Sintagma koja povezuje tehnologiju, umjetnost i društvenu promjenu previše je banalna ukoliko je lišena onog teško definirajućeg sastojka koji će praksu dići na višu, nazovimo je, transcendentalnu razinu. Dvije londonske manifestacije održane sredinom lipnja možda su i nehotice pokušale izazvati tehnologiju na megdan s velikom majkom "Slučajnost" pri čemu se ishod gdjekad opasno približio spomenutom sastojku.
Maja Kalogera
kalogjera.jpg
Naime, drugi dan ljeta ili Second Day of Summer, naziv pod kojim je u londonskoj galeriji Furtherfield 22. lipnja predstavljena instalacija Classical Sitting Squatters (CSS) zagrebačke umjetnice Maje Kalogere i Med-i-kidsa bio je, za početak, dobro meteorološki pogođen. Ljeto je bilo pravo britansko - temperatura 15 stupnjeva, vjetar i kiša - od srednje jakog pljuska do čuvene spitting rain, oborine toliko raspršene da ju je skoro nemoguće primjetiti dok nije kasno, tj. dok se sitne kaplje već nisu dobrano zalijepile na odjeću. Finsbury Park, gdje je Furtherfield premješten nakon višegodišnjeg djelovanja među raznim skladištima u nekoliko blokova udaljenoj uličici, izgledao je malčice turobno - mrklo nebo, zelene poljane i sive fasade u daljini. Šareni sjedeći skvoteri (zapravo modeli od kartona) koji opremljeni elektronikom recitiraju poeziju Gertrude Stein, Dylana Thomasa i Emily Dickinson kao da su jedan teatar zamijenili drugim. Iz Bandićevog Zagreba, gdje se javni prostori sve više sužuju, no grad još uvijek djeluje pitomo, ali samo zato jer je opačina uglavnom zgurana pod administrativno-financijsku mrežu, pa do Finsbury Parka, smještenog između ekstrema - superbogatog Crouch Enda i Seven Sisters Roada, s jednim od najvećih postotaka imigrantske populacije, a gdje su razlike ako ništa drugo vidljivije. Dok su tako modeli iz Medike, opremljeni baterijama i žicama, ispred Furtherfieldove kućice recitirali klasike, ovisno o tome koji bi slučajni prolaznik pritisnuo koju tipku, u samoj galeriji predstavljen je program Glitch, koji prolazne i samoispravljajuće greške, tzv. glitcheve, svodi pod prividnu kontrolu korisnika programa. Glavna zamjerka jedne bečke umjetnice, ovom prilikom tek kulturne konzumentice, bila da, kakva je to, je li, greška ako ju na moju vlastitu inicijativu stvara program i je li to uopće greška ako je namjenski stvara software. Odgovor potpisnika ovih redaka bio je pak da ako algoritam radi po prinicipu generatora slučajnih događaja ne treba biti previše strog nego pratiti ishode i obratiti pažnju mijenjaju li se modeli uoči važnih svjetskih događaja (kako predviđaju neke teorije).
izlozba-london.jpg
Na stranu to što je autor ovog teksta posla s prvom Emily imao još u svibnju, na Goldsmiths koledžu u južnom Londonu samo par dana prije Drugog dana ljeta gostovao je Jeff Noon, manchesterski pisac i stručnjak za verbalno remiksiranje, koji se također nadovezao na Emily Dickinson. Odrastajući na post punku, nastalom, kako je rekao na predavanju, nakon što su punkeri otkrili dub reggae, palo mu je na pamet ne bi li se, baš poput glazbe, mogla remiksirati i tuđa poezija. A Noon je definitivno razvio teoriju i praksu do najsitnijih detalja te ju objedinio u knjizi Cobralingus. Proizveo je čak i algoritme i software, doduše samo u svojoj glavi, te svakom nadjenuo farmaceutsko ime. Etimolum tako remiksira poeziju po značenju, a Similaneum po sličnosti. Jedino što je od remek djela jadne Emily pod nazivom Split the Lark ostalo nepromijenjeno je zadnji stih "Now, do you doubt that your Bird was true?"
Druga Noonova preokupacija je transponiranje postojećih paradigmi u distopijsku budućnost. Što bi bilo kada bi odjednom svi hard diskovi nepovratno pregorjeli? Kakvi bi bili ti duhovi digitalnog doba, tko bi lutao na razvalinama informacijskih sustava? U radio-drami Dead Code: Ghosts of the Digital Age Noon ponovno vuče poveznicu s manchesterskom glazbenom scenom (glazbu za dramu komponirao je bivši član Durutti Column). Ostaci glazbenih megabitova lunjaju praznim ulicama; preživjeli ili od njih bježe ili su njima opsjednuti pa ih očajnički pokušavaju uhvatiti. A inspiracija za cijelu tu priču Noonu je došla iz omanjeg članka u američkom lokalnom listu povodom etnografske izložbe na kojoj je predstavljena takozvana tibetanska zamka za duhove. Potonju drvenu konstrukciju Tibetanci postavljaju na krovove kuća pa nalikuje kakvoj arhaičnoj anteni. Skoro nalik onoj koju smo zvali ribljom kosti i uz pomoć koje smo na obali Jadrana onomad hvatali talijanske analogne programe na UHF kanalima 21-96. I analogni signali su odnedavno s uvođenjem digitalne TV prešli među duhove, pa nema razloga da sumnjamo da će se i njihovim digitalnim nasljednicima dogoditi analogna sudbina.
