Ukoliko Bosna i Hercegovina ne uskladi zakonodavnu politiku u oblasti krivičnog prava, efikasnost suđenja za ratne zločine bi mogla biti dovedena u pitanje, smatraju brojni eksperti. Danas se na teritoriji Bosne i Hercegovine u isto vrijeme primjenjuju četiri krivična zakona koji na različit način definišu krivična dijela u oblasti ratnih zločina i propisiju različite kazne.
Aktivisti za ljudska prava, ali i pravni eksperti, tvrde da je primjena četiri zakona kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina veliki problem za ovdašnje pravosuđe. Neki tvrde da to optužene dovodi u situaciju da nisu jednaki pred sudom, što je jedno od osnovnih ljudskih prava. Drugi pak kažu da se plaše da bi neke od do sada izrečenih presuda mogle biti čak i poništene nakon razmatranja žalbi koju su podnesene na višim instancama. Međutim najveći strah proizlazli iz mogućnosti da ovakva situacija u zakonodavstvu ozbiljno ugrozi rad Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH kao i uspostavljanje državne strategije za procesuiranje ovih krivičnih djela.
Pored Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, trenutno su na snazi još tri krivična zakona, i to Federacije (KZ F), Republike Srpske (KZ RS) i Krivični zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ). Nakon proglašenja nezavisnosti BiH 1992. donesena je Uredba sa zakonskom snagom kojom je usvojen KZ SFRJ, uz manje amandmane. Sve do okončanja rata niko nije niti pokušao mijenjati ovaj zakon. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, pravosuđe u BiH, kao i država sama, ostalo je rascjepkano na entitetskoj osnovi. Kako su ovdašnje vlasti teško pronalazile način da usaglase stavove pri donošenju važnih odluka po ovom pitanju, tako je niz zakonskih okvira donio Ured visokog predstavnika (OHR).
UZ posredovanje OHR-a, Krivični zakon Federacije BiH donesen 1998. godine, ali je do sada pretrpio niz promjena. U Republici Srpskoj sam zakon donesen je 2000. godine, i također je mijenjan. Do donošenja postojećih zakona sve pravosudne institucije pratile su KZ SFRJ. Krivični zakon BiH, kojim se za sada rukovodi samo Sud BiH, odlukom OHR-a nametnut je 2003. godine. Danas još uvijek, kako postoje različiti zakoni, tako postoje i ministarstva pravde na različitim nivoima, entitetskim i državnim, zajedno sa sudovima, tužilaštvima i ostalim tijelima. Njihov rad najčešće nije usklađen. Primjena četiri različita krivična zakona u oblasti procesuiranja ratnih zločina već dovodi do problema u svakodnevnoj praksi.
Najviše negodovanja upućeno je Sudu BiH koji se poziva u radu na KZ BiH. Najčešće negoduju branioci. Advokati koji se u svojstvu branioca pojavljuju u predmetima pred Sudom BiH smatraju da su njihovi klijenti zbog primjene novog krivičnog zakona u nepovoljnom položaju i nerijetko traže da se primjeni stari krivični zakon, i to KZ SFRJ, s obzirom da je bio na snazi u vrijeme počinjenja zločina za koje se njihovim klijentima sudi. Prvi razlog za žalbe je visina propisane kazne u KZ BiH. Naime, staro zakonodavstvo je znatno blaže u kaznenoj politici.
Istovremeno KZ SFRJ, pa ni krivični zakoni entiteta, ne poznaju neka od djela za koja se danas neki od optuženih za ratne zločine pred Sudom BiH terete.
Parlament nije do sada razmatrao odluku kojom bi se nametnuo prestanak važenja ostalih i pravosnažnost samo državnog zakona. Tako su danas sudovi nižeg nivoa prisiljeni da se drže pravila koje propisuje da se optuženima mora suditi po zakonu koji predviđa najniže kazne. Glasnogovornik Tužilaštva Kantona Sarajevo i tužilac Oleg Čavka za Justice Report kaže da Kantonalni sud u Sarajevu pri procesuiranju ratnih zločina primjenjuje KZ SFRJ. Primjenjujemo zakon koji je vrijedio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Prema ovome zakonu propisane su maksimalne kazne za najteža krivična djela u visini od 15 godina zatvora. To je praktični problem koji dovodi do nejednakosti građana pred sudovima, kaže Čavka.
Zločin i kazna
Svjesni da primjena četiri zakona u isto vrijeme u jednoj državi stvara teškoće u svakodnevnoj praksi, i Sud BiH je pozvao nadležne organe da razmotre moguća rješenja.. Jednostavnim jezikom rečeno, jedno lice može odgovarati odnosno biti kažnjeno za djela koja predstavljaju kršenje navedenih zabrana, kao što je genocid, ratni zločini i slično, čak i kada oni izuzetno nisu bili predviđeni kao takva krivična djela u vrijeme učinjenja, zvaničan je stav Suda BiH.
Kod određivanja kazne, čemu odbrane najčešće prigovaraju, Sud se opredijelo da primjenjuje odredbe KZBiH i uporište nalaze, isto kako oni koji se žale, u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Evropska konvencija zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila primjenjiva u vrijeme izvršenja krivičnog djela, svjesni su u Sudu BiH, ali Sud BiH to tumači kao da Evropska konvencija ne utvđuje obaveznu primjenu blažeg zakona u odnosu na kaznu koja se primjeljivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Potvrdu za ovakav stav Sud BiH je pronašao u odluci koju je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio na osnovu žalbe uložene iz Hrvatskoj.
Evropski sud, raspravljajući koji zakoni i propisi imaju prednost, je donio odluku da su počinitelji ratnih zločina van svake sumnje u vrijeme rata znali da su zločini koje su počinili bili kriminalizirani barem prema međunarodnom pravu, pa je i njihovo kasnije gonjenje predvidivo, te su tako sigurno znali da moraju biti kažnjeni i najtežim sankcijama. Evropski sud je pretpostavio da ako je poznato djelo, poznata je i sankcija. Sud BiH smatra da se ne smije izgubiti iz vida opća svrha kažnjavanja najtežih krivičnih djela. Zaprijećene i izrečene kazne trebaju da odražavaju težinu i ozbiljnost zločina i moraju biti takve da osiguraju adekvatno kažnjavanje učinilaca, te osiguraju djelotvoran pravni lijek za društvo i pojedince čija su prava povrijeđena, stav je Suda BiH.
Medžida Kreso
Članak je originalno objavljen u Justice Reportu, op. ur.
