Multimedijalna izložba pod nazivom Katarza novi je projekt mladog fotografa, redatelja i vizualnog umjetnika Tonija Mijača svojevrsna je dodatna inauguracija autora u sferu likovne umjetnosti i dodatno priznanje od strane struke i publike. Izložba je održana u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika i bila je postavljena od 28. rujna do 14. listopada ove godine. Autor se u biografiji može pohvaliti nagradama (poput nagrade publike na 11. izložbi HT nagrada, 2017. godine za rad Vezu (ni)je moguće uspostaviti) kao i izlaganjima u brojnim relevantnim prostorima poput galerije Klovićevi dvori, Muzeju suvremene umjetnosti, galeriji Greta, GMK, na London Metropolitan University, te sudjelovanju na nizu multimedijskih Autor navodi muškarce "s onu stranu objektiva" da, reminiscirajući događaj iz vlastitog života, a koji se njima samima čini kao važan, uvedu nas u sferu vlastitog subjektiviteta, te potom amblematski, jezično, vizualno, likovno ili glazbeno dekodirajući isti, sukreiraju vlastitu "nišu" u ciklusuradova, filmova, radionica i projekata.
Izložba je koncipirana kao niz od pedeset fotografija muškaraca u sjedećem položaju, koji, uhvaćeni u trenutak prorade emotivnog stanja, sjećanja i kontemplacijom nad istima, otvaraju nam svoju "kriptu" i, dodatno ocrtavajući navedeno stanje, nekim od vlastitih intermedijalnih radova, uvlače nas u same sebe. Autor navodi muškarce "s onu stranu objektiva" da, reminiscirajući događaj iz vlastitog života, a koji se njima samima čini kao važan, uvedu nas u sferu vlastitog subjektiviteta, te potom amblematski, jezično, vizualno, likovno ili glazbeno dekodirajući isti, sukreiraju vlastitu "nišu" u ciklusu. Radovi se rastvaraju pred nama i pozivaju nas da zastanemo i promislimo o vlastitom subjektivitetu u svijetu sastavljenom od niza dijakronijskih narativa.
Autor katarzu, stoga, temelji na ideji suspenzije vremena. On nastoji potaknuti publiku da, ponirući u sebe, ponovno pobudi događaje koji, duboko sakriveni ispod nepodnošljivog šuma rutina svakodnevice, raznih socijalnih, rodnih i inih stereotipa, uloga, čine nas zasebnima, neponovljivima i jedinstvenima. Autor nas poziva da se ogolimo pred njim, i poput objekata njegovih fotografija, promislimo o sebi, i potražimo tu zaboravljenu katarzu. Izložba nam osim fotografija nudi i multimedijske radove samih protagonista, objekata autorovog fotografskog objektiva, čime autor nastoji preispitati konvenciju izložbenog prostora, odnosa umjetnik-djelo-publika.Autor nas navodi da nužnim "iskliznućem" latentnog značenja u prikazu, proživimo vlastito iskustvo i time se oslobodimo emocionalnog "viška", i mi sami, na jedan način, doživimo katarzu
Rastvara potonji omogućujući da i publika sama vlastitim (re)interpretacijama izložbe sudjeluje u sukreaciji. Zanimljiva je i sama autorova konceptualizacija izložbe aristotelovskim pojmom katarze, koju, čini se, autor nastoji gotovo doslovno realizirati, dodatno potencirajući dvosmjernu komunikaciju na relaciji djelo-publika, proširujući pritom prostor izložbe gotovo do sfere prostora izvedbe. Naime, dijalog na koji nas svaka od fotografija i popratnih sadržaja pozivaju, nastoje nas potaknuti da zastanemo pred prikazanim i, uz implicitno dekodiranje označitelja, zavirimo "onkraj" fotografije, i emocije koja nam je prikazana, i nadopunimo ih vlastitim tumačenjem. Takvim pristupom autor nas navodi da nužnim "iskliznućem" latentnog značenja u prikazu, proživimo vlastito iskustvo i time se oslobodimo emocionalnog "viška", i mi sami, na jedan način, doživimo katarzu.
