Dr. Đuro Miljanić ima impresivnu znanstvenu karijeru dugu 46 godina u kojoj je od asistenta na Institutu "Ruđer Bošković" prešao sve "stepenice" do znanstvenog savjetnika i voditelja Laboratorija za nuklearne reakcije. Radio je i usavršavao se je na Rice University u SAD te na Universidad Nacional Autonoma de Mexico. Objavio je preko 100 radova u međunarodnim znanstvenim časopisima, te na desetke popularnih članaka iz fizike, energetike i znanstvene politike. Bio je predsjednik "Ruđerovog" znanstvenog vijeća, potpredsjednik Hrvatskog fizičkog društva i predsjednik znanstvenog vijeća Ministarstva znanosti i tehnologije. Od 2007. godine bio je, na prijedlog velikog broja članova hrvatske akademske i znanstvene zajednice, te po imenovanju Hrvatskoga sabora, član Nacionalnog vijeća za znanost (NVZ) koje je po zakonu "najviše stručno tijelo koje se brine za razvitak i kvalitetu cjelokupne znanstvene djelatnosti i sustava znanosti u RH".
Neposredan povod za razgovor s dr. sc. Miljanićem jest njegova ostavku na članstvo u NVZ, koju je podnio u siječnju, zbog "marginaliziranja uloge NVZ", "odnosa vlasti, od lokalnih do državnih, prema znanstvenoj djelatnosti", te zbog "osobnog osjećaja nemoći da kao član NVZ išta promijeni, popravi ili poboljša". Nakon što je u veljači Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Sabora "primio na znanje" njegovu ostavku, iako izgleda o njoj sam Sabor nije raspravljao, dr. sc. Miljanić je razloge za nju odlučio učiniti dostupnima i široj javnosti.
Već u lipnju 2009. godine ste bili napisali ostavku na članstvo u Nacionalnom vijeću za znanost (NVZ). Što je bio povod te najave ostavke, a što vas je tada potaknulo da ju ipak povučete?
Godine 2008., kad je počelo neisplaćivanje dijela ugovorenih obaveza prema znanstvenim projektima (iznos manji od 30 milijuna kuna), završavale su se rukometne dvorane za koje su potrošene milijarde kuna
Povod su bila moja iznevjerena očekivanja o ulozi i radu NVZ. Posebno me smetalo potpuno ignoriranje NVZ od strane Ministarstva, i posebno ministra nadležnog za znanost, koji, na primjer, u dvije godine nije došao niti na jednu sjednicu NVZ-a. Tadašnje čelništvo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) svojim nemarom (a možda i namjerom) prouzročilo je četveromjesečnu blokadu rada NVZ-a jer nije na vrijeme raspisalo natječaj za zamjenu polovice njegovih članova kojima je istekao mandat u prosincu 2008. godine. Za to vrijeme MZOŠ (preko Vlade i Sabora) "progurava" po hitnom postupku dva zakona koji su se posebno ticali samog NVZ-a i njegovih ovlasti ali i cijelog sustava znanosti u RH. U proljeće 2009. god. MZOŠ se grubo uplelo u imenovanje članova Područnih znanstvenih vijeća i Matičnih odbora, koja su po zakonu u isključivoj nadležnosti NVZ. Posljednja kap koja je tada prelila čašu bila je to što je NVZ bez bitnih izmjena prihvatilo predloženi manjkavi statut Instituta Ruđer Bošković, po mnogo čemu neprimjeren za tako uglednu i važnu znanstvenu ustanovu u RH. No, onda je prije srpanjske sjednice NVZ došlo do ostavke ministra, pa sam odustao od svoje nadajući se da će se mnogo toga promijeniti nabolje. Nažalost, 2010. godina je ugasila te moje nade.
U svojoj sadašnjoj ostavci u pismu predsjedniku Hrvatskoga sabora navodite u uvodu evidentirana tri glavna razloga, ali onda u opširnom pismu pobliže opisujete šest primjera kojim su Vas naveli na ostavku?
Tih šest odabranih primjera su: zakoni o Nacionalnoj zakladi za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj RH, vrednovanje znanstvenih projekata, znanstvena djelatnost u državnim proračunima, "Zakon o znanosti", izbori u znanstvena zvanja i na radna mjesta, te znanstvena djelatnost i vlasti (sveučilišne, lokalne i državne).
OK, idemo onda redom: kao prvi od primjera, kako ga nazivate, "čudnog" odnosa MZOŠ prema NVZ, navodite donošenje zakona koji se tiču Nacionalne zaklade.
Važeći propisi o prijedlogu proračuna za financiranje znanosti i visokog obrazovanja kažu: "Prije podnošenja prijedloga Vladi Republike Hrvatske, ministar će pribaviti mišljenje Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i predočiti ga Vladi Republike Hrvatske...". Ovo se nije dogodilo niti jednom za vrijeme mog članstva u NVZ
Početkom 2009. i polovicom 2010. godine MZOŠ priprema izmjene i dopune Zakona o Nacionalnoj zakladi i u oba slučaja o tome ne obavještava NVZ. A te izmjene i dopune nisu minorne, nego vrlo bitne za cijeli sustav znanosti u RH. Naime, prema njima Zaklada je trebala preuzeti "ulogu stožerne institucije za ulaganja sredstava iz državnog proračuna u znanstvena istraživanja" (2009.) odnosno biti ˝središnja i neovisna institucija za javno financiranje znanosti" (2010.). Manjkavi tekstovi izmjena i dopuna nisu osiguravali uspješnu provedbu te naizgled hvalevrijedne namjere. Uz to, bilo je u najmanju ruku nepošteno da onaj koji u prethodne četiri godine nije ni pokušao povećati osnovnu imovinu Zaklade sredstvima iz državnog proračuna (kako je to bila praksa ranije), tim izmjenama omogućuje trošenje stečene imovine i za transformaciju te institucije. Na sve nelogičnosti ovih akata NVZ nije moglo reagirati 2009. godine, zbog spomenute duže blokade dok je 2010. godine zakon donijet po hitnom postupku, iako sam prije toga svim članovima Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora uputio pismo u kojem sam pokušao objasniti zašto zakon ne bi trebali prihvatiti u tom obliku i u tom trenutku.
Taj zakon ne samo da nije osigurao strukturirano financiranje znanstvenih projekata, nego je doživio svoje supstancijalne izmjene i dopune i prije nego je započela njegova implementacija?
Točno. Zaklada nije postala "središnja i neovisna institucija za javno financiranje znanosti" , a u prijedlogu novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti, koji se pojavio samo tri mjeseca nakon prihvaćanja tih najnovijih izmjena i dopuna Zakona o Nacionalnoj zakladi, državno financiranje glavnine znanstvenih istraživanja predviđeno je sasvim drukčije - davanjem velikih ovlasti ministarstvu nadležnom za znanost.
To nas dovodi i do vašeg drugog primjera odnosa MZOŠ i NVZ, odnosno na pitanje financiranja, vrednovanja i uopće odnosa MZOŠ prema znanstvenim projektima. U ovom primjeru povlačite i paralelu s financiranjem "rukometnih" dvorana od strane države?
Godina 2009. bila je pri kraju i isticali su trogodišnji ugovori za znanstvene projekte, a Nacionalnoj zakladi nije bilo omogućeno odigrati namijenjenu ulogu u financiranju znanosti. MZOŠ tada ne samo da kasni s isplatom pet mjesečnih rata za projekte, nego niti ne navješćuje kakvo će biti daljnje financiranje znanstvenih istraživanja. U proljeće 2010. godine konačno isplaćuje zaostale rate za 2009. i traži konačna izvješća za projekte. Tada ministar ponovno zaobilazi NVZ i njegova područna vijeća, i sam imenuje Povjerenstvo za vrednovanje rezultata ugovorenih znanstvenih projekata, što nije u skladu s važećim propisima, koji kažu da "Područna vijeća... ocjenjuju periodična i završna izvješća o radu na znanstvenim projektima te daju ministru prijedlog". To samo po sebi na ovim prostorima ne bi bio veliki propust, da objavljeni rezultati vrednovanja nisu bili čudni, neujednačeni po znanstvenim područjima i ustanovama, a ocjena pojedinog projekta često nije odražavala kvalitetu postignutih rezultata rada. Da bi sve ispalo još gore, MZOŠ velikodušno do daljnjega nastavlja s financiranjem tih projekata prema rezultatima tog čudnog vrednovanja (mnoge s manjim iznosom od ugovorenog), ali "zaboravlja" isplatiti šest rata za prvu polovicu 2010. godine. Kako sada MZOŠ nagovješćuje, tako bi trebalo biti sve do kraja 2012. godine. Od ovakve znanstvene politike MZOŠ mnogi u EU bi imali što naučiti. A što se tiče paralele s "rukometnim" dvoranama, ona je tu da bi se pokazalo kakve su disproporcije u financiranju različitih djelatnosti u Republici Hrvatskoj. Godine 2008., kad je počelo neisplaćivanje dijela ugovorenih obaveza prema znanstvenim
miljanic-11.jpg
Treći je primjer smanjenje proračunskih sredstava za znanost koje je, kao po pravilu, vršeno prilikom svih rebalansa i donošenja novih proračuna RH.
Važeći propisi o prijedlogu proračuna za financiranje znanosti i visokog obrazovanja kažu: "Prije podnošenja prijedloga Vladi Republike Hrvatske, ministar će pribaviti mišljenje Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i predočiti ga Vladi Republike Hrvatske...". Ovo se nije dogodilo niti jednom za vrijeme mog članstva u NVZ - oba se ministra nisu potrudila tražiti mišljenje NVZ o prijedlogu proračuna, a da i ne govorimo o rebalansima. Da jesu, sigurno bi se bar ispravile nelogičnosti, stavili drukčiji naglasci na pojedine stavke te, zašto ne, argumentirano tražio bolji položaj znanstvene djelatnosti u proračunu, čiji se udio, ionako mali, posljednjih godina dalje smanjuje. Izvukao sam jedan vrlo drastičan primjer, i to o sredstvima za znanstvenu opremu, koja je jedan od bitnih preduvjeta za uspješna znanstvena istraživanja. Kolovoškim rebalansom iznos za znanstvenu opremu za 2010. godinu smanjen je na samo 245.000 kuna, što je 120 puta manje od iznosa utrošenog za iste svrhe u 2007. godini! I iznosi u projekcijama za 2011., 2012. i 2013. godinu bili su gotovo šest puta manji od onog za 2007. Prema tome, izgleda da će se o državnoj pomoći za kupnju moderne opreme za znanost moći neko vrijeme još samo sanjati.
Četvrti je primjer rad na formuliranju prijedloga Zakona o znanosti, iako bi se vjerojatno isto moglo proširiti i na prijedloge Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju?
Posljednjih pola godine mandata bilo koje vlade i saziva Sabora nije u normalnim okolnostima prikladno vrijeme za donošenje i samo djelomičnu provedbu bilo kojeg zakona koji traži velike promjene postojećeg stanja, a pogotovo to nije za ove zakone koji se tiču znanstvene djelatnosti
Od mog dolaska u NVZ 2007. godine, predstavnici MZOŠ su na sjednicama NVZ često spominjali novi zakon o znanstvenoj djelatnosti, a jednom se 2008. godine iz njihovih riječi moglo shvatiti da je njegov grubi nacrt već spreman i da će uskoro biti stavljen na uvid NVZ. I neka područna vijeća pri NVZ su raspravljala o mogućim poboljšanjima važećeg zakona. Međutim, NVZ dugo ništa nije čulo o namjerama MZOŠ, da bi u svibnju 2010. godine neizravno saznalo da ono kani do listopada izraditi tzv. Zakon o znanosti. U izradi toga zakona MZOŠ po ustaljenoj praksi zaobilazi NVZ. Sve se obavlja u tajnosti. Na srpanjskoj sjednici obećano je da će NVZ Nacrt zakona dobiti za rujansku sjednicu, ali ni to se ne događa. Pri kraju rujna saznajemo da je nacrt zakona u strogoj tajnosti dat odabranima (ne i NVZ), od kojih se traže primjedbe. Konačno, u listopadu MZOŠ ga objavljuje na svojim internetskim stranicama, a da ga ni tada službeno ne upućuje NVZ!? Tada NVZ predlaže MZOŠ-u sastanak čelnika MZOŠ i njegove radne skupine za tri zakona s NVZ i Nacionalnim vijećem za visoko obrazovanje, na kojemu bi se raspravljalo o tim zakonima. MZOŠ se na taj prijedlog oglušilo. Pravi partnerski odnosi MZOŠ-a prema NVZ-u!
Značajno je tu primijetiti i da je predsjedništvo HDZ-a na svojoj sjednici 26. ožujka ove godine, prema javnom priopćenju, "usuglasilo tri prijedloga novih zakona iz područja rada Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta ... koje još trebaju usuglasiti s koalicijskim partnerima". Ne vraćamo li se tako u vremena koja su trebala biti iza nas, kada su o znanosti odlučivali politbiroi??!
Budući da nikad nisam bio član nijedne stranke, teško mi je dokučiti motive upućivanja ova tri prijedloga dvadesetočlanom predsjedništvu vladajuće stranke u kojemu su i dvojica sveučilišnih profesora. Vjerojatno je ministar zaključio da mu je korisnije tako postupiti, nego raspravljati o tome npr. s dva nacionalna vijeća. Ono što mene najviše smeta oko ova tri zakonska prijedloga nije ni loš način njihove pripreme, pa ni njihove izrazite manjkavosti, nego trenutak njihova donošenja. Posljednjih pola godine mandata bilo koje vlade i saziva Sabora nije u normalnim okolnostima prikladno vrijeme za donošenje i samo djelomičnu provedbu bilo kojeg zakona koji traži velike promjene postojećeg stanja, a pogotovo to nije za ove zakone koji se tiču znanstvene djelatnosti. To jednostavno nije pošteno i odgovorno ponašanje prema onima kojih se ti zakoni tiču.
Drugo veliko područje (ne)rada na koje se osvrćete u svojoj ostavci su izbori u znanstvena zvanja?
Ne bih rekao nerada, nego loših rezultata rada. Naime, naizgled dobra zamisao o državnim znanstvenim zvanjima na ovim prostorima pretvorila se u nešto loše i potpuno promašeno. Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja iz 2005. godine, koji je uz manje izmjene na snazi i sada, jedan je od uzroka te promašenosti. Njegova naglašena raznolikost i neujednačenost ne može se nikako opravdati posebnošću različitih znanstvenih disciplina kao što se to često čini, nego mnogo prizemnijim razlozima koji se obično prešućuju. Jedna od posljedica toga je neopravdana inflacija visokih zvanja, pogotovo u nekim područjima znanosti.
U veljači i ožujku ove godine smo svjedočili da je NVZ uputilo Rektorskom zboru prijedlog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, iako prijedlozi gore spominjanih zakona predviđaju da se veliki dio procedure izbora u zvanja delegira na razinu institucija sustava, a da se samo NVZ uklopi u veće tijelo s potpuno drugačijim ovlastima. Ne pokazuje li sve to veliku neuređenost i nekoordinaciju u sustavu znanosti?
Prelistavajući internetske stranice različitih razina vlasti u Hrvatskoj, uvjerio sam se u nedostatak svijesti u tim sredinama o važnosti znanstvene djelatnosti za napredak ove zemlje
Budući da je praksa ukazivala na velike manjkavosti tog pravilnika, NVZ je 2009. godine odlučilo, ne čekajući zakon, pristupiti njegovim izmjenama s ciljem ujednačavanja kriterija između različitih područja znanosti. Iako su pojedinci i povjerenstva uložili dosta truda oko tih izmjena, ni konačni rezultat gledan u cjelini, po mom mišljenju, ne može dobiti prolaznu ocjenu. Kao i mnogo puta do sada, i ovdje se pokazalo da popravljanje lošeg originala, a radeći na isti način, ne vodi dobrom rezultatu.
U svojoj ostavci vrlo eksplicitno kritizirate i očiti sukob interesa nekadašnjeg ministra Primorca koji je, za vrijeme dok je bio ministar, u manje od 7 godina prešao put od asistenta do redovitog profesora?
Da, taj primjer je zaista fantastičan, pa i za Hrvatsku kakvu otkrivamo u posljednje vrijeme. Na početku mandata ministra Primorca izmijenjen je zakon, čime je to sve omogućeno. No taj grijeh nije samo njegov, nego i njegovog sveučilišta, koje je dva puta samoinicijativno, "uz pristanak zaposlenika", pokretalo i provodilo postupak za njegov izbor u više zvanje. Zanimljivo je da bi se isto moglo ponoviti i po najnovijim prijedlozima Zakona o znanosti i Zakona o visokom obrazovanju i s nekim novim ambicioznim ministrom. Njihovi članci o sukobu interesa ne sprečavaju dužnosnike na različitim razinama, a povezanim sa sustavom znanosti i visokog obrazovanja, da se mogu birati u viša zvanja dok te dužnosti obavljaju. U prvom spomenutom novom zakonu čak je ostala ista inkriminirana formulacija ubačena 2004. godine u važeći zakon, koja je sve to omogućila.
Konačno, zadnje područje koje navodite u svome pismu je ono vezano uz odnos svih razina vlasti (sveučilišnih, lokalnih i državnih) prema znanstvenoj djelatnosti.
Prelistavajući internetske stranice različitih razina vlasti u Hrvatskoj, uvjerio sam se u nedostatak svijesti u tim sredinama o važnosti znanstvene djelatnosti za napredak ove zemlje. Ni Predsjednik RH ni Vlada nemaju ni savjetnika ni savjetodavno tijelo za znanost. Saborski Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu u ovom sazivu nije imao niti jednu tematsku raspravu o položaju i problemima znanosti i visokog obrazovanja. Svaki od sedam gradova, sjedišta sveučilišta i većine znanstvenih instituta u RH, ima desetak i više upravnih odjela, ureda, zavoda, službi itd., ali niti jedan od njih niti jednim svojim dijelom ne pokriva i područje znanosti. Slično je i u svih dvadeset županija, s izuzetkom Šibensko-kninske. Čudno mi je i to što tri najmlađa hrvatska sveučilišta, osnovana nakon osamostaljenja RH, imaju ukupno 36 odjela, a među njima nema niti jednog za matematiku, niti za fiziku, niti za kemiju a niti za biologiju.
I što nam onda preostaje zaključiti? Što ako ljudi puni želje, znanja i elana poput vas, posustaju? Što nam je činiti ako nakon više godina rada i truda, kako vi kažete, ostaje samo "osobni osjećaj nemoći da se išta promijeni, popravi i poboljša"?
U sedamdesetoj godini života vjerojatno je takav osjećaj u danim okolnostima sasvim razumljiv. Ali ja se ipak nadam i uzdam u vas mlađe da ćete, i pored svih poteškoća koje vas na tom putu čekaju, izboriti primjereno mjesto znanstvenoj djelatnosti u RH i na zadovoljavajući način urediti unutarnje odnose u njoj.
