Nema više azbesta u ventilacijskim kanalima Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu, i već preko pola mjeseca u toj ustanovi ponovno odjekuju oni uzbudljivi kakofonični zvukovi orkestra koji se uštimava, usred žamora publike što zauzima mjesta uoči koncerta... Nema više azbesta u ventilaciji, zna to i ta publika, konačno pripuštena natrag, ali ga ipak ima - što ljudima nije rečeno - u zraku, svuda naokolo! I to tamo gdje ga ranije, naravno, uopće nije bilo; posljedica je to njegova uklanjanja iz ventilacijskog trakta, nakon čega nije do kraja provedeno čišćenje zraka.
Prije pet mjeseci, Novosti su prve upozorile javnost na postojanje velike količine azbestne izolacijske mase u Lisinskom, nakon čega je dvorana promptno zatvorena. U međuvremenu je Grad Zagreb kao vlasnik angažirao poduzeća koja će maknuti stropne i podne obloge oko ventilacije, te skinuti sam azbest iza njih i pažljivo ga, sve u skladu sa zakonskim propisima o sanaciji, odnijeti na sigurno - nadajmo se, ne onako kao u slučaju tvornice Salonit.
Oboljeli radnici Salonita nisu mogli nikoga pozvati na red, dok bi jedno malo senzibilnije plućno krilo iz kakve bolje zagrebačke obitelji ipak moglo stvoriti gadne medijske, političke, pravne i ekonomske probleme upravi Lisinskog i izvođaču radova.
U međuvremenu je otkriveno da naručitelji radova ujedno muljaju nešto oko gipsanih stropnih ploča u hodnicima oko dvorane, koje su neopravdano zamijenjene novim, aluminijskim, i na čemu je netko lijepo zaradio... Ali, to je bilo od posve drugorazrednog značaja, baš kao i požar koji je prije par tjedana zahvatio dio partera Velike dvorane, zbog nepažljivog rukovanja strojevima za brušenje parketa nakon sanacije. Sve je palo u sjenu pred uredno ispunjenim rokovima, da bi "Lisinski" nakon uredne sanacije opet otvorio svoja vrata.No, čini se da i nije bila baš toliko uredna: U posjedu smo dokumenta s naslovom Preliminarno izvješće o stanju radne okoline nakon sanacije Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski', u kojem stoji da su vrijednosti azbesta raspršenog u zraku čak tri do 12 puta veće od onih koje propisuju standardi Europske Unije i Svjetske zdravstvene organizacije. Konkretno, izmjereno je 1284 (Visoko prizemlje-sjever) do 6137 (1. kat-jug) lebdećih azbestnih vlakana po kubičnom metru, dok navedeni standardi dopuštaju njih svega 500.
Objašnjenje, međutim, ovaj put ipak postoji, budući da mi još uvijek ne slijedimo zakonodavstvo Europske Unije, pa je izvođač radova, poduzeće Metroalfa, slijedom istih tek predložio daljnje filtriranje zraka, zatim ponovno mjerenje koncentracije azbesta, dakle, "kako bi se utvrdila sigurnost prostorija za boravak ljudi". A to znači da u ovom trenutku ljudi koji tamo borave - nisu sigurni. Nije sigurna publika, a još manje zaposleni u Lisinskom; puno sigurniji bili su dok je azbest još bio nedirnut u ventilacijskom traktu.
Ako nekom upada u oko povelika razlika između kvalitete onoga što je namijenjeno publici u našoj jedinoj koncertnoj dvorani i onoga što su udisali vranjički proleteri, bolje neka šuti. Oboljeli radnici Salonita, naime, u ime svoje muke nisu mogli nikoga pozvati na red, dok bi jedno malo senzibilnije plućno krilo iz kakve bolje zagrebačke obitelji ipak moglo stvoriti gadne medijske, političke, pravne i ekonomske probleme upravi Lisinskog, te vlasniku i izvođaču radova. S ufanjem da tih nekoliko tisuća vlakana viška neće u konačnici doista nekome naškoditi, zaključujemo izvještaj informacijom kako nekoliko strojeva za filtriranje i dalje danonoćno radi na europeizaciji našeg elitnog kulturnog ambijenta.
