Zanimljivo je pratiti tko je sve utihnuo, iz javnosti nestao ovih dana kada su poplave porušile i ugrozile domova i života na teritoriji "većoj od Slovenije".
Teško mi je oteti se dojmu da su neki tihi i skriti, baš zato jer su se mnogi probudili, krenuli pomagati, ne pitaju za vjeru i naciju. Nisu poplave i razaranja začepile usta onima koji od isključivosti (dobro) žive, nego ljudska solidarnost naglo probuđena. Iako se čuju glasovi za pomaganje "našima", kao da ih bujica "pomaganja ugroženima" nosi i odnosi. Treba se brzo njima pregrupirati i nove mantre osmisliti, jer se ovaj probuđeni narod možda neće dati lako ponovo eutanazirati.
Nisu poplave i razaranja začepile usta onima koji od isključivosti (dobro) žive, nego ljudska solidarnost naglo probuđena. Iako se čuju glasovi za pomaganje "našima", kao da ih bujica "pomaganja ugroženima" nosi i odnosi
Tko zna, možda su poplave dosad čekale da se prvo dese Plenumi, da ljudi prvo ustanu jer im je muka došla do grla. Možda su znale da će tada ljudi lakše se nositi kada im voda dođe do grla.
Spašavaju li se danas ljudi od narasle vode ili od grijehova korumpiranosti, laži i nekompetentnosti onih koji o budućnosti i drugima nikad nisu brinuli? Gradimo li brane samo od nabujalih rijeka ili i od zla nečinjenja, razdvajanja, sijanja granica u svakom dvorištu, nedogovaranja i inih isključivosti? Pitamo li sada ljude kojih su sve opredijeljenja i kane li nas i dalje ugrožavati?
Potopilo se premnogo domova, igračaka, uspomena, bračnih kreveta, kuhinjskih stolova, ogolila je voda ono što nam je svima isto - da smo živa bića, ograničenog roka trajanja, krhki i nemoćni jedni bez drugih.
Imam ja kao mirovnjak mnoga pitanja - trebamo li, ali stvarno - oružje, kada su nam vojske najkorisnije bez njega? Koliko će nam trebati da prihvatimo da naša svaka riječ, djelo, korak danas određuje kakvo će nam biti sutra? Vidimo li mi zlo nečinjenja, guranja glava u pijesak, ignoriranja, poricanja svega onoga što će nam se ubrzo o glavu obiti?
gunja_morh.hr.jpg
Vjerojatno je prerano za ta i druga pitanja. Sad je čas da se ne zaboravi napisati slovo H na konzervama, vodi i sapunu, kako humanitarna pomoć ne bi postala komercijalna roba. Sad ljudi nude svoje domove onima čiji su domovi pod vodom. Sad pokazujemo da možemo i hoćemo.
No opet, kada smo već izvadili glavu iz pijeska kojeg je nabujala voda odnijela, vrijedi pogledati što se dešava. Stotine tisuća ljudi danas doprinose, najednom smo važni, korisni, zahvalni na onom što imamo, spremni to podijeliti s onima koji više nemaju. Na čas nas je prljava voda oprala - od šovinizama, potrebe da se bude "sa svojima", poslušnosti, straha, gubitka poštovanja samih sebe.
Jako su teška vremena za mnoge naše sugrađane ovih dana, niti ne pojmimo to mi koji smo na suhom.
Sad je čas da se ne zaboravi napisati slovo H na konzervama, vodi i sapunu, kako humanitarna pomoć ne bi postala komercijalna roba
Istovremeno, nikad toliko mnogo ljudi - ne pripadnika etničkih i vjerskih grupa, nego ljudi prije svega, nije se moglo pogledati u oče ovih dana.
Strašna je priroda kada nas kažnjava za našu bahatost, aroganciju, umišljenost.
No to nije ni uporedivo s onim strašno dobrim osjećajem da sam i ja koristan/ korisna, da smijem činiti dobro onima preko granica inih, da smijem reći da me baš briga što mi stalno ponavljaju da oni nisu moji. Jesu!
