Početkom 2004. godine novopečeni je hrvatski premijer Ivo Sanader prema prepoznatljivim standardima kvalitetnog dinarskog hrvatstva pao tako nisko da je mogao poljubiti guzicu zmije. S glavom u nimbusu od slatkopravoslavnog tamjana uživao je u svetosavskim besjedama, pozdravljao sa Hristos se rodi, petljao s Radinom po Istri i Šemsom po Kordunu, u neviđenoj diplomatskoj ofenzivi pohodeći sve važnije metropole od Rima doBruxellesa. Pozitivno mišljenje Premijer je tada jamčio demokratske reforme, ne obećavajući pritom Europljanima jedino one ustupke za koje ga nisu pitali. Ukratko, nisi mogao prepoznati onoga Sanadera sa Rive, mada je i taj, striktno govoreći, cijelo vrijeme bio jedan te isti. Sanader je, naime, i prije i poslije Rive precizno znao što želi, dokazavši da je najbistriji zoon politikon u hrvatskom političkom zvjerinjaku - u oba slučaja on je govorio samo ono što publika želi čuti, pa se njegova retorika mijenjala točno onako kako mu se mijenjao i auditorij. On je ostajao isti. AVIS, riječ koja danas u Hrvatskoj označava samo kompaniju za najam automobila, te je godine bila drugo ime za političko "biti ili ne biti". AVIS je pozitivno mišljenje Europske komisije o državi koja želi u Uniju, pa sa zelene livade ulazi u otmjenu čekaonicu u kojoj se nalaze kandidati.
Foto: Hidajet Biščević ništa nije radio na svoju ruku
U nastojanju, dakle, da dobije pozitivan odgovor Komisije za status kandidata, Sanader je svima obećao ono što žele, a Ljubljani i Rimu obećao je odustajanje od primjene ZERP-a. Tad je stvoren tzv. pregovarački okvir, niz generalnih političkih smjernica koje se Hrvatska obvezala poštivati, a u odnosu na ZERP ta je obveza godinu i pol dana kasnije zacementirana i potpisom Hidajeta Biščevića na dokumentu koji je već godinama javno dostupan na web stranicama Ministarstva vanjskih poslova. I u kojemu Hidajet Biščević, kao državni tajnik, a ne kao neki tamo privatni solist-zanesenjak, preuzima obvezu države da prema Italiji i Sloveniji ne primjenjuje odredbe o ZERP-u. I za nju jamči potpisom. Do zadnje izborne kampanje ta je ustanova pomorskog prava razumno mirovala ali je onda nekim čudom, takozvanim stjecajem političkih okolnosti, uskrsla kao glavni credo domoljubne pravovjernosti, premda je riječ o školskom primjeru zakašnjele, nepotrebne, nekonzekventne, upravo blesave političke odluke od koje nije moguće izvući niti jednu korist ali je prava lutrija zaobići milijun i jednu štetu. Liberalno-seljačke analize ZERP su prije kampanje pogurali Seljaci i Liberali, udarajući u kuknjavu o tome kako smo ne samo opljačkani od Talijana i Slovenaca, nego i poniženi i uvrijeđeni. Glumeći racionalnost, nekakvi su liberalno-seljački analitičari izračunali da zbog neprimjene ZERP-a godišnje gubimo 200 milijuna eura vrijednu ribu koju nam izlove Talijani, i tome slično i tako redom. Ali nitko od njih nije rekao kako bismo to naplatili tih 200 milijuna, kako bismo spriječili Talijane i Slovence, kako bismo tu ribu mi izlovili, i slične finese, bez kojih mirne duše možemo reći i da u jadranskom podmorju imamo još 300 milijardi dolara vrijednu naftu - samo još ne znamo kako je izvući!
Foto: Hrvatski premijer uvježbava posebne udarce za domaću, a posebne za međunarodnu scenu
Nitko se, međutim, nije sjetio nešto još važnije: izračunati kolika je korist potegnuta iz onog AVIS-a, tj, iz Sanaderovog uspješnog lobiranja početkom 2004. godine. A neki su parametri vrlo egzaktni - to te mjere da ih može izračunati i ekonometrijski diletant poput autora ovoga teksta. Naime, zahvaljujući stjecanju statusa kandidata za članstvo u EU, vrijednost dionica hrvatskih poduzeća izlistanih na burzi te je 2004. godine porasla čak 32,1 posto. Bila je to najsupješnija godina u njenoj povijesti. Drugim riječima, hrvatska dionička društva te su godine poskupjela za nekoliko desetaka milijardi kuna! Poduplana vrijednost Naredne godine Crobex je skočio za dodatnih 50 posto, i takav je rast slijedio svih narednih godina, dosežući i 60 posto godišnje, sve do listopada prošle godine. Kako je rast našeg realnog sektora između 3 i 6 posto, jasno je da je eksplozija vrijednosti u financijskom sektoru uzrokovana i objašnjiva, u maksimalnoj mjeri, jedino ulaskom u EU - dakle, ovaj rast burze temeljen je upravo na onom Sanaderovom padu s početka teksta. Prevedimo na još jednostavniji jezik: sretnik koji je 2004. godine kupio npr. dionice IGH za 400 000 kuna, ove godine ima 20 milijuna! Ali,tko nema dionice, ima stan, kuću, livadu, nekretninu, okućnicu. Prosječni stan u Zapruđu koštao je 2004. godine, u limenci, 900 maraka – danas kvadrat tog kafkijanskog ćumeza košta 1500 eura, i to samo zato što svaki proleter iz limenke zna da će vrijednost te robe narasti kad uđemo u Evropu. A od novih kvaliteta koje je ta zgrada stekla od 2004. do danas, moguće je nabrojiti jedino nove žohare, muhe, mrave, štakore i buhe. Svatko, dakle, zna da mu je ulazak u Europu poduplao vrijednost imovine - izuzetak su jedino proletri bez nekretnina, ali takvih je u Hrvatskoj samo 9 posto - ali niti jedan među njima ne želi reći da je to bogatstvo poraslo zahvaljujući poštivanju tzv. europskih vrijednosti, među kojima riječ kotira dosta visoko a potpis još više. Ne, sad su se tu našli Joža i Đurđa, seljačko-liberalne mutivode salivene po mjeri Kočićeva Danila Štrbca, koji se u Jazavcu pred sudom upravo takvim perfidijama nateže s civiliziranom državom, koja nažalost ima pravila kojih se mora pridržavati. Foto: Seljačko-liberalna koalicija, kao u Jazavcu pred sudom Sanader zna da se te kočićevske hoću-neću formule mogu rabiti kod kuće, ali ne i u Europi, pa bi on od njih i odustao istom lakoćom kojom je odustao i od domoljubnih formula s Rive, ali tad mu puca koalicija, jer Seljaci i Liberali ponovne izbore, s reputacijom izdajica ZERP-a, nikako ne mogu preživjeti. Premijer je sada zarobljenik, kako su komunisti govorili, subjektivnih slabosti i objektivnih okolnosti, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se iz ove situacije iskobeljati - konačno, prikazivao se kao jedini spas za Hrvatsku, pa hajmo vidjeti. A ZERP, to bi trebalo biti jasno, nije imao snage provesti no Josip Broz Tito, malo moćniji gazda u našoj političkoj avliji. Samo, Tito to nije ni pokušavao - pa se nije ni osramotio. A ima i jednu olakotnu okolnost. Nije sklapao koalicije sa trulim liberalima i seljacima
