Andreja Kulunčić, jedna od međunarodno najistaknutijih hrvatskih umjetnica od 24. studenog do 6. prosinca (u sklopu međunarodnog projekta 'Zemlja ljudskih prava') prezentira svoj projekt 'O stanju nacije' u prostoru Galerije 'Miroslav Kraljević'. Prethodilo mu je jednogodišnje istraživanje socijalne distance zagrebačke sredine. Umjetnica je istraživanje provela u suradnji s grupom psihologa, sociologa i antropologa na uzorku od 200 ispitanika, a pri završetku projekta na različitim radionicama pridružili su joj se i studenti s raznih fakulteta. Sam projekt bio je fokusiran na formate medijske prisutnosti i konstrukcije slike drugog u javnosti, a kako je samo istraživanje pokazalo, Zagrepčani kao druge vide Rome, Kineze i homoseksualne osobe. U samom istraživanju radna skupina došla je i do još jednog zanimljivog podatka, a to je da su se ispitanici pokazali tolerantnijima nego što se to zapravo očekivalo.Smatrate li da su rezultati vašeg istraživanja zapravo prikazuju pravu sliku Hrvatske?Ne, ne mislim da je to prava slika. Mislim da bismo ju dobili iz puno većeg upitnika i uzorka, a to nije ono što jedan umjetnički projekt uopće može napraviti. Ali u svakom slučaju mi je drago što ljudi barem na tom nekom verbalnom nivou ne idu više u mržnju ili neki tip otvorenog rasizma ili homofobije. Tolerancija se ne odnosi samo na trpljenje tih skupina već i na njihovo razumijevanje. Isto je tako važno reći da socijalna distanca znači koliko zapravo ljudi nekog puštaju blizu, odnosno koga bi izabrali za partnera, učitelja svome djetetu, susjeda ili prijatelja. To je zapravo bio fokus našeg istraživanja.
Mislite li da bi rezultati bili drugačiji da je upitnik napravljen prije recimo deset godina?
Vjerojatno bi. Vjerojatno bi naši sugrađani ispali puno netolerantniji, ali to je jedno čisto subjektivno mišljenje. Mislim da su sada ljudi puno otvoreniji prema različitostima - ako ništa drugo onda barem na tom nekom verbalnom nivou. Ali sad je pitanje da li će oni stvarno i pomoći takvoj osobi, ali po ovome ispada da je barem neće ugroziti.
Foto: U galeriji su se na ekranima vrtili intervjui sa pripadnicima manjina
U upitniku ste istraživali prihvaćanje kategorije kao što su prostitucija i narkomanija. Kako to da ste se baš odlučili za okvir nacionalne i seksualne manjine?
Unaprijed smo odlučili da ćemo se usredotočiti na te vidljive razlike, a onda smo tijekom istraživanja ubacili još tih nekoliko grupa čisto da ljudi koji popunjavaju taj upitnik ne budu samo fokusirani na te grupe koje su nas zanimale. Naveli smo i organizacije poput Hare Krišne, ali kako bih rekla - Hare Krišna danas možeš biti, ali sutra ne moraš. Možeš se presvući i na cesti nećeš biti uočljiv, ali biti Rom ili biti Kinez, to je sasvim drugačija kategorija. Tako da smo ciljano otpočetka išli na neke određene grupe.
Zašto ste se konkretno fokusirali na Rome i Kineze kada su recimo srpska manjina u Hrvatskoj brojčano veća?
U našem istraživanju Srbi su isto tako kotirali dosta visoko, ali oni nisu u istoj kategoriji s Kinezima koji su u Hrvatsku došli tek prije deset godina i s Romima u odnosu na koje je vidljiva različitost. Znači to je totalno druga kategorija od ove na koju smo se mi fokusirali. Osjećaji prema Srbima puno dublje idu i uključuju puno više čimbenika kao što su povijesne i ratne okolnosti. Ne želim reći da oni nisu ugrožena skupina, već da je to totalno drugačija vrsta netolerantnosti.
U sklopu projekta u razne medije plasirali ste i takozvane virus vijesti, odnosno medijske uratke u kojima ste navedene tri skupine prezentirali kao prve. Što ste time pokušali postići?
Te viruse smo pokušali ubacivati u mainstream medije koje svakodnevno konzumira prosječno stanovništvo. Na primjer, u nekom glossy časopisu pojavi se slika Romkinje i njena izjava kako ona, recimo, koristi neku skupocjenu kremu protiv bora, pri čemu ona ne govori o romskim problemima, kao što se to običava u našim medijima. Povodom projekta smo u galeriji izložili i 300 novinskih tekstova iz arhiva gdje su te naše tri skupine uvijek ubačene u nekakav kontekst, bilo da je riječ o Gay Prideu ili nečemu sličnom. Znači, te skupine nikad nisu uvedene kao prve u gradskim rubrikama, lifestyleu ili sportu i zapravo je to ono što smo pokušavali napraviti.
Odakle toliko zanimanje za medije i njihovo korištenje?
Medije najviše koristim za marketinšku kampanju ili neku reklamu zato što ih ljudi danas najviše promatraju, i zato što smo njima stalno bombardirani. Tako da mislim da se na taj način može provući i neka ideja koja postoji i mimo konzumerizma i komercijalnoga, odnosno može se progurati i nešto korisno za zajednicu.
Velik broj svojih projekta publici ne prezentirate samo u galerijama već i preko interneta i u javnim prostorima. Smatrate li da galerije za umjetnika i publiku na neki način predstavljaju ograničenje?
Broj ljudi koji dolaze u galerije je jako ograničen, a meni je cilj da ono o čemu govorim i ono na čemu radim dođe do što više ljudi pa onda koristim i internet. A galeriju koristim više kao neku točku u kojoj radim. Recimo konkretno sad kod ovog projekta u galeriji proizvodimo vijesti koje idu van ili održavamo radionice za studente koji će jednog dana možda pisati o ovakvim problemima pa im ovdje dajemo savjete i usmjeravamo ih.
Vaši projekti su poprilično društveno angažirani. Nastojite li kroz njih prikazati i neku svoju ideološku odrednicu?
Nemam nikakvu ideološku smjernicu, moja je jedina smjernica da pokušavam usmjeriti ljude da vide onog drugog čovjeka kraj sebe. Imam osjećaj da živimo u društvu u kojem ljudi ne vide pravi problem izvan hijerarhije. Društvena vrijednost i društvena osjetljivost se urušavaju, a to može dovesti do vrlo velikih problema. Jednostavno pokušavam uspjeti u tome da ljudi osjete jedni druge i da ne zaborave da taj čovjek koji stoji kraj njih ima neke svoje probleme i da ima nekakve potrebe. Imam osjećaj da svima koji ispadaju iz te nekakve marketinške matrice, odnosno da svima onima kojima se rek
lama ne obraća, postaje sve teže u današnjem društvu.
Svoje projekte radite u suradnji sa stručnjacima iz raznih profesija. Odakle ideja i želja za interdisciplinarnošću?
Jedan od smjerova u umjetnosti zasigurno je i spajanje više disciplina u kojima puno ljudi sudjeluje u radu i gdje umjetnik ima samo prvotnu ideju unutar koje sudjeluje puno ljudi, i na taj način unose svoje profesije i energije. Tako da je to za mene veliko obogaćenje.
Smatrate li da je većina umjetnosti danas namijenjena imućnijoj klasi?
Zavisi koje umjetnosti. Recimo umjetnost u New Yorku zasigurno da. Ono što sam vidjela u newyorškim velikim galerijama skupo je, i to je sigurno za elitu. Ali ovo što radimo mi i što se radi na sjeveru Europe je nešto drugačije. Naravno, ima i tu puno galerijske umjetnosti, ali ima i ove druge koja se plaća iz poreza ili iz fondova igara na sreću. To nije umjetnost koja mora donijeti profit. Ovo na čemu radim nije na prodaju niti je u nekakvim privatnim kolekcijama, namijenjeno je za sve ljude koji se zanimaju za tu temu i žele se na neki način s tim susresti ili razvijati neko drugačije mišljenje, i mislim da u tom smislu funkcionira van tog elitističkog kruga. Kada se nešto takvo plaća iz poreza stvar je potpuno drugačija i za publiku i za samog umjetnika, jer ne postoji taj imperativ prodaje.
