S aerodroma me kupi Hazem, koji u hostelu radi na recepciji, a u fušu i razvozi ljude, i radi što god već treba. Vruće je predvečerje, sjedamo u Jutrima se, nakon što pređem Tahrir, spustim do Nila. Svaki dan odabrem drugi dio šetnice uz rijeku i pustim da me vodi grad, ljudi koje sretnem, prizor zanimljive zgrade ili zvuk melodije koja mi se svidi. Nemam plana, imam dovoljno dana. Kad hodam sjevernim dijelom šetnice, nalijevo se prostire otok Gezira i na njemu elitna čevrt Zamalek. Taj je otok usred Nila pun zelenila, raskošnih aleja, sportskih i društvenih klubova, internacionalnih vrtića i školaautomobil, otvaramo prozore. Cesta koja se nadovezuje na aerodrom zove se po Josipu Brozu Titu, mali znak dobrodošlice za mene balkansku. Prolazimo prvo Heliopolis, koji je početkom 20. stoljeća, kada je izgrađen, bio tek daleko i tiho predgrađe Kaira, ali se s vremenom s njime spojio i sada je dio neuspavane zvijeri.
Heliopolis je i dalje elitna četvrt, mjesto na kojem je 1911. otvoren prvi zabavni park u Africi, mjesto na kojem su živjeli i žive predsjednici i poduzetnici, nogometaši i slavne ličnosti. Hazem mi priča kako je posljednjih desetljeća ovdje i središte vojske, što objašnjava utvrđene objekte i namrštena lica u maskirnim uniformama koja se redaju na horizontu. Nakon njih, prednje sjedalo na ulicama zauzimaju poznati lanci kafića – Starbucks, Costa Coffee. Oglasni panoi poručuju na engleskom "Welcome Homeowners" i "Exclusive villas in New Cairo".
Negdje u daljini je i taj Novi Kairo, gdje još strše kranovi i kosturi budućih luksuznih polupraznih zgrada. "Nitko nema para da živi tamo", komentira Hazem. I to je sve za vojsku i šaku bogataša, čitav jedan novi glavni grad u koji će oni pobjeći. Dio ih je već pobjegao, uključujući vladine zgrade i urede, a tamo bi se trebale seliti i strane ambasade, te uredi najvećih korporacija.
"Oni kažu kako Kairo nije prikladan za egipatski narod, ali narod će u Kairu ostati", priča Hazem. Na svakoj ulici ovdje postoje prometne gužve, infrastruktura ne može podržati stanovništvo. Postaje ružno, nehumano. Izmicanjem u novi glavni grad, nakon svih pobuna u Egiptu, vlada si je osigurala da bude na sigurnoj udaljenosti od "egipatskog naroda za kojeg Kairo nije prikladan", naroda koji će ostati u Kairu, i koji će zasigurno biti još nezadovoljniji.
Vozimo se dalje i pričamo o promjenama u gradu, o više od dvadeset (kažu, oko 25) milijuna ljudi koji su mu sada u utrobi. Oči su mi velike, rado bih odmah sve u njih utisnula. Izišli smo iz umjetnog i dotjeranog Heliopolisa, uranjamo u kaos "pravog" Kaira. Ispred nas old skul terenac, iza uSvako malo netko izusti "Welcome to Egypt". Ne pokušavaju mi ništa prodati ili mi uvaliti kakvu turu, ovdje se bave drugim stvarima. Magarci, koze, ovce, psi i mačke lutalice mimoilaze se samnom graciozno. Pitomi, ošamućeni vrućinom i glađu prikolici sjede dva klinca, dijele šalicu nekog napitka, vjetar im u majicama.
Sumrak prelazi u mrak, a to u Kairu dolazi naglo. Zbog zagađenja i vrućine, sunce je prigušeno u svom padu, velika lopta preko koje je ružičastonarančasta opna, samo par puta odskoči prema dolje i nestane s neba. Ali ta je pastelna sumaglica nešto najtoplije i najnježnije što sam u životu vidjela.
Na cesti se izmjenjuju reklame za Coca Colu, golf terene i resortove, gradilišta, štandovi sa šećernom vatom i kokicama, ljudi koji kao srne pretrčavaju cestu. Hazem u jednom trenu reče: "Ajde, još ćemo se voziti, idemo uokolo. Petak je, imam vremena. Častim vožnjom, dobrodošla!".
Vozimo se još dva sata po gradu, u nekom trenutku auto je priljubljen sa svima drugima u gužvi, jedna smo velika svjetlucava zmija koja gmiže avenijom. Ako izvučem ruku van mogu dodirnuti trojicu dječaka koji se zagrljeni voze na jednom skuteru, ili razmijeniti vode sa taksistom u starinskom peugeot karavanu sa uokvirenom roza neonskom šofer šajbom, ili mahnuti djevojčici kojoj baka plete kosu dok čekaju u autu u kojem ih je sedmero. Kairo bruji i pulsira, Kairo je vruća žarulja koju rado držim u rukama.
Moj susjed najljepše pjeva
Jutrima se, nakon što pređem Tahrir, spustim do Nila. Svaki dan odaberem drugi dio šetnice uz rijeku i pustim da me vodi grad, ljudi koje sretnem,Za razliku od drugih "slumova" u Kairu, ovaj nije na periferiji. Tu je, u samom centru, iako ga nećeš primijetiti ako se ne odmakneš od šetnice uz Nil uz koju su posađene elitne zgrade prizor zanimljive zgrade ili zvuk melodije koja mi se svidi. Nemam plana, imam dovoljno dana. Kad hodam sjevernim dijelom šetnice, nalijevo se prostire otok Gezira i na njemu elitna čevrt Zamalek. Taj je otok usred Nila pun zelenila, raskošnih aleja, sportskih i društvenih klubova, internacionalnih vrtića i škola.
Na ulicama češće čujem engleski i francuski, nego arapski. Brojne zgrade ovdje su u art deco stilu, a ljudi ne piju kahvu, nego naručuju cappuccino. Ovdje je jedan dio svog života živjela Um Kulsum, ikona Egipta i najpoznatija arapska pjevačica, a jedna ulica na otoku danas nosi njeno ime. Iako je njena muzika muzika koju zna svaki stanovnik ove zemlje, za neke iz Zamaleka, kako piše Waguih Ghali u knjizi Pivo u snooker klubu, bila je "preveć opće mjesto".
Jedno jutro prije mosta koji vodi na Zamalek, s čije se druge strane prostire zdanje elitnog Marriott hotela koji na krovu ima kazalište na Ako izvučem ruku van mogu dodirnuti trojicu dječaka koji se zagrljeni voze na jednom skuteru, ili razmijeniti vode sa taksistom u starinskom peugeot karavanu sa uokvirenom roza neonskom šofer šajbom, ili mahnuti djevojčici kojoj baka plete kosu dok čekaju u autu u kojem ih je sedmerootvorenom, vidim dječaka kako s naramkom šarene tkanine pretrčava preko ceste, u prolaz iza velikih zgrada. Odlučujem ići njegovim putem. Automobili za njim trube, ostavljaju mi zvučni zapis smjera.
Tako otkrivam da se niti sto metara od nekih od najluksuznijih zgrada u Kairu, pretižnih hotelskih lanaca i šoping centara sa najpoznatijim markama i uredima najvećih korporacija, nastalih u partnerstvu sa Saudijcima, nalazi čitavo naselje straćara, improviziranih nastambi bez vodovoda i kanalizacije u kojima žive tisuće ljudi.
Za razliku od drugih "slumova" u Kairu, ovaj nije na periferiji. Tu je, u samom centru, iako ga nećeš primijetiti ako se ne odmakneš od šetnice uz Nil uz koju su posađene elitne zgrade. Zbog toga stanari godinama vode bitku s gradom, jer ih gradske vlasti, u sprezi sa zasljepljujućim kapitalom, žele istjerati iz ovog dijela grada.
Ne nude im alternativu u prenapučenom gradu u kojem već ljudi žive jedni na drugima, već nešto sitno para po metru kvadratnom, ni približno dovoljno za započeti život negdje drugdje. Ali ljudi se ne daju, nekoliko puta su prosvjedovali, a neki su bitke vodili i dobili i na sudu - ovo je njihov dom, iz centra se neće maknuti.
Većina ljudi tu radi u željezari i tvornici rezervnih dijelova za automobile, svuda uokolo po naselju su šipke, karoserije, alati. Čitave obitelji prenose i vuku stvari ukolo, balansiraju šipke na ramenima kao akrobati, a upogonjeni su i konji s karovima na koje trpaju teret. Vari se na ulici, i na plus 40 stupnjeva, a posao traje do dugo u noć, kad se upale šarene lampice koje sve obojaju u toplo veselje. U svakom sirotinjskom naselju u Kairu jedna je stvar zagarantirana – agregati i šarene lampice i trakice.Sjetim se Um Kulsum, toga da je više od trideset godina četvrtkom imala svoju sesiju na nacionalnom radiju, da su ljudi prestajali s poslom i izvlačili stolice, primicali se radiju i satima samo slušali njen glas. "Vlast ne sluša zapravo što imamo za reći", objašnjava baba i podsjeća me na uzrečicu koji su me naučili davno u "mom" kraju svijeta - imaš dva uha i jedna usta s razlogom. Slušaj
Svima pomažu i mali ventilatori, ovdje kuće nisu okićene klimama kao drugdje u centru. Ljudi na ulici prodaju mango, datulje, banane. Na ulazu u naselje pazar je s tekstilom i tkaninama, prekrajaju se i razvlače na tlu, od jednog ugla do drugog. Dok se provlačim između garaža punih željeza, kućeraka i straćara, s lijeve strane na horizontu strše tornjevi, neizbježni i blještavi, umjetno kapitalističko sunce.
Ljudi me promatraju u čudu, neplanirano sam ispala atrakcija jer turista nema u ovom kvartu. Svako malo netko izusti "Welcome to Egypt". Ne pokušavaju mi ništa prodati ili mi uvaliti kakvu turu, ovdje se bave drugim stvarima. Magarci, koze, ovce, psi i mačke lutalice mimoilaze se samnom graciozno. Pitomi, ošamućeni vrućinom i glađu.
Jedan čovjek jede falafel, odmara od varenja. U čep od boce od vode ulije malo za mačku koja prolazi, spusti na pod i kratko je pogladi po glavi. Pokraj njega dječak peče kukuruze i vatru raspiruje "lepezom" koju je napravio od komada drveta i guščjeg perja. Tom istom lepezom na kraju malo očisti kukuruz od pepela i umota ga u karton da se ne hladi. Na zidu iza njega neko je dijete nacrtalo Mohameda Salaha, idola svih klinaca koji predvečer šutaju loptu po prašini. Ovakvu količinu kreativnosti i sposobnosti čovjek vidi malo gdje.
Baba koja prodaje papirnate maramice inzistira da sjednem na kavu ispred njene kuće, i makar mi je neugodno jer će potrošiti dio onoga malo što ima (vode, šećera, kave, struje) na mene, sjedam jer znam koliko je uvredljivo kad te ljudi svedu samo na tvoje siromaštvo. Ona zna malo engleskog, ja znam malo arapskog, dovoljno da podijelimo koji trenutak. Kaže da neće odavde nikad otići, da je sama izgradila većinu svoje kuće, da si ljudi ovdje pomažu kad je teško, da njen susjed odlično pjeva i to čini život lijepim.
Sjetim se Um Kulsum, toga da je više od trideset godina četvrtkom imala svoju sesiju na nacionalnom radiju, da su ljudi prestajali s poslom i izvlačili stolice, primicali se radiju i satima samo slušali njen glas. "Vlast ne sluša zapravo što imamo za reći", objašnjava baba i podsjeća me na uzrečicu koji su me naučili davno u "mom" kraju svijeta - imaš dva uha i jedna usta s razlogom. Slušaj.
Dobre stvari su uvijek dobre
Kairo je grad kina, a Egipat centar arapske kinematografije. Za zlatnog doba egipatske kinematografije, od 1940ih do 1960ih, egipatska produkcija bila je treća najveća na svijetu. U Kairo su filmske karijere dolazili realizirati glumci i glumice iz Italije, Grčke, drugih zemalja Sjeverne Afrike... Danas stanje više nije tako bajno, ali dobar dio kina u gradu još uvijek radi i čuva stari šarm.Rijekom voze brodovi ukrašeni neonskim svjetlima, trošne feluke. Na svakoj zvučnici i muzika. Ljudi se ukrcaju i za siću prevoze s jedne strane na drugu, a na svakoj vožnji netko spontano započne ples. Djeca se podižu na šipke i vješaju, ljudi plješću, a hrabri plesni inicijatori miču bokovima i šalju poljubce svima
Navečer odlazim do kina Metro, jednog od najstarijih u gradu (otvoreno krajem 1930ih), da pogledam drugi nastavak El-Fil El-Azraka (Plavog slona) Marwana Hameda, sjajnog filma sa još sjajnijim nastavkom - što je stvarno rijetkost. Hvatam posljednju projekciju, onu koja je svaki dan u pola noći.
Simpatični stariji blagajnik ističe mi kako film nema titlove na engleskom. Dodaje kako Hrvatska ima sjajnu nogometnu reprezentaciju. Kažem da nema veze za titlove, nešto ću već razumijeti. Uzvraćam nogometne komplimente, kažem – Mo Salah, mašala! Želim biti ovdje, među ljudima koji uzbuđeno čekaju red, trljaju ruke, lagano poskakuju na cesti. Iznad nas svijetli starinski crveni znak – slova koja ispisuju Metro, a duž ulaza poredana je linija jednostavnih žutih žarulja.
El-Fil El-Azrak jedan je od popularnijih arapskih filmova posljednjih godina. Kino je puno. Stara crvenobaršunasta sjedala u kinu malo su trošena i prljava, ali svi su u njima udobno uvaljeni. Većinu izgovorenog ne uspijevam pohvatati jer mi arapski nije ni približno dobar za gledanje filmova bez titlova, ali mi pomažu ljudi pokraj mene koji mi, bez da sam ih tražila, iskričavi objašnjavaju najnapetije dijelove - na engleskom s egipatskim naglaskom (yaani, bretti wuman is zcared). Nakon filma, iza dva u noći, pije se čaj i puši šiša u obližnjim kafićima, diskutira još dugo u toplu noć.
"Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. On je, kako mi je rekao kad sam došla u kino, Plavog slona gledao već par puta, i još će koji put, jer "dobre stvari su uvijek dobre".
Djeca noći, djeca Nila
Uz Nil se svaku večer okuplja pola grada, ribari na mostovima, zaljubljeni sramežljivi klinci, parovi s djecom koja u rukama drže svjetlucave balone, šećernu vatu ili sladoled, prodavači kave čije su tegle opasane šarenim tregerima i ukrašene cvijećem, dječaci koji prodaju čaj i Pepsi Čitave obitelji prenose i vuku stvari ukolo, balansiraju šipke na ramenima kao akrobati, a upogonjeni su i konji s karovima na koje trpaju teret. Vari se na ulici, i na plus 40 stupnjeva, a posao traje do dugo u noć, kad se upale šarene lampice koje sve obojaju u toplo veselje. U svakom sirotinjskom naselju u Kairu jedna je stvar zagarantirana – agregati i šarene lampice i trakice(Bebsi), i postavljaju plastične stolice gdje tko na šetnici želi sjesti. Rijekom voze brodovi ukrašeni neonskim svjetlima, trošne feluke. Na svakoj zvučnici i muzika. Ljudi se ukrcaju i za siću prevoze s jedne strane na drugu, a na svakoj vožnji netko spontano započne ples. Djeca se podižu na šipke i vješaju, ljudi plješću, a hrabri plesni inicijatori miču bokovima i šalju poljubce svima.
Jedan od njih, mladić koji se zove Muhamed, prilazi mi i pokazuje tetovažu koju ima na ruci. Sveti Šimun kožar. Pita me za moju tetovažu, jesam li i ja koptkinja. Kažem da nisam, da je moj iscrtani lik iz ruske bajke. Kaže mi da se tetovirao prije par godina, nakon jednog od napada na kopte. Brojni kopti kao svoj znak nose tetovaže – male križeve na zapešćima, ili likove svetaca na podlakticama. Muhamed je na brodu s nekoliko prijatelja, koji su pak svi muslimani.
Plešu, grle se i nježno drže za ruke – prizor poznat mi diljem arapskog svijeta, u kojem represija prema fizičkom dodirivanju muškaraca i žena u javnosti egzistira paralelno s iznimnom fizičkom prisnošću muškaraca. Muškarci nerijetko hodaju ruku pod ruku, igraju se jedan drugome s kosom, ljube u obraze i čvrsto grle pri pozdravljanju. Nježni dječaci hrle u noć.
Kad siđem s broda, izujem cipele i držim ih u ruci, hodam bosa uz obalu i sjedam ispod mostova. Jednu večer ispod Kasr al Nila, mosta krvavih prosvjeda, kako recentnih, tako i onih u 20. stoljeću, upoznajem Šiku. Šika ima 17 godina. On i njegov brat blizanac sami vode kućanstvo otkad im je umro otac: završavaju srednju školu i rade svakakve posliće paralelno, pomažu majci i sestrama. Noći često provode ovdje, na mjestu na kojem se okupljaju ribari i domaći koji žele popiti pivo na otvorenome, sjedeći na stijenama."Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. On je, kako mi je rekao kad sam došla u kino, Plavog slona gledao već par puta, i još će koji put, jer "dobre stvari su uvijek dobre"
Šika je mobitel ostavio doma, za njega ne mari previše. Njegov brat bez mobitela ne može, a za život inače zarađuje i kao model. Najsretniji je bio kad sam rekla da si možemo slati šljokičaste stvari. Čim sam kasnije došla doma, na Whatsappu me čekala njegova poruka - o šljokicama. Zajedno s fotografijom Šike i mene na stijenama. Kada ljudi ovdje skuže da sam strankinja, odmah žele selfie. Ti mi upiti znaju biti nelagodni. Odlaze s fotografijama, ne znam gdje će ih objaviti, što će napisati.
Ali onda shvaćam da sam sama godinama, putujući raznim zemljama, ja radila istu stvar. Fotografirala sam ljude, često bez da im uopće kažem, i kasnije objavljivala fotografije unutar vlastitih interpretacija njih i njihove okoline. Bili su mi nešto kao dobra kulisa.
Razmišljam o tome jedan dan u impresivnom Egipatskom muzeju, kada mi je prilazi grupa klinaca koji su ondje na školskom izletu. Svi Svaki ogromni grad u nekom trenutku prožvače i ispljune dio svoje djece. Tijelo svakog ogromnog gradima nadima se i buja, dolazi do svojih limita, puca po šavovima i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bićase žele fotkati. Pitam jednu djevojčicu zašto želi fotografiju, a ona kaže da ne može putovati, pa je raduje da ima sliku s nekim tko je iz neke druge zemlje. Posramim se. Prislonim joj glavu bliže, nasmijem se. Ona je pritisne dugme na mobitelu. Zagrlimo se i pozdravljamo.
Na ovom putovanju odlučujem svima dati da me fotografiraju, svakoj osobi koja me pita spremno poziram, ne znajući gdje i kako te fotke završavaju. Odlučujem da ću sama puno manje fotkati ljude, a više biti s ljudima. Pokušavam vratiti stari dug, ispraviti makar malo nepravdu koju sam vršila.
Promatram Šiku i njegovog brata. Želim ih zapamtiti, utisnuti u vizualnu memoriju bez oslanjanja na tehnološka pomagala. Vježbam taj Bilježnice su sve stavili na jednu hrpu, za njih sada nemaju vremena. Izvući će ih ponovo navečer, u nadi da će ih tada prolaznici vidjeti, vidjeti kao ljude. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote i naoštrene riječi, riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su oružje koje imaju dok svoja krhka tijela svaki dan polažu u nemilost gradskog otvorenog nebazanemareni mišić. Već u trenutku znam da je trenutak za pamćenje. Kad Šika i brat hodaju ulicom jedan stavi ruku preko ramena drugome, a kad pričaju jedan nikad ne prekida drugoga. Kose su im guste, crne i kovrčave, mali reflektori u noći.
Vani ostaju dokasno, bez obzira je li školski ili radni dan. Piju i puše, za religiju ne mare. Preskaču ograde i prelaze cestu hitro, znaju kako se u par riječi i pokreta rješiti noćnih nametljivaca, prevaranata i muljatora. Reći će ti gdje jesti najjeftinije i najukusnije, i iza kojeg ugla starac u prnjama u tri ujutro svira violinu.
Oni su djeca ulice, kao i stotine tisuća djece u ovom gradu. Svaki ogromni grad u nekom trenutku prožvače i ispljune dio svoje djece. Tijelo svakog ogromnog grada nadima se i buja, dolazi do svojih limita, puca po šavovima i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bića.
Kao nakon eksplozije kita, svake se noći te krhotine redaju po ulicama, djevojčice i dječaci, od onih u pelenama do tinejdžera, spavaju na cesti, musavi i gladni, s užarenim očima. Nemaju pod sobom ni kartone. Jedni drugima prenose strategije zarađivanja, prenose baklju preživljavanja.
U najživljim i najprometnijim ulicama, svako dijete sjedi na podu i lista knjigu ili olovkom piše nešto u bilježnicu. Više od činjenice da je dijete od sedam godina beskućno i gladno, iako željno znanja, rastužuje me činjenica da je beskućno dijete od sedam godina moralo razmišljati koji će Kad Šika i brat hodaju ulicom jedan stavi ruku preko ramena drugome, a kad pričaju jedan nikad ne prekida drugoga. Kose su im guste, crne i kovrčave, mali reflektori u noći. Vani ostaju dokasno, bez obzira je li školski ili radni dan. Piju i puše, za religiju ne mareprizor izazvati više empatije, pa je odabralo onaj s knjigom u ruci.
U ranim satima zore, srećem djecu kako se skupljaju nakon noći prosjačenja, na jednom madracu u zabačenoj ulici istresaju svoje sitniše i gledaju što s time mogu napraviti. Umorni su, prelomljeni, kičme im više ne mogu stajati ravno.
Bilježnice su sve stavili na jednu hrpu, za njih sada nemaju vremena. Izvući će ih ponovo navečer, u nadi da će ih tada prolaznici vidjeti, vidjeti kao ljude. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote, glasne i naoštrene riječi, riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su oružje koje imaju dok svoja krhka tijela svaki dan polažu u nemilost gradskog otvorenog neba.
-
Drugi dio teksta Kairo, majka svih gradova, objavljujemo za tjedan dana, 28. rujna.
