Hrvatska je postigla značajan napredak u ispunjavanju obveza obuhvaćenih mandatom misije OEES-a, pa će se ona najvjerojatnije zaključiti do kraja godine, izjavio je nedavno u Zagrebu voditelj misije OESS-a u Hrvatskoj veleposlanik Jorge Fuentes.
Pljuska Fuentesu
Kao pljuska Fuentesu i svima onima koji vjeruju da je vladajuća garnitura napustila ideološku, političku i mentalnu matricu devedesetih stigle su laži HDZ-ovih dužnosnika na suđenju Ademiju i Norcu, i vijest o napadu na oca i sina, Mirka i Dobrivoja Bogojevića, hrvatske građane srpske nacionalnosti, u povratničkom selu Gornji Vrhovci, na Papuku, koji su nakon brutalnog premlaćivanja zaključani u kupaonicu dok su napadači zapalili njihov boravak i kuhinju. Voditelj Misije OESS-a osudio je taj događaj jer kako je kazao: ne doprinosi pomirenju dodavši da će OESS pomoći da se počinitelji što prije pronađu. Naravno, ukoliko Fuentes i njegovi adlatusi oduševljeni stanjem ljudskih prava u Hrvatskoj nađu za to vremena, dok spremaju kofere.
Sanaderov pokušaj da sanira hrvatsku močvaru ostaje samo mrtvo slovo na papiru jer se iz vrha njegove stranke i dalje prakticira fašizam. A prakticirati fašizam znači i lagati za domovinu kako to svojim odurnim lažima demonstriraju bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, nekadašnji načelnik Uprave Vojne policije Mate Laušić i ostala svita koja defilira na Županijskom sudu u Zagrebu ispred sudačke bine kojom predsjedava Marin Mrčela, a vezano za suđenje generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu optuženima za ratni zločin zbog poznatih događaja u akciji Medački džep u rujnu 1993.
Naime, lagati za domovinu mogu, između ostalog, i oni koji svjesno ili nesvjesno prihvaćaju tezu glavnih ideologa fašizma (Crocce, Gentile, Saito i drugi). Njihov se nauk vrlo lako prepoznaje u onima koji opstruiraju pravo saniranje hrvatske močvare (jer Sanader zna da bi ga takvo nešto koštalo glave), u onima koji mlate Srbe jer apsolutiziraju hrvatsku naciju i ništa drugo pametno nemaju za raditi nego mrziti, te, dakako, u ovima koji na Županijskom sudu pokušavaju i sami izbjeći da se jednom pretvore u optuženike. U svima njima se dade iščitati sažetak fašističke ideologije i fašističkog morala, koji bi otprilike glasio ovako: Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle, naša je praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom (tako je zborio Saito o moralu talijanskih fašista. Vidjeti u Vjerska politika Mussolinija, Zagreb, 1941.).
Zato je bila (a nadam se da će i neko vrijeme ostati) jako dobrodošla vijest da je vatikansko poluslužbeno glasilo L'Osservatore Romano u dnevnom izdanju od 14. srpnja upozorilo da se fašisti i antifašisti nikako ne mogu izjednačavati. Objavljeno je u nekim našim medijima, iako nije baš točno ono što je napisano, da nikad dosad nitko tko predstavlja stanje duha ili svijesti Svete Stolice nije tako jasno osudio sve one koji žele izjednačiti fašističke s antifašističkim borcima, odnosno omalovažiti antifašizam i promovirati fašizam.
Vatikanska osuda
Tekst protiv svakog izjednačavanja antifašizma s fašizmom i fašističkim vojskama, L'Osservatore Romano je objavio nakon što je u Rimu oskvrnuta spomen-ploča palima za oslobođenje glavnog grada od fašističko-nacističke okupacije. To oskvrnuće vatikanski list (koje takve stvari ne objavljuje barem bez da se konzultira s kardinalom Državnim tajnikom) ocjenjuje kao vandalski čin i plod rastućeg vala relativiziranja vrijednosti. Sveta Stolica također ističe da je oštećenje spomen-ploče uvreda nanesena onima koji su dali svoj život za spas Rima, uvreda onima koji su se borili za slobodu.
Tupoglavi čin, do kojeg je došlo iz neznanja, ne smije i ne može biti podcijenjen, upozorava L'Osservatore Romano. Dnevnik smatra da se to događa zbog političke klime izjednačavanja, u kojoj se jasno ne naglašava razlika između onih koji su se borili za demokraciju od onih koji su bili na drugoj strani. Jasno je, vatikanska osuda ne odnosi se samo na Rim i Italiju nego i na slične pojave u drugim zemljama, pa prema tome i u Hrvatskoj. Antifašisti su borci za slobodu i demokraciju, a fašisti su, poručuje Vatikan, bili na drugoj strani. To je jasna crta i za one u Hrvatskoj koji žele relativizirati antifašističku borbu.
Eto. Koji pljusak za one koji relativiziraju antifašizam, pa čak iz crkvenih redova! Zato i ovdje koristim priliku da odgovorim svećeniku, stalnom suradniku Večernjeg lista, najtiražne hrvatske dnevne novine, don Antonu Šuljiću, koji nas je u dnevnom komentaru Večernji brevijar od 21. lipnja, u tekstu naslovljen Antifašizam na kušnji, neugodno iznenadio provokatorskim i deplasiranim tvrdnjama poput one da je antifašizam danas više povijesna no stvarna referencija, da on danas nema osobito značenje, da je njegova percepcija u javnosti sve tanja, da nema razrađen svoj vrijednosni koncept i da nema uopće bilo kakav afirmativni politički koncept za budućnost.
Ha! A da Šuljić malo uzme u razmatranje ovdje citirane misli i stavove L'Osservatore Romano-a? Ipak, neka bude ponovljeno: Šuljiću, dakako, treba odgovoriti. Prije 66 godina udareni su temelji na kojima počiva i današnja Hrvatska, a antifašizam je upisan u hrvatski Ustav kao naše trajno opredjeljenje. Čast Hrvatske obranili su antifašisti, a kaljali su je domaći fašisti – ustaše i drugi, bez obzira na to kojim se imenom kitili. Današnja je Hrvatska, a i ujedinjena Europa, sazdana na temeljima antifašizma, demokracije, tolerancije, poštovanja i ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. To je stav Svete Stolice, dakle, Katoličke crkve, koji je obavezan za sve članice i članove te crkve a preporuča ga se i onima koji to nisu.
Vatikansko glasilo osuđuje i ponašanje nekih političara u talijanskom parlamentu, koji vrijeđaju svoje političke suparnike i nedostojno se ponašaju. Političku klimu nastalu posljednjih godina u Italiji osuđuje u nedjelju i dnevnik La Repubblica, koja ujedno hvali i jasno stajalište službenog vatikanskog glasila.
To je, uostalom, teren djelovanja kršćanstva, ali također i drugih religija koje su, bez ikakve sumnje, opterećene činjenicom da su, neke manje, neke više, podržale koncept etno-nacionalizma, nacionalnih država i procese etničkog čišćenja. To je polje koje treba zaorati naša politička teologija. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, prvo u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati pripadnost zajedničkom prostoru Europe.
Kršćanin i socijaldemokrat, ujedno antifašist
Ipak, osuđivati uvijek znači nedostatno razumjeti, kažu oni koji zagovaraju toleranciju; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti, predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
U mojem slučaju, ja spajam socijaldemokratsku ideju i opciju s kršćanskom etikom i vjerom. Pokazujem da se može zajedno, a vjerujem i da će se morati zajedno. Posebno kada su tenzije u društvu još uvijek vrlo jake s obzirom na ogromnu količinu nezdravog domoljublja, jer nema zdravog nacionalizma. Kada se apsolutizira nacija, zaboravlja se čovjeka i Boga u čovjeku. Odavno, valjda to vjeruju oni koji me poznaju, prestao sam se obazirati na indiskretni šarm svakog fundamentalizma. Svaka, pa i ova kritika koju upućujem vlastima, države ili crkve, dobronamjerna je i samo zagovara evanđeosko ponašanje i moral u politici i u evangelizaciji.
Strahujem da kao novinari, političari, teolozi ili bilo što drugo što nas definira, promašimo naše vrijeme i iznevjerimo Evanđelje na najdrastičniji način. Strahujem, jer i dalje vidim da nismo, zvali se mi Sanader, Fuentes, Jarnjak, Laušić, Šuljić, itd, sposobni čitati i razumjeti znakova vremena. Vrijeme u kojemu najviše odzvanja poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.
