No pored toga ipak postoji olimpijski duh - nešto što nas uči da postoji nešto veće i važnije, nešto što nas zbližava preko političkih i sponzorskih granica.
Put do Olimpijskog parka u kojem se nalazi novi stadion vodi od stanice Stratford, pored novog shopping malla. Usprkos tome sto se mičemo polako i stojimo u redovima, osjeća se uzbuđenje i veselje među posjetiocima. Nije čudo, sunce sja, i cijelim putem dočekuju nas nasmiješeni stjuardi u prepoznatljivim ljubičastim uniformama. Ovdje smo jer smo dobili besplatne karte za tehničku probu ceremonije otvorenja Olimpijade - karte podijeljene volonterima i porodicama i prijateljima sudionika, ljudi koji su uložili trud i vrijeme da bi bili dio London 2012.
underground.jpg
Vec prije dva dana su se aktivirale Games lanes prozvane Zil lanes - trake na cestama koje smiju koristiti isključivo službena Olimpijska vozila za sportaše, medije i VIP-je. Kazna za bilo koji drugi auto ili taxi koji skrene u njih između 6 ujutro i ponoći je £130. Ovaj sistem je prvi put korišten nakon Olimpijade u Atlanti kada su neki atletičari kasnili ili čak propustili natjecanje jer su zapeli u prometu.
london-2.jpg
Naravno da građani koji se voze na posao prigovaraju. Neki, kao vodoinstalater kojeg su intervjuirali na BBC-jevim vijestima, čak su odlučili otkazati sve poslove za vrijeme Olimpijade, i ostaje da se vidi kako će se Olimpijada odraziti na male biznise.
Već tjednima se konstantno ponavlja poruka stanovnicima da unaprijed planiraju putovanja po gradu za vrijeme Olimpijade i izbjegavaju rute na kojima će biti najveće gužve. Na svim stanicama su jasno označena mjesta na kojima se održavaju Igre za one koji idu na njih i preporučuje se website Getaheadofthegames koji savjetuje kako ih izbjeći.
Bilo je puno kontroverzi oko prodaje karata za Olimpijadu, koje koštaju od £20 za preliminarno natjecanje u odbojci na pijesku do £725 za najbolja sjedala za atletiku. Prestige karte namijenjene firmama koje hoće dobro počastiti svoje šefove i klijente koštaju i do £4500.
Karte za priredbe može se kupiti samo Visa karticama jer je Visa "ponosni sponzor" Olimpijade
Stanovnici Londona navikli su na to da su karte za sportske i kulturne događaje skupe i da se brzo rasporodaju. Za Olimpijadu, kao i za Wimbledon, koristio se sistem lutrije karata - oni koji žele kupiti karte moraju se prvo registrirati na websiteu i, ako dobiju na lutriji, imaju priliku kupiti karte. Ovaj sistem sprečava preprodavače da pokupuju sve karte čim krenu u prodaju i onda ih skupo preprodaju ispred dvorana ili na ebayu.
Ono što je također izazvalo kritike je da se karte može kupiti samo Visa karticama jer je Visa "ponosni sponzor" Olimpijade.
Cak i na mojoj besplatnoj karti za tehničku probu piše da donesem Visa karticu jer je mogu koristiti u Olimpijskom parku. Ne srecu gotovina jos nije zabranjena, makar bi je neki marketinški stručnjaci vjerojatno rado ukinuli.
Nešto iza pet popodne vrata Olimpijskog parka se otvaraju i među prvima ulazim unutra. Dočekuju nas metalni detektori, rengeni i vojnici u uniformama koji vrše provjere vrlo slične onima na aerodromima. Jedan od njih me upozorava da je ovdje zabranjeno slikanje. Na stadion se ne može unositi bilo kakva tekućina, ali se smije donijeti prazna plastična boca i unutra napuniti besplatnom vodom, za one koje ne žele kupovati pića sponzora.
Svijet u koji ulazim je umjetni, sponzorirani svijet u kojem nije toliko zanimljiva prisutnost sponzora koliko odsutnost konkurencije
Svijet u koji ulazim je umjetni, sponzorirani svijet u kojem nije toliko zanimljiva prisutnost sponzora koliko odsutnost konkurencije. Stjuardi, mnogi od njih volonteri, nose Olimpijske uniforme koje su dobili od sponzora Adidasa. Dio njihovog treninga je bio o tome kako zaštititi interese sponzora tako sto ne smiju nositi ništa gdje se vidi brand koji nije sponzor. Tako npr. se ne smiju pojaviti na posao u Nike tenisicama i ako nose Dunlop kišobran, moraju prekriti Dunlopov logo. Razlog je sto u bilo kojem trenutku neka kamera može na televiziji prikazati bilo koga od njih, i sponzori koji su platili milijune funti ne zele vidjeti konkurenciju koja nije platila ni pennyja. Eliminacijom konkurencije postiže se to da brand postaje sinonim za proizvod, tako da postoje samo Adidas tenisice, samo Visa kartica, samo Cadbury cokolada.
Prije osam godina prostor na kojem se nalazi Olimpijski park je bio zapušten i neiskorišten. Seb Coe, predsjednik LOCOG (London Organising Committee of the Olympic Games) osobito je ponosan na ovu transformaciju: "Pejsaž istočnog Londona potpuno je promijenjen. Generacije će moći uživati ne samo u korištenju novih dvorana i stadiona, nego i u šetnji Parkom velikim 202 hektara". On želi da se ova
Rene Lacoste
rene-lacoste.jpg
Olimpijada pamti po tome sto je inspirirala mlade ljude, ne samo u Engleskoj, nego i u svijetu, da se bave sportom i većina tih inicijativa direktno je sponzorirana.
Sport i sponzorstvo imaju dugu povijest uzajamne ovisnosti. Francuski tenisač Jean René Lacoste je prvi na terenima Wimbledona 1930-ih nosio prepoznatljivi logo s krokodilom, svoju vlastitu kreaciju. Do tada je logo bio skriven na unutrašnjoj etiketi koja se nije mogla vidjeti. Lacosteov krokodil je brzo postao popularan u cijelom svijetu. Danas je nezamislivo vidjeti sportaše i sportska natjecanja bez pažljivo orkestrirane sponzorske prisutnosti.
Po posljednjim izvještajima, ove Olimpijske igre koštaju nezamislivih 11 milijardi funti, pa nije čudo da organizatori moraju poštivati zelje sponzora.
Danny Boyle, režiser poznat po filmovima Slumdog Millionaire, 28 Days Later i Trainspotting dobio je priliku potrošiti nešto od tog novca kada mu je povjereno osmišljavanje ceremonije otvorenja Olimpijskih igara. Tehnička proba kojoj sam prisustvovala počela je neočekivano, dolaskom krava, konja i ovaca na stadion koji je pretvoren u pastoralnu idilu, proslavu English countryside.
Boyleov show, istovremeno retro i suvremen, prepun je simbola svega što je (bilo) great u Great Britain i na što domaćini, barem prema njegovoj viziji, mogu biti ponosni.
Ovo je sigurno jedina manifestacija na kojoj će se osobno pojaviti britanska kraljica i na kojoj se mogu čuti Sex Pistolsi
Posebno je to očito u dijelu programa gdje djeca skaču po bolničkim krevetima koji predstavljaju NHS - državno zdravstvo koje je u Britaniji kvalitetno, besplatno i pristupačno svima. Ustupak sponzorima ovdje je da djeca koja sudjeluju u ceremoniji moraju nositi ili Adidas tenisice ili tenisice bez ikakve oznake branda.
Sigurno je da je Boyle ponosan na britansku kulturu i posebno glazbu, i njegov pirotehnički jukebox je dobra prilika za headbanging kako publike na stadionu, tako i onih koji gledaju televizijski prijenos. Ovo je sigurno jedina manifestacija na kojoj će se osobno pojaviti britanska kraljica i na kojoj se mogu čuti Sex Pistolsi, kao i druge legende britanske glazbene scene. Među zvijezdama koje će se osobno pojaviti biti će Sir Paul McCartney, što nije nikakva tajna jer se on uvijek pojavi na svakoj većoj manifestaciji ovdje.
U kontrastu konjima i ovcama, Boyle simbolično pokazuje i industrijsku revoluciju za koju je Britanija nemalo odgovorna, kao i njezine negativne posljedice. Neki od prisutnih su nagađali da li ogromni lik iz dječjih noćnih mora predstavlja Margaret Thatcher ili Lorda Voldemorta iz Harry Pottera.
James Nott
james_not.jpg
Simboli Britanije poznati u cijelom svijetu simpatični su i maštovito realizirani: od Mary Poppins, James Bonda, Yellow Submarine, do Mini automobila. Srećom je današnji vlasnik Minija, njemački BMW, jedan od sponzora, inače Miniju ulazak u stadion svakako ne bi bio dozvoljen.
Danny Boyle se pojavio na pozornici kako bi zahvalio publici i zamolio ju da ne stavlja slike s probe na Facebook i Twitter, kako ne bi pokvarili iznenađenje večeras. U govoru je odao počast sudionicima - volonterima koji su neumorno i nesebično radili na pripremanju spektakla.
Nadajmo se zato da će organizatori izbjeći neugodne greške kao kada su na utakmici ženske nogometne reprezentacije Sjeverne Koreje pored njihovih slika pokazali na ekranima zastavu Južne Koreje.
Ako je među prisutnima na probi bilo cinika koji su u Olimpijskim igrama vidjeli samo smetnju, taj se cinizam zasigurno istopio. Dok strpljivo čekamo u redu da se ukrcamo na vlak na Stratfordu, osjećam da ipak postoji olimpijski duh - nešto što nas uči da, ma kako velik bio grad domaćin, postoji nešto veće i važnije od njega, nešto što nas zbližava preko političkih i sponzorskih granica.
