Logička zamka hrvatske države

Danas, 21. ožujka, službeno se obilježava Nacionalni dan invalida rada. Ta kategorija osoba s invaliditetom zadnjih je tridesetak godina pomalo u sjeni onih koji su okupljeni, recimo u HVIDRA-i. Udruga invalida rada Zagreba, s čijom predsjednicom Nadom Vorkapić prigodno razgovaramo, želi iskoristiti njihov "nacionalni praznik" kako bi dodatno skrenula pažnju javnosti na probleme s kojima se susreću njezini članovi i članice. Posebno im je stalo, kažu, do isticanja potrebe za prevencijom nastanka novih radnih mirnodopskih invalida. 

U uvodu brošure "Znanje je moć!; prava invalida rada iz sustava mirovinskog osiguranja", objavljene u izdanju vaše udruge, ističe se kako "današnji pozitivno pravni pojam 'invalida rada' zapravo i ne odgovara semantičkim očekivanjima". Kako se društveni položaj invalida rada mijenjao od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas i po čemu taj pojam odudara od semantičkih očekivanja? Sama Osim što je raspon naknada za invaliditet vrlo uzak u odnosu na raspon dostupan ratnim vojnim invalidima, brojne osobe s "običnim" invaliditetom svoja prava nikada niti ne ostvare jer nisu upoznate s propisom, odnosno propisimaudruga kojoj stojite na čelu osnovana je davne 1966. godine...

Pod tim se misli da, u skladu s hrvatskim pozitivnopravnim sustavom, invalidi rada danas nisu jedino one osobe koje su pretrpjele ozljedu na radu ili oboljele od profesionalne bolesti, već se u invalide rada ubrajaju i sve one osobe koje su na temelju smanjenja radnih sposobnosti stekle pravo na invalidsku mirovinu ili profesionalnu rehabilitaciju. Protekom vremena mijenjala se narav gospodarstva naših krajeva te se hrvatsko društvo, vremenom, sve više približavalo tercijarnim, uslužnim djelatostima, a sve više odmicalo od industrijske proizvodnje. Samim time, ali i strožim provođenjem mjera zaštite na radu, smanjio se broj osoba koje su doživjele ozljedu na radu. Stoga naše se članstvo sastoji od velikog broja osoba koje nisu, suprotno "semantičkim" očekivanjima, nužno imale ozljedu na radu ili pak oboljele od profesionalne bolesti, a svoje su pravo na invalidsku mirovinu ili pak profesionalnu rehabilitaciju stekle temljem zdravstvenih poteškoća koje nisu proizašle iz rada.

U Hrvatskoj danas ima, prema dostupnim podacima, blizu 200 tisuća invalida rada. Kako se danas najčešće postaje invalid rada? Nekad je taj pojam bio usko povezan s radom u industriji i poljoprivredi, a jedno i drugo su kod nas gotovo izumrle privredne djelatnosti.

Informacije kojima baratete su datirane 20. ožujka 2018. godine.

Najnovije je informacije HZJZ objavio u "Hrvatskom zdravstveno-statističkom ljetopisu za 2019." a ljetopis objavljuje na godišnjoj bazi. Prema tim podacima, u RH je na dan 23. rujna 2020. godine, bilo registrirano 582 428 osoba s invaliditetom.

HZMO pak na mjesečnoj bazi objavljuje Statističke informacije i prema zadnje objavljenim informacijama u veljači 2021. godine, na dan 31. Kako je moguće da netko kome je narušen sluh, primjerice, od siline udarca kod nesretne ratne eksplozije može imati potrebu za višestruko većom novčanom naknadom od osobe koja je sluh izgubila od drugih posljedica, na istom mjestu recimo, van ratnih zbivanja?siječnja 2021. godine, u Hrvatskoj je bio registriran 100 061 invalid rada što predstavlja 17,18 posto ukupnog broja osoba s invaliditetom u RH.

Kao što sam već dijelom odgovorila, danas se invalidima rada smatraju sve one osobe koje su stekle smanjenje radnih sposobnosti, neovisno o tome da li su to smanjenje stekle zbog ozljede na radu ili kao posljedicu bolesti i slično. Smanjenje radnih sposobnosti je "situacija" u kojoj se kod pojedinca, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju, radna sposobnost smanji za više od polovine u odnosu na drugu zdravu osobu iste razine obrazovanja (ili koja obavlja iste poslove). Dakle, invalidi rada nisu jedino one osobe koje su proživjele neku vrstu ozljede na radu već sve one osobe koje, zbog promjena u zdravstvenom stanju, nisu više u stanju nastupati ravnopravno na tržištu rada.

Nažalost, poljoprivreda je kod nas, danas, zaista grana privrede na izmaku, dok je industrija, kao i u čitavom svijetu u ovom razdoblju, postepeno zamijenjena drugim oblicima privrede. Ipak, i današnji poslovi uzrokuju brojne uzroke "smanjenja radnih sposobnosti", bilo da se radi o nekom od različitih oblika tumora, oboljenja vezanih uz stres, oboljenja vezanih uz dugotrajno nepravilno držanje ili pak višegodišnju nepravilnu ishranu. Iako današnji poslovi rjeđe dovode u situaciju u kojima pojedinac strada padom sa skele bez zaštitne opreme, ipak, zbog brzog načina života i velikog utjecaja stresa, ti poslovi nose velik broj drugih zdravstvenih poteškoća koje mogu uzrokovati invaliditet. Neovisno o uzroku smanjenja radne sposobnosti, bila to klasična ozljeda na radu ili psorijatični artritis radnika, svima njima je potrebna jednaka pomoć društva da, usprkos svojim nedaćama, ostanu što ravnopravniji građani.

Ono što je također značajno za napomenuti jest činjenica da se osobe u invalidskoj mirovini zbog potpunog gubitka radnih sposobnosti, Ratni vojni invalid bez donjih ekstremiteta prima višestruko veće naknade i ima dostupno višestruko više prava i povlastica od osobe s jednakim oblikom invaliditeta stečenim van ratnih stanjakada napune godine života za starosnu mirovinu, "prebacuje" u legislativnu kategoriju osoba u starosnoj mirovini. Ta neobična manipulacija statusom invalida rada dovela je do brisanja gotovo 100 tisuća osoba sa statusa invalida rada u kratkom razdoblju.

Kako suvremeni oblici privremenog i prekarnog zapošljavanja utječu na narušavanje zdravlja i na stjecanje invaliditeta? Radnici koji rade u takvim odnosima često nemaju mogućnost bolovanja, godišnjeg odmora, porodiljnog dopusta.... Utječe li takav radni odnos i na trajna mentalna oboljenja? Kako "rad u 21. stoljeću" utječe na "invalidnost rada u 21. stoljeću"?

Kao i ostale institucije u Hrvatskoj, niti UIR Zagreba ne barata podacima o točnim uzrocima invaliditeta pojedinaca, niti između takvih smije raditi razliku. Stoga, da bismo pružili precizan odgovor na postavljeno pitanje, trebalo bi utvrditi koliki je broj osoba obolio zbog takvog utjecaja rada na radnika.

Prema našim spoznajama, nije značajan broj osoba koje su temeljem "mentalnih poteškoća", uzrokovanih štetnim utjecajima nezaposlenosti ili nepoštovanja prava iz Zakona o radu, uspjele steći i dokazati postojanje smanjenja radnih sposobnosti.

Dakle, da bi se nekoj osobi priznalo pravo na invaliditet proizašao iz negativnih utjecaja današnjih radnih uvjeta na pojedinca, čitavo bi naše društvo moralo biti na spoznajnoj razini da prepoznaje i priznaje negativne utjecaje takvog načina rada. Nažalost, a na što ukazuje i razina radničkih prava u Hrvatskoj, naše je društvo još daleko od tih ciljeva. To, naravno, ne znači da današnji način rada ne  S obzirom na to da je velik broj naših članova nekada bio radno aktivan, a neki jesu još uvijek, posjeduju sve elemente građanskog odgoja te ih je kod zauzimanja za vlastita prava potrebno samo dodatno usmjeriti u određene procese što je našim savjetodavnim aktivnostima apsolutno zadovoljenouzrokuje invaliditet, već da naše društvo još nije na potrebnoj razini(društvenog razvoja) da te oblike invaliditeta prizna i prepozna.

"Naš će cilj biti ispunjen tek kada svaki invalid rada u Republici Hrvatskoj, neovisno o mjestu svog prebivališta, bude imao dostupan jednak standard potrebne skrbi - kako na radnom mjestu tako i u trećoj životnoj dobi!", rekli ste povodom Dana invalida rada koji se obilježava 21. ožujka. Koliko ste/smo daleko od dostizanja toga cilja? Jesmo li mu bliže danas nego prije 30 ili 35 godina?

Utjecaj pristupa Hrvatske EU te brojni dokumenti skrbi o osobama s invaliditetom koje je Hrvatska ratificirala, svakako su pozitivno utjecali na dostupnost skrbi, ali i društvene svijesti o osobama s invaliditetom diljem naše zemlje. Svakako je od utjecaja i osnivanje Ureda Pravobranitelja za osobe s invaliditetom koji, ovisno o svojim mogućnostima, skrbi da niti jedna osoba s invaliditetom ne bude zapostavljena. Također, djelovanje brojnih organizacija civilnoga društva u velikoj je mjeri doprinijelo širenju prostora pomoći na one udaljene ili zapostavljene dijelove naše države. Razina dostupnosti skrbi i dalje je daleko više dostupna u urbanim sredinama nego u onim ruralnim. No, upravo smo prošle godine bili svjedoci izmjenama zakona koje osobama s invaliditetom omogućuju slobodno korištenje usluga linijskog brodskog prijevoza, u potrebnom obimu, a što je vrlo značajno za život osoba s invaliditetom na obali i otocima.

Vaša udruga organizira različite klupske aktivnosti, poput edukativnih, sportsko-rekreativnih, kulturno-umjetničkih, preventivno-zdravstvenih, kao i psiholoških savjetovanja, motivacijskih radionica itsl. Što smatrate najvažnijim i koje aktivnosti pobuđuju najveći interes vaših korisnika?

Nezahvalno je odrediti i reći da je neka aktivnost važnija od druge. Značaj pojedine aktivnosti ponajviše ovisi o potrebama naših članova i onome što je njima u datom trenutku bitno. Ono što možemo generalizirati za sve radionice, a smatramo izuzetno važnim, je socijalna uključenost Najveći interes naših korisnika ima pravno savjetovalište, a razlog tome u velikoj se mjeri veže uz činjenicu da sve osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, nažalost, nisu tretirane jednako - niti u društvu, niti pred zakonomčlanova odnosno interakcije koje se događaju unutar klupskih aktivnosti Udruge. U okviru klupskih aktivnosti najveći interes korisnika pobuđuju radionice vježbanja. Vjerujemo da su naši članovi prepoznali brojne načine na koje se dobrobiti vježbanja odražavaju u njihovim životima. Tu prvenstveno mislimo na bolje opće zdravlje i pokretljivost. Vježbanje je prepoznato i kao alternativa terapijskom liječenju koje kroz sustav ne zadovoljava njihove velike potrebe. Ako bismo gledali u okviru svih programa Udruge invalida rada Zagreba, najveći interes korisnika ima pravno savjetovalište, a razlog tome u velikoj se mjeri veže uz činjenicu da sve osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, nažalost, nisu tretirane jednako - niti u društvu, niti pred zakonom, a uz to se vrlo teško snaći u moru razgranatih informacija s obzirom na to da ne postoji jedinstveni zakon za osobe s invaliditetom.

Vaše edukativne radionice obuhvaćaju učenje stranih jezika, digitalno opismenjavanje, digitalnu fotografiju, zdravu prehranu... uočljiv je izostanak "građanskog odgoja" osoba s invaliditetom kako bi bili osposobljeni za zauzimanje za vlastita prava kao društvene skupine? Na kakav se način članovi i članice vaše udruge bore za ostvarenje gore cilja o kojem govorite?

U strukturi naših radionica članovi takva znanja mogu usvojiti kroz savjetodavne radionice kao što su pravno savjetovalište, savjetovališta iz područja socijalne skrbi, logoterapije i umijeća življenja, ali i iz nekih umjetničkih radionica kao što je dramska u kojem stječu vještine govorništva. S obzirom na to da je velik broj naših članova nekada bio radno aktivan, a neki jesu još uvijek, posjeduju sve elemente građanskog odgoja te ih je kod zauzimanja za vlastita prava potrebno samo dodatno usmjeriti u određene procese što je našim savjetodavnim aktivnostima Da bi se nekoj osobi priznalo pravo na invaliditet proizašao iz negativnih utjecaja današnjih radnih uvjeta na pojedinca, čitavo bi naše društvo moralo biti na spoznajnoj razini da prepoznaje i priznaje negativne utjecaje takvog načina rada. Nažalost, a na što ukazuje i razina radničkih prava u Hrvatskoj, naše je društvo još daleko od tih ciljevaapsolutno zadovoljeno.

Na dan dogovora ovog intervjua u Saboru se raspravljalo o prilagođavanju Zakona o hrvatskim braniteljima s namjerom Vlade, kao predlagača, da se olakša registracija branitelja i ratnih vojnih invalida. Zakon o izmjenama naišao je na kritiku opozicije, i lijeve i desne, čiji ga zastupnici s različitim argumentima dovode u vezu s klijentelizmom. Kako biste usporedili položaj ratnih vojnih invalida i invalida rada u Hrvatskoj?

Taj položaj je, na veliku žalost invalida rada, neusporediv. Naime, hrvatska je država davno zapela u legislativnu logičku zamku na način da je svim osobama koje su stradale tijekom ratnih vremena naknadu za to isto ratno stradanje vrednovala vezano uz postotak tjelesnog oštećenja pojedinca. To znači da je u naknadi za visinu invaliditeta ili pak tjelesnog oštećenja pojedinca stečenog tijekom ratnih zbivanja ugrađena i nagrada za samo sudjelovanje u obrani domovine. Stoga dvije osobe s jednakim stupnjem tjelesnog oštećenja u visini 100 posto imaju radikalno različite visine naknada za isti postotak oštećenja, ovisno o tome u kojim su ga uvjetima stekle. Dakle, ratni vojni invalid bez donjih ekstremiteta prima višestruko veće naknade i ima dostupno višestruko više prava i povlastica od osobe s jednakim oblikom invaliditeta stečenim van ratnih stanja. Naš je stav usklađen s europskim standardima, odnosno, da se ne smiju raditi nikakve razlike između osoba s invaliditetom. Dapače, to je čak i diskriminatorno, ovisno o načinu i vremenu kada je njihov invaliditet nastao. Naime, prihod osobe s tjelesnim oštećenjem u visini 100 posto, ili bilo kojim drugim oštećenjem, trebao bi se ravnati prema stvarnim potrebama te osobe proisteklima iz činjenica invaliditeta, a ne iz načina i vremena njihova nastanka.

Kako je moguće da netko kome je narušen sluh, primjerice, od siline udarca kod nesretne ratne eksplozije može imati potrebu za višestruko većom novčanom naknadom od osobe koja je sluh izgubila od drugih posljedica, na istom mjestu recimo, van ratnih zbivanja? Uz to, invalidi rada i ostale osobe s invaliditetom nemaju jedinstveni zakon po kojem bi se njihova prava mogla mijenjati i utvrđivati, kao što to ima braniteljska populacija. Iz tog su razloga prava invalida rada i ostalih osoba s invaliditetom razbacana institucionalno po različitim ministarstvima. Prosječna osoba Kad napune godine života za starosnu mirovinu, osobe u invalidskoj mirovini "prebacuje" se u legislativnu kategoriju osoba u starosnoj mirovini. Ta neobična manipulacija statusom invalida rada dovela je do brisanja gotovo 100 tisuća osoba sa statusa invalida rada u kratkom razdobljus invaliditetom teško da je upoznata s istim pravima i načinima njihova ostvarivanja. Osim što je raspon naknada za invaliditet vrlo uzak u odnosu na raspon dostupan ratnim vojnim invalidima, brojne osobe s "običnim" invaliditetom svoja prava nikada niti ne ostvare jer nisu upoznate s propisom, odnosno propisima. Primjera radi, pravo na invalidsku mirovinu u domeni je Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, kao i pravo po osnovi naknade za tjelesno oštećenje, osobnu invalidninu ili doplatak za tuđu pomoć i njegu, a ostvaruje se putem Centra za socijalnu skrb dok se prometna prava ostvaruju putem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture itd. Ostvarivanje svakog od tih zasebnih prava povlači i potrebu ponavljanja vještačenja osobe umjesto da postoji sustav u kojem je jedno vještačenje primjenjivo u više različitih institucija.

Kako država odgovara na posebne potrebe osoba s invaliditetom u doba korona krize i potresa u Zagrebu (i potom na Baniji)? Dijana Smajo, predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije nedavno nam je rekla da sustav nije učinio ništa u krizi nakon potresa...

Država je zaista Zakonom o obnovi nakon potresa izašla ususret osobama s invaliditetom oslobodivši ih sudjelovanja u trošku obnove u visini od 20 posto, a koji su ostali građani dužni osobno podmiriti. S obzirom na to da je riječ o visokim izdacima, moramo priznati da je Vlada nastupila prilično pošteno spram osoba s invaliditetom s legislativne razine. Koliko je to moguće, brojne su osobe s invaliditetom u gradu Zagrebu smještene u druge oblike smještaja u javnom vlasništvu te je zaista vidljiv pomak u društvenoj svijesti ka priznavanju potreba te populacije. To se objektivno mora priznati. Također, država je u suradnji s organizacijama civilnog društva pokazala interes za cijepljenje posebno ugroženih kategorija građanstva, vezano uz virus SARS-Cov-2, a u skladu s njihovim potrebama. Ne možemo suditi o učincima društva na građane Siska, no ne možemo reći da su osobe s invaliditetom, u opisanoj situaciji, zaboravljene ili prepuštene same sebi.

Upravo je oslobođenje od 20 posto troškova obnove značajan legislativan pomak prema širem društvenom priznavanju štetnih posljedica života s popratnim obilježjem invaliditeta.

Miki njima mast - oni njemu čast

Na stranici Udruge invalida rada Zagreba nalazimo podatak da vas financira Grad Zagreb, institucionalnom potporom i sufinanciranjem vaših programa. Kako biste ocijenili suradnju s gradom? Nedavno umrlog gradonačelnika Bandića optužuje se za razvijanje klijentelističkih mreža, za svojevoljno podržavanje ljudi i organizacija umjesto izgradnje sistema, jasnih kriterija i transparentnih pro 
 cedura. Jeste li u suradnji s Gradom stekli takav dojam?

Suradnja s Gradom Zagrebom je već godinama vrlo uspješna. Grad Zagreb, kako ste i sami naveli, svake godine sufinancira neke od programa Udruge invalida rada Zagreba, a uz to prihvaća i pokroviteljstvo nekih od naših događanja kojima se iz Grada uvijek netko i odazove.

Kroz suradnju s Gradom Zagrebom nismo stekli dojam nejasnih kriterija i netransparentnih procedura. Udruga je neprofitna i nepolitička organizacija. Upravo zahvaljujući pomoći gospodina Milana Bandića, a na inicijativu nažalost pokojne dugogodišnje predsjednice naše udruge, gospođe Marije Topić, udruga je 2007. godine preselila u prostor u kojem i danas radi. Grad Zagreb je taj prostor, veličine 290m², prvobitno prilagodio osobama s invaliditetom, a potom predao UIR-u na korištenje. Dan otvorenja tih prostorija, Udruga invalida rada Zagreba proglasila je svojim danom, a toga je dana gospodin Milan Bandić, zbog svog zalaganja u aktivnostima vezanima uz prilagodbu prostora i predaju udruzi, proglašen počasnim predsjednikom.

Neovisno o gospodinu Bandiću, svakako smo mišljenja da brojni sustavi u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj nisu postavljeni dovoljno transparentno i nisu izjednačeni za sve kategorije osoba, pa u skladu s time vjerujemo da u raznim područjima ima puno prostora za poboljšanje.