Crkavice za star(i)ce

Stopa rizika od siromaštva za starije kontinuirano raste, najteže je onima koji žive sami, a najčešće su to obiteljske umirovljenice čije su mirovine ispod hrvatske linije siromaštva. Skupljanje ostataka hrane iz kanti za smeće ili povratnih boca iz kontejnera pokušaj je krpanja kraja s krajem, često praćen osamljenošću i otuđenjem, sramom i očajem, naposljetku smrt se doista čini jedinim olakšanjem koje nemaju vremena, ni sredstava čekati. Hrvatska bilježi višu stopu samoubojstava osoba starijih od 65 godina nego što je to u Europskoj uniji. Koronakriza je sve još dodatno otežala, a Vlada je posegnula za COVID dodatkom, slučajno ili ne taman pred lokalne izbore - isplata je u tijeku, dok uređene pristojne i obiteljske mirovine koje spominje u programima i planovima opet ostavlja za neka druga vremena.

Prosječna mirovina u prosincu 2020. iznosila je 2.878 kuna, a njezin udio u prosječnoj neto plaći 41,95 posto dok je prosječna obiteljska mirovina U svibnju 2020. izglasan je Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe za hrvatske državljane starije od 65 godina života koji nemaju primanja, a da bi mogli mjesečno dobivati 800 kuna naknade moraju minimalno 20 godina prebivati u Hrvatskoj i raspolagati s manje od 800 kuna po članu kućanstvaiznosila svega 2.330 kuna, a udio u prosječnoj neto plaći 33,96 posto. Trenutno je u Hrvatskoj više od 268.000 korisnika najniže mirovine, s prosječnom mjesečnom mirovinom od 1.882 kuna. Visina najniže starosne mirovine za 40 godina mirovinskog staža od 1. srpnja 2020. iznosi 2.776 kuna, dok za 15 godina mirovinskog staža iznosi 1.041 kuna mjesečno. U starijoj populaciji naročito su ugrožene žene čiji je rizik od siromaštva znatno viši te je za žene sa 65 i više godina iznosio 33,6 posto, dok je za žene sa 75 i više godina iznosio 40 posto.

S obzirom na to da je među ovom populacijom najveći broj udovica kojima je mirovina jedini izvor prihoda, nužno je dodatno intervenirati u mirovinski sustav u cilju zaštite ove kategorije umirovljenika. Što radi Vlada? Osim što na papiru izvodi upravo spomenuti zaključak? U praksi osniva još novih radnih skupina i ustrajno sporovozno poseže tek za prigodnim parcijalnim mjerama zaogrćući ih velikim riječima. Sve već viđeno, opet iznova. Baš kao i proricanja propadanja sustava međugeneracijske solidarnosti. S obzirom na demografska kretanja u takav rasplet događanja teško je sumnjati, no  to ne znači da njegovo rastakanje treba ubrzati, a krpanja izvoditi prigodnim flasterima u vidu raznih prava i dodataka zaogrnutih u tobožnje dobre namjere dugoročno upitnih posljedica.

Podsjetimo, u svibnju 2020. izglasan je Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe za hrvatske državljane starije od 65 godina života koji nemaju primanja, a da bi mogli mjesečno dobivati 800 kuna naknade moraju minimalno 20 godina prebivati u Hrvatskoj i raspolagati s manje od 800 kuna po članu kućanstva. Njezini korisnici u 95-postotnom omjeru su žene starije od 65 godina iz ruralnih područja, a na pitanje kako 800 kuna može biti dovoljno za ikakav, a kamoli dostojanstven život odgovor je teško dati.

Ovoga proljeća odluku da se umirovljenicima isplati jednokratnu pomoć - takozvani COVID dodatak, predsjednik Vlade Andrej Plenković predstavio je kao ‘’važnu poruku društvene solidarnosti’’ ustvrdivši da će ona ‘’pomoći hrvatskim umirovljenicima’’. Jednokratno olakšanje između 400 i 1.200 kuna ovisno o visini mirovine, podsjetimo, namijenjeno je korisnicima i korisnicama mirovina u domaćem mirovinskom sustavu, kojima mjesečna primanja nisu veća od 4.000 kuna. S obzirom na tajming, odluka je izazvala niz raznih kritika s više strana, a onda se po običaju sve nekako stišalo do neke nove prilike za prigodno milodarje u vidu raznih dodataka – umirovljeničkih kartica, božićnica, uskrsnica …

Iako su mnogi COVID dodatak nazvali pokušajem "potkupljivanja" umirovljeničke populacije pred izbore, zamjenica predsjednika Sindikata umirovljenika Hrvatske i predsjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe  Jasna A. Petrović takvu poveznicu odbacuje i podsjeća da su razgovori o dodatku krenuli još lani u travnju i da se pojavilo se puno praktičnih pitanja koja je trebalo ispregovarati pa je to i potrajalo: ‘’U Hrvatskoj su svaki čas neki izbori pa bi to značilo da treba prestati pregovarati o boljitku umirovljenika uoči ili između izbora … Da je vladajuća stranka mogla ubrzati pregovore? Mogla je. No, ipak COVID dodatak ne bih povezivala sa lokalnim izborima’’.

Ono gdje dvojbe nema jest da sustavno rješenje izostaje, a Vladi se i dalje ne žuri. Ta je sporost također ono što zamjera i kada je riječ o novim-Vlada osniva još novih radnih skupina i ustrajno sporovozno poseže tek za prigodnim parcijalnim mjerama zaogrćući ih velikim riječima. Sve već viđeno, opet iznovastarim predizbornim obećanjima o većim mirovinama te pravednijem izračunu obiteljskih mirovina. Našli smo ih opet i u Programu Vlade RH za 2020.-2024. godinu kao i u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti 2021. – 2026.  "Moramo pronaći adekvatan model obiteljskih mirovina do kraja mandata", poručio je u više navrata i resorni ministar Josip Aladrović, a održivost mirovinskog sustava u sklopu kojega je predviđen nastavak mirovinske reforme povećanjem adekvatnosti mirovina Vlada ističe i kao jedan od glavnih ciljeva u Programu.

"Povećanje adekvatnosti, odnosno primjerenosti mirovina značilo bi da treba povećati iznose mirovina, tako da one barem više ne zaostaju za rastom prosječnih plaća.  Takav cilj je dobro pogođen, no mjere koje su predložene u planu su relativno blage i one same neće imati značajniji učinak na prosječne mirovine, premda bi mogle pomoći nekim skupinama umirovljenika", upozorava Danijel Nestić, stručnjak za mirovinski sustav s Ekonomskog instituta Zagreb.

Spominje se, naime, povećanje iznosa najniže mirovine, 1,5 posto početkom 2023. i 1,5 posto početkom 2025. godine te redefiniranje modela obiteljske mirovine. Iako nisu navedeni detalji te reforme, navodi se da će za dobar dio korisnika obiteljske mirovine doći do povećanja iznosa mirovine od 10 do 15 posto. "I to je korak u dobrom smjeru jer je nakon smrti osiguranika ili korisnika mirovine njegova obitelj suočena s ozbiljnim padom životnog standarda usprkos određenoj zaštiti koju već i sada nudi sustav obiteljske mirovine. U planu se spominje i šire otvaranje mogućnosti rada uz mirovinu te revidiranje zakonske odredbe o prestanku radnog odnosa sa 65 godina i otvaranje širih mogućnosti ulaganja u infrastrukturne projekt za fondove drugog mirovinskog stupa što bi trebalo dovesti do njihovih većih prinosa i posljedično većih mirovina u budućnosti. Svaka od navedenih mjera ima svoje opravdanje i jednim dijelom će popraviti materijalni status nekih umirovljenika, no uzevši sve to zajedno, radi se o relativnom malo učinku na ukupno kretanje mirovina. Ovo su ipak samo parcijalne mjere koje neće utjecati na postojeći trend zaostajanja mirovina u odnosu na rast prosječnih plaća", zaključuje Nestić.

Važeći model obiteljske mirovine planira se redefinirati promjenama Zakona o mirovinskom osiguranju. Vladi za to nije dovoljna jedna radna skupina pa ih je dosad osnovala dvije. Zasad. U studenom 2020. osnovana je Radna skupina za preispitivanje modela obiteljske mirovine, sastavljena od predstavnika državnih tijela, socijalnih partnera, predstavnika umirovljenika te akademske zajednice. U veljači 2021. s radom je započela Radna skupina za preispitivanje modela obiteljske mirovine, koja će na temelju sveobuhvatne analize sustava obiteljskih mirovina u Hrvatskoj i EU razmotriti potencijalne modele te će se pristupiti izmjenama zakonskog okvira, a sukladno raspoloživim financijskim mogućnostima. U prosincu 2021. planirano je utvrđivanje kriterija i parametara novog modela obiteljske mirovine na temelju prethodno izrađene sveobuhvatne S obzirom na demografska kretanja u propast sustava međugeneracijske solidarnosti  teško je sumnjati, no  to ne znači da njegovo rastakanje treba ubrzati, a krpanja izvoditi prigodnim flasterima u vidu raznih prava i dodataka zaogrnutih u tobožnje dobre namjere dugoročno upitnih posljedicaanalize obiteljske mirovine i modela obiteljskih mirovina država EU te financijskih procjena potencijalnih modela, a nakon odabira najpovoljnijeg rješenja provest će se savjetovanje sa zainteresiranom javnošću i uputiti prijedlog u zakonodavnu proceduru.

Iako je u Hrvatskoj stvoreno javno mnijenje da je uobičajeni model u Europskoj uniji obiteljska mirovina kao dodatna na osobnu mirovinu, u EU ne postoji jedinstveni pristup uređenja obiteljske mirovine u državama članicama, upozorava Petrović, inače i članica radne skupine. "Društvene mreže su pune komentara ogorčenih obiteljskih umirovljenica, jer 93 posto korisnika obiteljskih mirovina su žene, kojima zahtijevaju zadržavanje svoje osobne mirovine i dobivanje još 50 posto mirovine preminulog partnera, uvjerene kako je riječ o propisanom modelu Europske unije. To naprosto nije točno".

"Kumulacija obiteljske mirovine s osobnom mirovinom bez ograničenja i umanjivanja obiteljske mirovine moguća je u Cipru, Češkoj, Danskoj, Litvi, Portugalu i Španjolskoj, dok je kumulacija s osobnom mirovinom moguća uz umanjivanje obiteljske mirovine uvriježena u Austriji, Finskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Sloveniji  i Luksemburgu. Kumulacija obiteljske mirovine s osobnom mirovinom do određenog zbirnog novčanog limita moguća je u Belgiji (tijekom prvih 12 mjeseci, a potom korisnik mora izabrati koju mirovinu želi primati). U većini država EU obiteljska mirovina obuhvaćena je osnovnim mirovinskim osiguranjem, a temelji se na doprinosima umrle osobe", obašnjava Petrović.

Smjerom kojim se ide u Hrvatskoj, ona kaže, nije nezadovoljna, ali jest sporošću: "Očito je da se rad Skupine razvlači pa tek iz raznih „strateških“ dokumenata možemo saznati da se stvarna nova reforma teško može očekivati prije 2023. Naši zahtjevi su poznati već godinama: uvođenje prava izbora na 85 umjesto 70 posto mirovine preminulog partnera ili na zadržavanje osobne i 20 do 50 posto mirovine partnera. Na tome ćemo inzistirati, ali već iz sadašnjeg rada Skupine je vidljivo da ugledni znanstvenici bliski financijskoj industriji i neoliberalnoj struji zagovaraju oprez u reformi i smanjivanje solidarnosti. No, vidjet ćemo što će na kraju biti s 216.000 umirovljenika koji primaju obiteljsku mirovinu koja u prosjeku iznosi samo 2.087 kuna, a što čini samo 29,65 posto prosječne neto plaće".

Petrović podsjeća i na "hrvatski „istočni grijeh“ smanjivanja mirovina" koji se "podjednako odnosi na odluku HDZ-a iz 1998. godine o uvođenju 2. obveznog mirovinskog stupa, tj. zahvaćanje u prvi javni stup međugeneracijske solidarnosti, kada za to nisu postojali ni teorijski preduvjeti da bi takva reforma bila uspješna, odnosno pridonosila gospodarskom rastu, kao i na odluku Račanove vlade koja je taj drugi stup primijenila 2002." Naime, niti jedan od barem četiri osnovna preduvjeta: suficit javnog mirovinskog sustava, suficit državnog proračuna, razvijeno domaće gospodarstvo i razvijeno domaće tržište kapitala nije bio ispunjen. "Naprotiv, u javnosti su preduvjeti za uspjeh reforme predstavljeni kao ciljevi. Kao marketinški potez promoviran je stav da će buduće mirovine iz 2. stupa biti veće od mirovina iz 1. stupa, pri tome ne govoreći koliko mizerne će te mirovine biti. To je svakako najveći problem hrvatskog mirovinskog sustava, a teško je rješiv jer je u zemlji previše zainteresiranih lobista financijske industrije i stranih banaka i kapitala. Druge zemlje, poput Mađarske, Slovačke, Poljske, Bugarske transformirale su drugi obvezni stup u dobrovoljni, a takav model nisu prihvatile niti Češka i Slovenija te nije prisutan u većini EU zemalja. Od tuda treba početi", smatra Petrović.

Ističe i da s obzirom na rodni jaz u mirovinama koji je posljedica diskriminacija s tržišta rada, Sindikat umirovljenika nastoji kod svake zakonske inicijative ili izmjene naglasiti potrebu rodnog preispitivanja učinaka. Neke su mjere, ističe, već i pomogle poboljšati položaj umirovljenica i starijih osoba, kao što će to učiniti jednog dana i novi model obiteljskih mirovina. "Dosad je primjerice uvedeno po šest mjeseci dodatnog staža za majke/očeve, ali na žalost ne svima, već samo novim umirovljenicima što je krajnje diskriminirajuće. Dalje, pri umirovljenju sada se može birati hoće li se uzeti mirovinu iz prvog ili kombiniranu iz oba stupa. Čak 61 posto umirovljenika ide u za njih povoljniji prvi stup, a to su većinom žene. Povećana je i za mizernih 3,13 posto najniža mirovina, čiji su korisnici većinom žene, a najavljuje se novo ekstra povećanje 2026. godine – sramotno dugo čekanje. I dalje imamo premalo elemenata priznavanja neplaćenog ženskog rada, ali i to će s vremenom krenuti, kao i u drugim europskim zemljama".

Osvrćući se na zadnje mjere mirovinske politike, poput uvođenja nacionalne naknade ili COVID dodatka, kao i onih koje se planiraju - promjene Skupljanje ostataka hrane iz kanti za smeće ili povratnih boca iz kontejnera pokušaj je krpanja kraja s krajem, često praćen osamljenošću i otuđenjem, sramom i očajem, naposljetku smrt se doista čini jedinim olakšanjem koje nemaju vremena, ni sredstava čekatikod obiteljske i najniže mirovine, Nestić odobrava  usmjerenost prema pomoći starijim osobama s najnižim primanjima s obzirom na materijalni položaj umirovljenika, ali i upozorava: "Dojam je da se problemima u mirovinskom sustavu sada pristupa parcijalno, ali isto tako na način da se povećava ovisnost mirovinskog sustava o tekućoj politici. Pitanje COVID dodatka je to posebno razotkrilo. Tako se ništa ne čini po pitanju stabilnog i trajnijeg uravnoteženja prihoda i rashoda mirovinskog sustava te izgradnje sustava održivog povećanja mirovina, već se parcijalno uzimaju sredstva iz državnog proračuna, a do toga dolazi odlukom trenutne političke garniture. Dakle, umirovljenici se dovode u stanje da stalno moraju biti zahvalni trenutnoj vlasti na nekom dodatku, na nekom sitnom ustupku".

"Na taj način pitanje "reforme" mirovinskog sustava trajno ostaje dio političkih programa i svaka će vlast nuditi određena sredstva kojima će stjecati naklonost rastuće umirovljeničke populacije ili nekih njihovih dijelova. Takva praksa očito odgovara političkim elitama. Odgovara možda i nekim čelnicima umirovljeničkih udruga koji mogu lako pokazati rezultat svoje borbe. Jedino što takva praksa "dodataka" na kraju rezultira neravnotežama i nepravdama. A najčešće se posredno time penalizira upravo rad i vlastita izdvajanja doprinosa u cilju osiguranja primjerene mirovine, a pojavljuju se različiti drugi izvori "prava" na mirovinu i dodatke i naknade", upzorava Nestić i zaključuje: "Sastavni dio budućih reformi bi moralo biti jačanje povezanosti između rada i prava na mirovinu".