Ledeni dah konsenzusa i kapitala

Središnje pitanje simpozija bilo je sljedeće: kako objasniti i ujedno se suprotstaviti paradoksu nestanka marksističke kritike unutar akademskog prostora upravo u trenutku povratka kapitalističke društvene stvarnosti na Balkan? Slijedeći programsko pismo upućeno sudionicima, simpozij je postavio slijedeće zadatke: obratiti posebnu pažnju na postjugoslavenske socijalne prostore, teme Europske unije i utopije konačnog nadvladavanja i brisanja klasnih antagonizama pod kvaziuniverzalističkim konceptima kao što su europska baštine i kultura, političke marginalizacije socijalno najdalekosežnijih pitanja kao što su privatizacija, liberalizacija tržišta rada i demontiranje mehanizama socijalne zaštite te diskurzivne normalizacije socijalnog nasilja koje predstavlja restauracija kapitalizma. Naglašeno je da je svaka kritika postpolitike eurointegracija u potpunosti hegemonizirana od strane desnice, dok je kritika ekcesnosti etničih identitetskih projekata rezervirana za liberalne pozicije s naglaskom na ljudskim i manjinskim pravima. Postavilo se pitanje: obnova kritičkih projekata kao povratak političkoj ekonomiji ili kao radikalna kritika parlamentarne demokracije? Kako uopće obnoviti kritičku misao u doba u kojem je marksizam pometen s javne scene kao rudiment kompromitiranog ideološkog projekta kakvim se konsenzualno predstavlja i jugoslavenski pokušaj socijalizma? Prvi je izlagao Primož Krašovec, asistent na Pedagoškom inštitutu u Ljubljani i doktorant sociologije te suradnik Delavsko – pankerske Univerze, utvrdivši da je klasna borba potpuno nestala iz ozbiljne teorijske diskusije bivajući u potpunosti potisnuta na marginu. U Sloveniji prevladavaju ekonomisti mlade škole koji naglašavaju da su se riješili tereta marksizma i historijskog materijalizma, dakle i klasne borbe. No upravo su oni ponovno uveli u opticaj taj pojam – povodom masovnih radničkih demonstracija u jeseni 2005. i 2007. – i to kako bi delegitimirali vrlo umjerene radničke zahtjeve! Radnike su optužili za anakronizam, iskoristivši pojam klasne borbe za ideološko omalovažavanje. Po njima, koncept klasne borbe ne može ništa riješiti i radnici zapravo ratuju sami protiv sebe; sve bi trebalo prepustiti tržištu.

Ekonomisti su bili prestravljeni činjenicom da se sindikati uopće bune. Stvorena je krizna atmosfera; političarima su upućivani apeli poput napravite nešto!; klasna borba je konačno pokopana – a sada su je sindikati iskopali, kada nam najmanje treba! Klasnu borbu ekonomisti vide poput povijesne devijacije suprotstavljene prirodnom razvitku prema bogatstvu i sreći, te je zapravo i postojala samo u zemljama realnog socijalizma u kojima je i proglašena. Riječ je o antidemokratskom projektu, t

e koncept treba ukinuti u svrhu očuvanja demokracije, a čitava revolucionarna tradicija od Pariške komune nadalje je stvar prošlosti. Krašovec je naglasio da se time čuvaju interesi vlasničke klase, mrtvilo liberalne demokracije; riječ je o spontanoj ideologiji političara koja širi ledeni dah konsenzusa i kapitala, reakcionarnost i želju da pocrkaju svi revolucionari. Povukao je povijesnu paralelu, istaknuvši da je u Čehoslovačkoj režim proglasio kraj klasne borbe (i to u ustavu!) već 1968., s istom svrhom uništenja revolucionarnih projekata. Nakon toga je preostajao samo put u totalitarni etatistički socijalizam (koji je u SSSR započeo i mnogo ranije) kao novi oblik izrabljivanja, ili u kapitalizam i liberalnu demokraciju. Problem leži u ambivalenciji marksističke misli prema državi: revolucionarni pokreti su je zauzeli, no i sami su podlegli njenom aparatu koji je postao mnogo gori od liberalne demokracije. S druge strane, zapadni pokreti su se uvijek suprotstavljali državi, i iako ponekad smiješni, prisilili su je na mnoge reforme. Pozivajući se na Deleuzea, Krašovec je ustvrdio da je razlika između liberalne demokracije i totalitarizma samo kvantitativna, te upozorio na opasnost od pomahnitalog ratnog stroja koji se može razmahati i u demokratskim uvjetima. Marko Kržan, također doktorant sociologije na Sveučilištu u Ljubljani i suradnik DPU je sljedeći podnosio referat. Istaknuo je da između marksističke teorije povijesti i ekonomije te buržoaskih teorija društvene nejednakosti postoji odnos inkomenzurabilnosti: marksistička teorija je sposobna artikulirati predmet i problematiku buržoaskih znanosti unutar svog aparata, dok ove za obratno nisu sposobne. Kržan je u središte stavio pitanje epistemologije, naglasio da je u svakom pristupu nužno konstruirati znanstveni predmet te utvrdio kako u kapitalizmu ne postoji neposredno razumijevanje ekonomskog. Ekonomisti polaze od empirijskih danosti i izoliraju ih od drugih danosti. Neoklasična ekonomija ne može odgovoriti na pitanje kako se vrijednosti proizvedenih roba pretvaraju u njihove tržišne cijene. Riječ je o problemu koji može riješiti samo marksistička epistemologija ispravno artikulirajući logiku proizvodnje i logiku cirkulacije. Ono što je bitno, to je neprestano izgrađivanje koncepta znanstvenog predmeta uz istovremeno ispitivanje valjanosti analize; u suprotnom, postoji opasnost da se zapadne u slijepu ulicu realsocijalističke ekonomske znanosti. Njena sudbina je dvojaka: ili je odustala od stvarne analize i reducirala se na dogmatske primjedbe, ili je zadržavajući masku marskizma počela upotrebljavati metode buržoaske ekonomije. Marksistička politička ekonomija i marksistička kritika na jugoslavneskim prostorima su se samoukinule davno prije nego što je nestala Jugoslavija, zaključio je Kržan. Posljednji je izlagao prvoborac Multimedijalnog instituta Petar Milat. Na početku je postavio dihotomiju klasa /identitet, odnosno redistribucija/ rekognicija, navodeći da se današnji primat rekognicije može shvatiti kao mehanizam zaborava materijalnih interesa. Uslijedila je analiza neoliberalizacije i postmodernizacije Jugoslavije oslonjena na Milovana čilasa i Zorana činđića. čilas je pedesetih ustvrdio da je komunizam na istoku Europe nužan kao motor modernizacije, ali to je naplatio slijepom ulicom stagnacije. Radnička participacija u Jugoslaviji bila je samo savršena iluzija; komunizam je proizveo novu klasu koja je službeno nastupila u ime ukidanja svih klasa, no dovela je do totalne perverzije političkog.

Kao socijalni produkt komunizma ispostavili su se široko narodno negodovanje, mržnja i očaj; racionalizam upravljanja nije bio u stanju uočiti revolucionarni potencijal i racionalnost narodnog protesta. činđić je osamdesetih Jugoslaviju definirao kao perpetuum mobile izvanrednih stanja; državu koja je postojala samo kao beskonačnost loših reinterpretacija na siromašnoj materijalnoj bazi baveći se isključivo brbljanjem o tome što nam se događa. Jugoslavija je tako u postmodernu ušla preko kategorija mržnje, očaja i stalne reinterpretacije. Ako se obrati pozornost na politiku, znakovito je da je već od sedamdesetih Jugoslavija prema zemljama vjerovnicima preuzela potpuno neoliberalnu politiku; u opticaju je diskurs o komparativnim prednostima i stvaranju povoljne investicijske klime, dok na Kosovu od osamdesetih dolazi do erupcije isticanja identiteta. Milat je na kraju zaključio – u ključnom pitanju se slažući s prijašnjim referentima: istinskog marskizma nikada nije ni bilo, mi njega zapravo moramo tek sad stvoriti! Kao strategiju je predložio, prvo, dovođenje u pitanje prakse upravljanja javnim financijama, dekonstrukciju populističkog diskursa komparativne prednosti (mi smo bogomdani, obrazovani, radišni, na odličnoj lokaciji, itd.), te, ako je potrebno – protestirati kako bi se uništila investicijska klima! Nakon izlaganja razvila se diskusija. Multidisciplinarni teoretičar i suradnik Multimedijalnog instituta Tonči Valentić je naveo da je Jugoslavija u ekonomskom smislu već sredinom osamdesetih kapitalistička zemlja. Ponudio je zanimljivu interpretaciju filma Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića: taj film se bavi temom socijalne stratifikacije, seobe sa sela u grad, dakle motivima karakterističnim za kapitalističko društvo! Zaključeno je da socijalizma nikada nije ni bilo, barem ne od šezdesetih i kraja stalnog redefiniranja. Milat se na istom tragu usudio tvrditi kako je bitna stratifikacija uspostavljena već u šezdesetima, te kako je zapravo upitno koliko je kapitalizam loš. Započela je žestoka rasprava o širokom spektru filozofskih, političkih i ekonomskih pitanja koja je nastavljena sutradan na okruglom stolu. Komentar simpozija? Žalosno je da mu je prisustvovalo svega dvadesetak zainteresiranih. Dijelom to govori o tragediji ledenog konsenzusa i kapitala, a kritika se može uputiti i organizatorima koji su se mogli bolje potruditi oko najave. Simpozij je vidljivo pretjerano ambiciozno zamišljen: mnoge od teških tema koje su najavljene jedva su dodirnute. Ipak, došlo se do jednoglasnog i argumentiranog stava o (ne)postojanju jugoslavenskog marksizma, i o potrebi da se istinska kritika tek stvori, u novim uvjetima. Naročito je važno to što kod nas ovakvih događaja tragično nedostaje, te da je simpozij otvorio niz bitnih tema. Konačna ocjena je svakako pozitivna, uz nadu da ćemo vidjeti snaženje ovakvih projekata.