Na nedavnom sastanku riječkog ogranka građanske udruge KoHOM-a, Koordinacije hrvatskih liječnika obiteljske medicine, nekoliko puta su okupljeni liječnici, njih šezdesetak od ukupno sto i osam, izrekli: "Bojimo se!".
Jedan od njih komentirao je kako se ista rečenica ponavljala na posljednjem sastanku predstavnika KoHOM-a s predstavnicima visoke zdravstvene administracije. Obiteljski liječnici zaštite ustrašeni su; nije li to malo neobično? Jer, kako mi to mislimo provesti zdravstvenu reformu ako se stup primarne zdravstvene zaštite i okosnica reforme, obiteljski liječnici, boje, i to ni više ni manje nego svojega ministarstva?
Sam nastanak udruge KoHOM mali je sociološki fenomen koji dugujemo činjenici da je za suobraćanje na daljinu od interneta bolja samo telepatija. Naime, nadležno je ministarstvo naredilo uvođenje elektronskih kartoteka i internetsko povezivanje ambulanti primarne zaštite s državnom osiguravateljskom kućom, i to pod prijetnjom financijske kazne. Kao nuspojava te prisile dogodio se valjda jedini potpuno uspješan učinak »zdravstvene reforme«: internetsko povezivanje i organiziranje obiteljskih liječnika. Sve što danas dozna jedan liječnik obiteljske medicine, pa bila to novost u liječenju ili novo pravilo državne osiguravateljske kuće, za samo nekoliko sati doznat će i svi njegovi kolege u cijeloj zemlji, te o tome raspravljati na svom internetskom forumu.
Improvizacijom protiv kreativnosti
Obiteljski liječnici zaštite ustrašeni su; nije li to malo neobično? Jer, kako mi to mislimo provesti zdravstvenu reformu ako se stup primarne zdravstvene zaštite i okosnica reforme, obiteljski liječnici, boje, i to ni više ni manje nego svojega ministarstva?
A što se tiče pravila državne osiguravateljske kuće, žale se liječnici, ona se neprestano mijenjaju. Tako državna osiguravateljska kuća kani do 1. svibnja ove godine raskinuti ugovor s deset timova primarne zdravstvene zaštite, i to zato što nemaju minimum od 1.020 pacijenata - iako su ti ugovori važeći do 31. prosinca. Sportskim rječnikom rečeno, državna osiguravateljska kuća usred utakmice mijenja pravila igre.
Liječnicima je pak nemoguće predvidjeti iduću promjenu pravila jer ona nigdje nisu zapisana. Naime, osim dijapozitiv-prezentacije, "zdravstvenu reformu" ne prati nikakav pisani programski dokument. Ako programskog dokumenta nema, a "reformski zahvati" kreiraju se u hodu, jasno je da se radi o improvizaciji.
Upravo je improvizacija temeljna odlika "zdravstvene reforme". Ne valja brkati improvizaciju i kreativnost; svi znamo kako se improvizira: na primjer, kad ustreba nešto za popravak kućanskog uređaja, odemo u podrum, na tavan ili gdje već držimo ropotariju, i iščeprkamo dio najsličniji pokvarenome. Kreativnost bi pak bila kad bismo od starog kućanskog stroja izradili uređaj mnogo djelotvorniji, ili pak sa sasvim drugom namjenom.
Jedan od razloga zašto smo osuđeni na improviziranje "reforme" jest to što ni državna osiguravateljska kuća niti nadležno ministarstvo nemaju pravih mehanizama za dobivanje informacija o stvarnom stanju na terenu, a kamoli mehanizama praćenja promjena u zdravstvenom sustavu na dnevnoj bazi, već kontakt sa stvarnošću zdravstvenog sustava održavaju preko emisara, delegata s terena.
Koliko je takav način kontakta sa zdravstvenom stvarnošću manjkav, svjedoči i najsvježija reformska promjena, propis koji je stupio na snagu 21. veljače, da liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odobravaju doznake za naočale, a da im nije omogućen pristup u bazu podataka iz koje bi utvrdili tko to ima, a tko nema pravo na nove naočale.
Jedni se boje, a drugi strahuju
Iako se pravila mijenjaju u hodu, a »reforma« svodi na niz improvizacija koje liječnike ne potiču na ozbiljan rad i disciplinu, već na mučno snalaženje i zaobilaženje, u tom naoko kaotičnom socijalnom i institucionalnom gibanju ima sistema. Radi se, naime, o sustavnom izbjegavanju dugoročnog planiranja, a u svrhu prevencije neuspjeha reforme. Iako zvuči paradoksalno, neuspješni su samo oni koji planiraju jer se kod njih može jasno dokazati i uspjeh i neuspjeh, postizanje ili promašivanje cilja. Tko nema jasnog cilja, bilo koji put će ga tamo odvesti.
Drugim riječima, nije cilj svih tih »reformskih« promjena izvesti reformu (jer za tako nešto moralo bi se točno znati kako bi zdravstveni sustav trebao biti strukturiran nakon reforme), već izbjeći neuspjeh reforme. Zato se pribjegava nizu »reformskih« poteza koji se opozivaju i mijenjaju jednakom lakoćom kojom su izvedeni, a veliki je cilj zamijenjen nizom malih ciljeva (koji, k tome, kao da neprestance trčkaraju naokolo i premještaju se). Kao posljedica nedostatka dugoročnog planiranja i velikog reformskog cilja zdravstveni sustav guši se u dnevnim problemima koji se rješavaju kao da su netom izbili, poput elementarne nepogode, iako je njihovo pojavljivanje upravo omogućeno nepostojanjem dugoročne strategije i ozbiljnog planiranja.
Na polju reforme, dakle, imamo dvije strane: reformatore i liječnike u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koje se hoće reformirati. Obje strane žele isto - djelotvorniji i ekonomičniji zdravstveni sustav koji dobro i brzo udovoljava svim potrebama svojih korisnika. No, obje strane dijele i isti strah od neuspjeha. Iste želje i ista strahovanja, dakle, jednak emocionalni stav prema reformi, pa otkud onda toliko animoziteta među tim dvjema stranama?
Tupamarosi
Kao posljedica nedostatka dugoročnog planiranja i velikog reformskog cilja zdravstveni sustav guši se u dnevnim problemima koji se rješavaju kao da su netom izbili, poput elementarne nepogode
Najvjerojatnije otud što se reforma shvaća odveć ratnički, kao gerilski sukob dviju strana iz kojeg valjda netko mora izaći kao pobjednik, a pobjeđuje, zna se, onaj tko je snalažljiviji, lukaviji, snažniji, tko nadigrava pravila i kreće se prečacima. I uistinu, kad se u tom svjetlu sagleda odnos visoke zdravstvene administracije prema liječnicima obiteljske medicine, onda postaje jasno da se njih nastoji pacificirati, »dovesti u red«. (Zašto su upravo liječnici obiteljske medicine odabrani za predmet pacificiranja, to će biti predmet idućeg teksta, zasad ću reći samo ovo: i Bush je tako napao Irak jer je lakše bilo pronaći Irak nego teroriste.)
Personifikacija reformatora na početku 21. stoljeća sigurno nije tupamaros (za one mlađe: pripadnik gradske gerile u Urugvaju 1960-ih i 1970-ih godina) jer zdravstvena reforma nije nikakav junački podvig, bar ne u jednoj pristojnoj europskoj zemlji. Naprotiv: reforma je miroljubiva aktivnost koja zahtijeva marljiv rad i disciplinu, mnogo planiranja, bogatu komunikaciju sa svim sudionicima zdravstvenog sustava, brzo razmišljanje i sporo djelovanje.
Kako onda »dovesti u red« te prestrašene doktore koji su se umrežili preko istih onih kompjutora što su im naređeni, pa se sad koriste i nikako se ne daju reformirati?
Pa, za početak, pokušati s njima na lijep način. Ako zaista vjerujemo da je primarna zdravstvena zaštita temelj i okosnica našeg zdravstvenog sustava, onda liječnike primarne zdravstvene zaštite ne treba disciplinirati novčanim kaznama, odmjeravati im broj osiguranika apotekarskom vagom, niti im se groziti inspekcijama, već ih treba - nema boljega izraza od ovog: njegovati.
