Afrika? Ma joj, sigurno se sjećate Afrike. To je onaj kontinent kojeg znamo iz dokumentaraca o životinjama. Tada se divimo toj divljini. Inače ih se sjetimo svakih dvadesetak godina kada im organiziramo humanitarne koncerte. Ako ste ipak zaboravili spektakl u čast Afrike od prije dvije godine s koncertima prepunim glazbenih i inih zvijezda, žao nam je, vidimo se opet za 20-ak godina. Uz nadu da će i dalje vaši domaćini biti udarni plemenitaški BB tandem – Bob i Bono. Dobro, malo pretjerujemo, mi ovdje pričamo o Africi i kada nadrapa netko iz Hrvatske, kao što je nedavno bio slučaj s otmicom u Nigeriji. Po tom prešutnom dogovoru o ignoriranju čitavog jednog kontinenta, pomislili bismo kako tamo nema ništa važno i značajno.
No kao i uvijek, opet bi trebali poslušati one koji imaju dobre informacije.
Jimmy Carter je otkrio karte i objavio svijetu kako Perzijski zaljev predstavlja nacionalni interes SAD-a. Bill Clinton je otkrio karte i objavio svijetu kako Centralna Azija i Kaspijski bazen predstavljaju nacionalni interes SAD-a. Isto je učinio i George Bush s Afrikom. Zapadna Afrika je posebno apostrofirana kao mljac mljac - regija u Cheneyevom National Energy Planu iz 2001. godine, kojeg smo spominjali u prvom poglavlju. Kako nafta s poznatih i starih odredišta sve teže nalazi put do SAD-a, nadanja za ovaj dio Afrike idu čak do uspostavljanja pune konkurencije nafti s Bliskog istoka, što je malo izvan realnosti, ali mogu biti sretni i ako uspiju uhvatiti 25-30 posto ukupnih potreba u slijedećih par godina. Trenutno SAD dobiva oko 15 posto svog uvoza iz Afrike, a vrh zauzimaju zemlje Gvinejskog zaljeva, Nigerija, Angola i Ekvatorijalna Gvineja.
Nigerija – prokletstvo resursa
Nigerija je jedan od najboljih primjera prokletstva resursa. Zemlja bogata resursima, a osim dvjestotinjak lokalnih odabranih obitelji, većina stanovništva životari u siromaštvu i gladi. Čak 66 posto stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu, s manje od jednog dolara na dan. Po ljestvici Indeksa ljudskog razvoja (HDI) kojim UN mjeri kvalitetu života u pojedinoj zemlji, Nigerija zauzima 151 mjesto od 177 ukupno. Najmnogoljudnija je afrička zemlja sa 137 milijuna ljudi, ali i 250 etničkih grupa, pa su sve češći međuplemenski sukobi. 50 posto stanovništva je muslimanske vjere, a 40 posto kršćanske. Zemlja je nakon dobivanja nezavisnosti obilježena vojnom diktaturom, a čak je i nakon prvih izbora 1999. godine proglašena trećom najkorumpiranijom državom na svijetu. Tada je izbore dobio bivši vojni general Olesegun Obasanjo, koji je kao diktator vladao Nigerijom i tijekom sedamdesetih. Narod voli ljude s iskustvom.
Shell
No, Nigerija je peti po redu opskrbljivač naftom SAD-a i zato je toliko važna, posebno ako znamo da se većina njene nafte klasificira kao laka nafta, znači kao ona do koje je lako i jeftino doći. Prve bušotine postavlja Shell pedesetih godina, a ta je korporacija postavila i neka od neslavnijih dostignuća u poticanju kršenja ljudskih prava i uništavanja okoliša u toj zemlji, posebno u delti rijeke Niger. Od kada je počeo izvoziti naftu na Zapad, Shell je iz delte rijeke Niger izvukao nafte u vrijednosti od 30 milijardi dolara. Korporacija je osiguravala diktatorskom režimu ogromne zarade, a diktatorski režim je osiguravao mir i red kako bi posao mogao mirno teći. Dodatno iz zahvalnosti je najuži krug diktatora Sanija Abachea pokradenu lovu ulagao u dionice i nekretnine na Zapadu. To je bilo ruka ruku mije samo tako.
Narod Ogoni koji nastanjuje područje koje je Shell desetljećima iskorištavao i zagađivao organizirao se u nenasilan pokret početkom devedesetih. No, s obzirom da je u ukupnom izvozu nafte iz Nigerije Shell sudjelovao sa čak 50 posto, a nafta sudjeluje s 90 posto u zaradi od izvoza, bilo je jasno kako će feder sprega korporacija-diktatura učiniti sve da zaustavi takva talasanja. Tisuće ljudi je ubijeno, i na desetine sela uništeno. U 50 godina iskorištavanja nafte, u delti rijeke Niger izlilo se 1,5 milijuna tona nafte, što je 50 puta više od izlijevanja prilikom katastrofe s tankerom Exxon Valdez. Shell je pak danas prvak korporativne društvene odgovornosti, oni su novi etički obrazac korporacija koje se furaju na energetsku efikasnost i balansiran pristup akcijama protiv klimatskih promjena. Da nije tužno, smijali bi im se. Ovako se oni nama smiju, a i cijelom pravnom sustavu. Priznali su naoružavanje nigerijskih policijskih snaga koje su terorizirale lokalno stanovništvo, i time su postali sudionici u namještenom procesu protiv pjesnika Ken Sare-Wiwe i još osmorice pripadnika naroda Ogoni, koji su nakon suđenja pogubljeni 1995. godine. Ipak iz Shella smiju odgovoriti kako je to bilo davno, kako su naučili lekciju i da stvarno neće više nikad. Suđenje protiv njih, koje je podigla Wiwina obitelj, povlači se već nekoliko godina po sudovima u SAD-u.
Kako to već biva, kad makneš pitome, dođu divlji. Ubojstvo Wiwe i njegovog nenasilnog pokreta, otvorilo je prostor za mnogo radikalnije skupine i dok si rekao društvena korporativna odgovornost, u Nigeriji imamo čitavu lepezu militantnih skupina koje otimaju strance, dižu naftovode u zrak i blokiraju rafinerije. To nas ako ćemo pravo i ne čudi, jer je nabrijana mladež godinama gledala kako se bjelosvjetski moćnici slaste njihovom naftom puneći džepove sebi i probranoj lokalnoj eliti, dok njima ostaju crne lokve i zagađen zrak od isparavanja. Odrastati u takvoj atmosferi ne rađa ništa drugo nego ljute ljude koji nemaju što izgubiti. Presuda se stavlja na teret prvome koji naiđe, a odgovora opisu sumnjivaca. U jednom od komunikeja dali su do znanja što to znači: Mi nismo niti komunisti niti revolucionari. Mi smo samo jako ogorčeni ljudi.
Nitko više ne broji napade militanata, prekide u protoku crnog zlata kroz naftovode, i zatvaranja rafinerija, što zbog silovitih napada, što zbog predostrožnosti. Mladim ljutim ljudima u delti rijeke Niger to dođe kao izlazak van. Militanti žele dio kolača i to otvoreno priznaju. Zato često naplaćuju nesmetan prolaz nafte, a ako im se ne udovolji, radi dinamit ili čapaju strane radnike i traže otkup. Pametni su, pa uvijek odvoje dio za lokalne zajednice. Premda bi ih u svakoj drugoj zemlji opisali kao bandite i švercere naftom, osigurali su si status lokalnih robin hoodova. Vlastima ih je teško locirati, jer im sela pružaju zaštitu i utočište, a i gerilski su brzi u svojim riječnim čamcima. Imaju maštovita imena: Dobrovoljne snage ljudi delte Nigera i Pokret za emancipaciju delte Nigera. Mnogi ističu kako protiv njih nema konkretnijih i preciznijih akcija vlasti, upravo zbog svijesti centralne vlasti o nepravednoj raspodjeli bogatstva od nafte, pa se stoga tolerira njihovo lopovsko oporezivanje trgovine naftom. Pitanje je samo koliko će dugo taj neautorizirani porez tolerirati u Bijeloj kući?
Simpatični momci za emancipaciju delte rijeke Niger - kada će njima SAD isporučiti demokraciju?
Angola i Ekvatorijalna Gvineja – kopiranje prokletstva
Angola je druga po redu u proizvodnji nafte u Africi, a Ekvatorijalna Gvineja treća.
Pored ogromnog bogatstva u nafti i dijamantima, u Angoli čak 82 posto stanovništva živi u siromaštvu. U HDI-izvještaju 2004. godine, UN je Angolu svrstao na 166. mjesto od ukupno 177 zemalja. No, kao i kod Nigerije i ovdje iščitavamo istu šprancu. Angola je SAD-u sedmi po redu opskrbljivač naftom i zato joj dionice rastu. Nafta sudjeluje s 80 posto u prihodima zemlje. Građanski rat u Angoli je trajao preko 25 godina, a kontrola nad resursima je bila najveći mamac.
I danas postoji jak pokret za odcjepljenjem u regiji Cabinda, koja pretpostavljate, ima najviše, 50 posto svih rezervi nafte Angole. Postrojenje američke naftne korporacije Chevron Texaca u regiji Cabinda, okruženo je minskim poljima zbog sigurnosti, a zaposlenici se dovoze i odvoze helikopterima. Sin bivšeg francuskog predsjednika Mitteranda uhapšen je 2000. godine kao jedan od umiješanih u šverc oružjem za jednu od zaraćenih strana u Angoli.
Teodoro Obiang Nguema drma Ekvatorijalnom Gvinejom od vojnog udara 1979. godine. SAD je 1995. godine zatvorio ambasadu u Ekvatorijalnoj Gvineji, zbog očajnog stanja sa ljudskim pravima u toj zemlji. Onda su krajem devedesetih brojne korporacije, između ostalih Exxon i ChevronTexaco, otkrile nalazišta nafte u toj zemlji. I sad ti onda trućkaj o ljudskim pravima. Na svom putu u SAD, 2002. godine, Nguema je obećao Amerikancima miran san, jer će im investicije u njegovoj zemlji biti dobro čuvane i osigurane. Godinu dana kasnije ambasada SAD ponovno je otvorena, premda se stanje sa ljudskim pravima nije ništa popravilo. Oslovljen od Condoleeze Rice kao prijatelj SAD-a, Nguema je prije koju godinu preživio pokušaj državnog udara koji je vodio nitko drugi do Sir Mark Thatcher, sin bivše britanske premijerke Margaret Thatcher. Ah, ta djeca, ti im omogućiš sve, a oni bi se igrali velikih političara.
Kao i u slučaju centralnoazijskih zemalja i ovdje SAD osigurava višemilijunske iznose za vojnu pomoć i naftne investicije. SAD je poduzeo tihu izgradnju vojske u Zapadnoj Africi, s osobljem dovedenim iz Nigerije i vojnim brodovima iz Gvinejskog Zaljeva. Započeto je i vojno pomaganje Gabonu, kojega su nedavna otkrića stavile u sam vrh nalazišta nafte na kontinentu. Vojne snage SAD-a trenirale su vojsku Gabona, a znanje se koristi na civilima i protivnicima režima u toj zemlji. Vjerovali ili ne, moguće je da u Izvještaju o ljudskim pravima State Departmenta iz 2005. godine stoje zajedno tvrdnje kako je stanje ljudskih prava u Gabonu loše, ali kako su odnosi SAD i Gabona izvrsni.
Kao što smo naglasili u prošlom poglavlju, i Kina se jako pozicionira u Africi, a i ostale zemlje ovdje pletu svoje niti. Kina uvelike financira svoje saveznice. U Sudanu, izvoz nafte donosi čak 70 posto zarade, a više od pola zarađenog troši se na vojsku. Sudan se ugrožava i upadima pobunjenika iz susjednog Čada. A Čad je pak zanimljiv jer je jedan od domaćina preko 1000 kilometara dugog naftovoda koji ide do Kameruna. Odavde dolazi 160 tisuća barela svaki dan, pa je logično da u Svjetskoj banci ističu kako projekt može biti katalizator za veću demokraciju. U praksi to izgleda tako da predsjednik Čada Idriss Deby koristi zaradu od naftovoda za kupovinu oružja, kojim tlači domaće stanovništvo, premda su inače dečki i cure iz Svjetske banke jako osjetljivi na takvo nenamjensko trošenje proračuna. Naftovodom upravlja konzorcij na čelu s američkim Exxonom, koji uzima čak dvije trećine profite.
Očito, industrijski svijet vidi Afriku manje kao područje za razvoj, a više kao brdo resursa za pokupiti. Koliko je Afrika siromašna u novcu, toliko je bogata u resursima. To su vrlo dobro znali svi koji su je pljačkali i prekrajali od doba robova, preko kolonizacije, do današnjeg humanitarnog cementiranja pozicije žrtve. Kontinent je bogat brojnim rudama, dragim kamenjem, nafta sve više šiklja van, trgovina drvom cvate, a nije za odbacit niti dvije gurmanske poslastice - kakao i kavu, gdje ljudi rade u robovskim uvjetima do boli potplaćenih poslova. Cijeđenje gotovo cijelog kontinenta nastavilo se i u eri globaliziranog svijeta, pa Afrika više troši na otplatu vanjskih dugova Svjetskoj banci i MMF-u, nego što ulaže u zdravstvo ili školstvo. Stanje u okolišu se sve više erodira, i dodatno ugrožava očajno zdravstveno stanje ljudi, posebno sa sve većim utjecajem klimatskih promjena.
Karta klimatskih promjena
Utjecaj klimatskih promjena na Afriku
To je dobitna kombinacija laprdanja o slobodnoj trgovini. Pljačka resursa, ratovi i diktature, uništen okoliš, lova ide van, neovisno radi li se o korporacijama, Svjetskoj banci, MMF-u ili nekom u nizu, ljudi sve bolesniji, prijeko potrebni lijekovi sve skuplji, a jeftinije zabranjeno koristiti, jer tako kaže Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Zato cvate ona na početku spominjana humanitarna rapsodija, premda Afrika dobije manje od sve te pomoći u godinu dana, nego što izgubi nepravednim trgovinskim uvjetima za svoje proizvode. I to ti je slobodna trgovina.
U slijedećem nastavku: Južna Amerika – bijeg u samostalnost?
3. dio: Daleki istok i jugoistočna Azija – između bogatstva i siromaštva
2. dio: Centralna Azija i Rusija – najviše diktatora po kvadratnom metru
