Kapitalizam, naime, nitko nije "birao", niti je on nešto što se može birati u tom smislu.
Propovjednici fraze o "biranju kapitalizma" pobrkali su lončiće time što su izjednačili Jugoslaviju i socijalizam te Hrvatsku i kapitalizam pritom pokazujući sramotno neznanje
Referendum iz 1991. bio je referendum o odcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije, a ne referendum o "tranziciji u kapitalizam". Propovjednici fraze o "biranju kapitalizma" pobrkali su lončiće time što su izjednačili Jugoslaviju i socijalizam te Hrvatsku i kapitalizam pritom pokazujući sramotno neznanje. Doduše, neki ne pokazuju neznanje, već svjesno to čine kako bi na sve moguće načine obranili legitimnost postojećeg kapitalističkog društvenog uređenja. Neovisno o tome pokazuje li tko neznanje ili je najobičniji apologet, oni se svakako mogu svesti pod zajednički nazivnik jer u svakom slučaju su to protivnici bilo kakvih progresivnih promjena, ma bili oni nacionalisti, umjereni liberali, libertarijanci, konzervativci i(li) demokršćani. To je manje važno. Ipak, ideološki trik po kojemu se naziv države jednači s društvenim uređenjem (čak ne samo s državnim, nego i s društvenim!) vrlo uspješno djeluje kao kotačić u perpetuiranju statusa quo - kako bi se moglo uopće kritički promišljati kapitalizam kad se socijalizam kao društveno uređenje jednači s jednom državom koja bi čak i sama postala kapitalističkom u punom smislu!
Da nije bilo odcjepljenja Hrvatske i bratoubilačkog rata te da je Jugoslavija ostala cjelovita, tranzicija u kapitalizam se ne bi događala s tolikom lakoćom kao što je to ovako bio slučaj
Doista, Jugoslavija i socijalizam nisu tako usko povezani i biti "jugonostalgičarom" ne znači još biti "nostalgičarom za socijalizmom", niti obrnuto, naravno. Da smo i ostali u Jugoslaviji, isto bi se dogodila tranzicija u kapitalizam jer je on nastajao već unutar same Jugoslavije, tj. njegove su klice bile inherentne tom sistemu puno ranije nego što se to površnom promatraču može činiti. Iako ovo zahtijeva detaljnu studiju, a mnoge su već o tome i pisane, ovdje valja natuknuti par stvarî koje previše ljudi ne uspijeva tako lako prizvati u sjećanje. Već krajem šezdesetih godina Jugoslavija potpisuje stanovite trgovačke ugovore s Europskom Zajednicom, što ubrzo uzrokuje vanjski trgovački deficit pa se i zadužuje kod međunarodnih financijskih centara moći. Shodno tome, u prvoj polovici osamdesetih slijede famozne MMF-ove mjere štednje (tzv. DPES - "Dugoročni program ekonomske stabilizacije") čija su posljedica i bile one famozne redukcije nad kojima se zgražavaju, odnosno za koje se hvataju sve lešinarske duše velikih antikomunista svih boja. K tome, u samoj bazi, na radnim mjestima, u proizvodnim pogonima sve je jača bila tehnokratizacija i nedefiraniji odnos između radničkih savjeta i političkih instanci. Savez komunista također je postajao sve više leglo karijerista i raznoraznih birokrata. Iako su korijeni potonjega nešto stariji i zamršeniji od samih zaduživanja kod MMF-a, ovo je sasvim dobar prikaz kako je kapitalizam ne samo nastajao, nego i jačao unutar zemlje koja je zvanično bila "socijalistička". Bazičnim događajima osamdesetih godina Jake Lowinger je posvetio svoju doktorsku disertaciju. Neoliberalne reforme Ante Markovića krajem osamdesetih samo su došle kao "šećer" na kraju. Neminovno je, dakle, da bi Jugoslavija, da se nije raspala, postala kapitalističkom zemljom u punom smislu - bila je na sasvim dobrom putu. Stoga referendum o hrvatskoj samostalnosti nema pretjerane veze s konačnom tranzicijom u kapitalizam.
Jedino što se uvjetno može uzeti u obzir jest jedna pretpostavka "što bi bilo kad bi bilo" - da nije bilo odcjepljenja Hrvatske i bratoubilačkog rata te da je Jugoslavija ostala cjelovita, tranzicija u kapitalizam se ne bi događala s tolikom lakoćom kao što je to ovako bio slučaj. Čini se da bi bila veća mogućnost za rane otpore pljačkaškim privatizacijama i deindustrijalizaciji jer sva pažnja ne bi bila usredotočena na rat. S ratom je za kapitalističke elite i njihove političare bilo puno sigurnije, pa ne čudi da su ga tako generirali pod svaku cijenu.
Unatoč svom paklu kapitalističke tranzicije (što je zapravo samo eufemizam za pljačku većine stanovništva), teško da će neoliberalna ideologija i njezina druga strana - nacionalistička ideologija moći dovijeka parazitirati nad ljudima koje su intenzivno uništavali već preko dvadeset godina. Je li došlo vrijeme za još jedan kompromis rada i kapitala u novom prerušenom ruhu ili jednostavno takvo nešto nije moguće i treba birati kako je još davno anticipirala Rosa Luxemburg - socijalizam ili barbarizam?
