U drugom tekstu o konceptima vezano za pandemiju želio bih se usredotočiti na "vrijeme" i "temporalnost", istraživanje "COVID vremena" (eng. COVID time) u "vremenu COVID-a" (eng. the time of COVID). Kako to da se čini kao da vrijeme "stoji", "usporava", i "ubrzava"? Vrijeme, odnosno naše shvaćanje vremena je, naravno, društveno uvjetovano, pojavljujući se i kao nešto dobroćudno i nužno po tome što daje "određenu dozu kontrole nad nekontroliranom temporalnošću postojanja" kako tvrdi Barbara Adam, te kao jedna puno više disciplinirajuća praksa. Kao što sam navodio drugdje, svi živimo s vremenom, ali u isto vrijeme svi živimo (i umiremo) kroz ili od vremena, koliko god Byung-Chul Han tvrdi da "osoba nestaje u bezdan u stanju ne-vremena… čin(eći) umiranje težim no ikad".
"Vrijeme COVID-a" ima početak, međutim ne još i kraj, dijeleći vrijeme u "prije COVID-a", "tijekom COVID-a", koje se samo po sebi dijeli vremenski i prostorno, u različite razine "otvaranja" i "zatvaranja (ili po često korištenom anglicizmu, lockdown)" te, nadajmo se, bilo kroz Stanje bestjelesnog vremena postoji sukladno s trenucima dodira s bližnjima, partnerima, djecom, kućnim ljubimcima, te interakcijama, poglavito s dostavljačima, gdje je fizički kontakt nepreporučenglobalno dostupno cjepivo, stvaranjem takozvanog "kolektivnog imuniteta", ili nekom još nepoznatim nebuloznim "samoizgaranjem" virusa, u vrijeme "nakon COVID-a". Dijelim pogled Johna Clarkea da istovremeno postojanje više temporalnosti stvara osjećaj zbunjenosti i dezorijentacije. Vrijeme tijekom zatvaranje je, doslovno rečeno, "zatvoreno"; gubi svoj oblik kako normalizirane rutine svakodnevnog života, bilo to vrijeme provedeno na poslu i izvan njega, ritam sportskih natjecanja, izbor mjesta i vremena za godišnji odmor, itd., postaju na neke načine poremećena i zamijenjena "fazama u životu s pandemijom, stope širenja, vrijeme potrebno za mutaciju, periode karantene i samoizolacije, vrijeme potrebno za stvaranje cjepiva, vrijeme inkubacije…".
Stvara se neka vrsta komparativnog temporalnog uspona, gdje su česte izjave političara i stožera poput "tamo smo gdje je Italija bila prije dva tjedna" (ibid.) ili "ako nastavimo s trenutnim mjerama, trebali bismo vidjeti pad u broju oboljelih unutar sljedeća dva tjedna". Viralna računica sastoji se od sedmodnevnih ili četrnaestodnevnih prosjeka, stopa zaraženih po 100.000 stanovnika, hospitalizacija, broja pacijenata na respiratorima ili/i na intenzivnoj njezi (kao postotak nekog ograničenog resursa) gdje ti kapaciteti postoje, stope smrtnosti, i slično. Sve te brojke su uglavnom neprecizne te stvaraju slab temelj za usporedbu među zemljama (ponekad i, u slučaju Hrvatske, unutar iste zemlje), čime se stvara podloga za iste takve političke odluke. Kreiranje političkih odluka postaje podudarno s onime što je Badiou nazvao "kontrolom vremena" ili barem labavo i mutno vladanje nad njim, gdje kontrola prolazi kao pijesak kroz ruke.
Daljnji rad bi bio potreban kako bi se osvrnulo na složenosti društvene kontrole za vrijeme COVID-a te kompleksne veze s raznim oblicima vladanja, koje se najviše javljaju kao hibridni spoj autoritarizma, primjer kojeg je policijski sat, izvanredno reguliranje za izvanredna vremena, te više libertarijanske ili laissez-faire prakse ("poput švedskog modela"), umjesto nekog jasno odvojivog slijeda. Isto tako, postoji diskurzivno suprotstavljanje između "spašavanja ljudskih života/zdravlja" i "spašavanja ekonomije", izraženo kao neslaganje jesu li ta dva načina razmišljanja u vezi "razmjene" ili "kompatabilnosti".
Ovdje, želio bih se usredotočiti na restrukturiranje temporalnih hijerarhija; svi se suočavamo s onim što Jarvis naziva "temporalnim obračunima", koje se osjeća, iskušava, živi i strukturira u složenim i složeno različitim načinima. Svjedočili smo snaženju već snažnih tipova nacionalnih vlasti, "Vrijeme COVID-a" ima početak, međutim ne još i kraj, dijeleći vrijeme u "prije COVID-a", "tijekom COVID-a", koje se samo po sebi dijeli vremenski i prostorno, u različite razine "otvaranja" i "zatvaranja" svojoj naj-nacionalističkoj razini u Trumpovom nazivanju COVID-a 19 "Kineskim virusom" te njegovim nastojanjem nabavljanja još uvijek hipotetskog cjepiva samo za stanovnike SAD-a, prije ostatka svijeta (takozvani "nacionalizam cjepiva"), ali i u drugim, obuzdanijim oblicima u obliku statističkih usporedbi, idejama da se virus "uvozi od strane onih koji ulaze u zemlju" te naravno, gotovo univerzalnom "zatvaranju granica" za sve, ne samo takozvane "ilegalne migrante".
Iako je koncept "globalizacije" vječito problematičan, može se reći da je trenutno u fazi "pauze", što se vidi u Trumpovom pokretanju nadolazećeg izlaska SAD-a iz Svjetske zdravstvene organizacije te dramatičnom i dosad neviđenom padu u količini zračnog prijevoza. Čak i kad bi bilo istina za vrijeme pisanja, "COVID vrijeme" je uvelike isproblematiziralo Baumanovu tezu "u današnjem dobu smo svi u pokretu" čak i kad je pojačalo njegovu ideju da puno ovog "ostajanja na mjestu" uključuje sjedenje ispred ekrana računala. Pandemija je restrukturirala, međutim ne i eliminirala, razlike između dviju vrsta "nomadizma": jednog za kozmopolitanske, nadnarodne elite, te drugog za obespravljene migrante, "globalne skitnice" kako ih naziva Bauman, te isto tako među ove dvije kategorije, te onima koji ne putuju, doseljenici i doseljeni. Sveprisutna potreba za radnike migrante u zapadnoj Europi, kojima su uskraćena, djelomično ili potpuno, radnička prava te su stavljeni u povećani rizik od zaraze, stvarajući dodatne komplikacije vezano uz ovu razliku.
Za mnoge od nas je, kako nas Clarke podsjeća, vrijeme "ukradeno", sa životima skraćenim da bi odgovarali "očekivanim godinama života" stavljene na stanu kako su dob i određena zdravstvena stanja postala "komorbiditeti". Uz umrle, žrtvama bi se trebalo pripisati one koji su "zatvoreni, izolirani, štićeni i pušteni da čekaju tko zna što" kako je za mnoge "vrijeme rada", "vrijeme škole", čak i "vrijeme igre" zamrznuto, Svjedočili smo snaženju već snažnih tipova nacionalnih vlasti, na svojoj naj-nacionalističkoj razini u Trumpovom nazivanju COVID-a 19 "Kineskim virusom", te njegovim nastojanjem nabavljanja još uvijek hipotetskog cjepiva samo za stanovnike SAD-a, prije ostatka svijeta umanjeno, ili bitno promijenjeno. Malo vremena je posvećeno odlukama i brizi o onima bez doma ili onima kojim odlazak kući nije moguć, poput beskućnicima, osoba u izbjegličkim kampovima, domovima za starije i nemoćne, zatvorima, niti onima kojr je ostajanje kod kuće izložilo većem riziku od nasilja. Oni koji su zbog pandemije ostali bez posla, ili im je rad prekinut dok su im poslodavci primali državne poticaje, stavljeni pod "odsutstvo" (eng., furloughed), izraz rijetko korišten u zadnjem stoljeću, koji se u originalnom engleskom odnosi na vojnike na kućnom dopustu, stavljeni su u situaciju u kojoj "imaju suficit neželjenog vremena" i "više vremena nego što su ikad očekivali".
"Dar vremena" je, za mnoge, ispao otrovani kalež. "Vremena na odmet" se pretvorilo za mnoge u "efekt vremena na tijelo", neka vrsta "tjelesne temporalnosti", kako je "rad od doma" doveo do novih pritisaka kao što su miješanje i prioritiziranje rada s brigom za djecu i njihovo učenje od doma. Uzimajući inspiraciju od Foucaulta, Preciado kaže da "epidemija radikalizira i pomiče biopolitičke metode uključujući ih na razini individualnog tijela" čime postaju "prigoda za rekonfiguraciju tjelesnih procedura i tehnologija moći na velikoj razini".
Na strani jednog ekstrema, ovo uključuje množenje iznad tjelesne temporalnosti, koje Preciado zove "radikalnom deindividualizacijom (eng., un-dividualisation)". Kako maske skrivaju lica, fizička tijela postaju "skrivena iza nebrojene količine semiotičko-tehničkih posredovanja, mnoštvo kibernetičkih proteza koje služe kao digitalna maska: e-mail adrese, korisnički računi na stranicama kao što su Facebook, Instagram, Zoom, Skype…". Istovremeno, ovo stanje bestjelesnog vremena postoji sukladno s trenucima dodira s bližnjima, partnerima, djecom, kućnim ljubimcima, te interakcijama, poglavito s dostavljačima, gdje je fizički kontakt nepreporučen. Vidno je da, kako je rekao Joe Strummer, "budućnost nepisana", te da će pisanje o njoj ovisiti o političkim potezima.
