrumentalizaciji jedne međunarodne institucije za zaštitu ljudskih prava u raspirivanju nacionalne mržnje iz svoje lokalne podružnice (HHO), pa i o načinu na koji predsjednik države Ivo Josipović u svojoj "pravednosti" konstituira i prezentira što je pravedno, a što je pogrešno. Sve to zbog uzvika kojeg i djeca koriste kad mrknu dvije kugle sladoleda.
Ono od čega mi se vrti u glavi jest činjenica da je to sve ludo i naopako i da puca na emocionalne nacionalne stavove koji su očito sramotno nepomirljivi, jer nitko, punih 20 godina, nije napravio ništa bitno da se oni pomire ili barem približe. Kad pogledamo ponašanje hrvatskih medija od vremena nakon rata, naročito odnos prema ratnim zločinima, može se mirne duše reći da konsenzusna osuda ponašanja hrvatske vojske i politike prema Srbima u ratu ide samo u pravcu prvo političkog izopćenika Branimira Glavaša, pa tek onda ratnog zločinca (ne računamo li sramotno nisku zatvorsku kaznu), dok oko generala koji sjede u Haagu postoji druga vrst konsenzusa, ta da su eventualno počinili "grijeh iz herojstva" iliti da su se ratujući možda malo zanijeli u pravedničkom, obrambenom gnjevu.
Njegovanje emocionalnog stava da je sve što je učinjeno u takvom stanju zapravo razumljivo, ljudski i opravdano, a da kaznu moramo trpjeti radi nepravednih međunarodnih sila i odnosa, dovelo je izgleda do toga da danas imamo umiveni nacionalizam, onaj koji na silu prihvaća da se neke stvari ne smiju raditi, ali intimno vidi Srbe (ne srpstvo) kao pojedince koji su zaslužili sve što im se dogodilo prije, za vrijeme i nakon rata. Sve dok ništa ne remeti takav stav, imamo mir, no čim netko malo izviri glavom iznad tog mulja, s tom glavom izađu i sva govna neumjesne ljudske netrpeljivosti koja nema veze s nikakvim političkim realitetom. U svojoj reakciji na naslovnicu Novosti Ivan Zvonimir Čičak je kazao doslovno "Radi se o skupini ljudi koja mrzi rod hrvatski. Mi njih jako dobro znamo i znamo o kom se radi i to nije nikakva sloboda. To je glasilo srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koju financira država, a ne list koji bi se bavio istraživanjem granica slobode kako govore. To je list koji se bavi problemom nacionalnih manjina i nacionalnih sloboda, a oni to zloupotrebljavaju".
Ova sramota neviđena je, ne zbog Čička, nego zato što taj sjedi na vrhu HHO-a, zove na linč i pritom izmišlja faktografiju: Novosti jesu tjednik sprske nacionalne manjine, ali tamo sjede normalni ljudi i dobri hrvatski novinari, a ne srpski ekstremisti, i besramno je drsko i necivilizirano stvari interpretirati na drugačiji način. Dobro što je besramno - opasno je.
Na formumima i društvenim internetskim mrežama vrve aplauzi i usklici odobravanja za naslinike koji prijete novinarima Novosti klanjem i bombama i to - čovjek ne bi vjerovao - dolazi s imenima i prezimenima ljudi, od kojih su neki i navodno ugledni intelektualci ili su barem pozavršavali fakultete. Jedan mi je pravnik, kojeg inače smatram normalnim, u svađi oko ove teme rekao: "Pusti ti teorije o benignosti, ovako je počelo '91.!", na što sam zanijemila. Predsjednik Ivo Josipović na facebooku upozorava na krhkost odnosa između dviju nacija, ali kaže "Neoprezan tekst ili naslovnica, može ga ugroziti. Većina (Hrvati) treba paziti da ne povrijede svoje sugrađane Srbe, ali i manjina (Srbi) moraju činiti isto u odnosu na Hrvate. Svako pozivanje na nasilje, prijetnje, omalovažavanja, opasni su i štetni".
Treba li od predsjednika zemlje u kojoj se cijeloj redakciji novina prijeti zbog benigne naslovnice, očekivati da post na društvenoj mreži postavi drugačijim redom, počevši od osude "pozivanja na nasilje, prijetnje i omalovažavanja", a ne obrnuto? Što je s nama ako predsjednik države misli da "neoprezna naslovnica" može ugroziti sigurnost građana neke zemlje, a da pritom ne sugerira da je to nedopustivo? Ili da je nerazumno, da povod nije ni izbliza tako značajan?
Ima još nešto: Hrvatska je već godinu dana u talačkoj krizi jedne stranke čiji je premijer otišao na incidentan način, za sobom ostavivši financijsku pustoš i neodmotano klupko kriminala neizrecivih razmjera. HDZ vlada iako po svim parametrima nema nikakav moralni, politički ni stručni legitimitet da i sekunde bude na vlasti, pri čemu su svi bijesni, a grčki scenarij se valja preko svačijih usta - nijednom se taj bijes nije ovako organizirao, kao zbog naslovnice jednog medija.
Nijednom ova vlast nije osjetila opasnost događanja naroda, kao što je danas osjeća šačica novinara koja se drznula podsjetiti na rušenje srpskih aviona u ratu. Dapače, nijedan medij koji je podržavajući takvu vlast godinama varao i muljao narod, nije osjetio ni približan bijes građana, pa ni u onim običnim civiliziranim oblicima kao što je prosvjed ili građanska inicijativa.
To je zastrašujuće, među ostalim, baš zato što - da se vratim na početak - uredništvo Novosti, po meni, nije imalo neku čvrstu i dobru ideju za atraktivnu naslovnicu svog tjednika. Ako smo spremni zbog uredničkog promašaja vaditi noževe, treba nam ozbiljna terapija - no ja se pitam, ima li u tome išta novo? Nažalost, samo ako netko nastrada, što se, toplo se nadam, neće dogoditi.
