Hrvatska je još uvijek jedna od rijetkih zemalja članica EU-a u kojima su usluge vodoopskrbe, odvodnje, električne energije, grijanja, plina, otpada, željeznica i autoceste isključivo ili većinski u domeni javnog sektora. No, zbog mjera štednje i neoliberalne ideologije sve je veći pritisak da se privatiziraju javne usluge, istaknuto je na seminaru pod nazivom "Javno je dobro: demokratizacijom protiv privatizacije javnih usluga", koji je jučer održan u Hrvatskom novinarskom društvu u organizaciji Instituta za političku ekologiju, platforme Ne damo naše i Zelene europske fondacije.
Hrvatska, međutim, ne mora ponavljati greške koje su već napravile države EU, već može učiti iz njihovih iskustava, naglašeno je. U više je sektora u EU sada u tijeku upravo obrnut trend rekomunalizacije javnih usluga, koji je potaknut nezadovoljstvom u upravljanju tim uslugama od strane privatnih tvrtki. Taj trend je globalno osobito prisutan na području vodoopskrbe, ali je uočljiv i u sektoru energetike, javnog prijevoza i slično. Na seminaru su razmotreni slučajevi iz raznih europskih zemalja koje su uglavnom nakon neoliberalnog zaokreta u 80-im godinama prošlog stoljeća privatizirale svoje javne usluge, da bi ih nakon dvadesetak godina privatnog upravljanja počele vraćati u javnu sektor.
"U posljednjih 15 godina 235 gradova u 37 država svijeta vratile su vodoopskrbu u javne ruke. Tu je riječ o stotinu milijuna ljudi. Primjerice, 2000. su bila samo dva takva slučaja, tako da je ovdje uistinu uočljiv globalni trend remunicipalizacije u vodoopskrbi", rekla je Satoko Kishimoto iz Transnacionalnog instituta TNI iz Amsterdama.
Najveći broj – 94 - rekomunalizacija se dogodio u Francuskoj, koja je povijesno i najviše privatizirala vodoopskrbu. Jak trend prisutan je i u SAD-u i u Španjolskoj.
"Razlozi za rekomunalizaciju su univerzalni, to je redovito loša kvaliteta pružene usluge, manjak investicija u infrastrukturu, prijepori oko rasta cijene i troškova, rast računa za vodu, financijska netransparentnost, otpuštanja radnika, teškoće u nadzoru privatne tvrtke", navela je Kishimoto.
I statistike podupiru teze o lošim učincima upravljanju javnom uslugom. Primjerice, istraživanje o projektima koje financira Svjetske banke pokazalo je kako je od 442 slučaja samo u dva posto njih došlo do smanjenja siromaštva. Prema podacima OECD-a od 128 njihovih projekata u vodoopskrbi samo u 10 posto se povećao pristup vodi siromašnima.
"Sada dolaze i nove prijetnje javnim vodoopskrbama u vidu trgovačkih ugovora TTIP, CETA i TISA te ISDS mehanizmima koji su u njih ugrađeni", Satoko Kishimoto: "Razlozi za rekomunalizaciju su univerzalni, to je redovito loša kvaliteta pružene usluge, manjak investicija u infrastrukturu, prijepori oko rasta cijene i troškova, rast računa za vodu, financijska netransparentnost, otpuštanja radnika, teškoće u nadzoru privatne tvrtke"rekla je Kishimoto.
Remunicipalizacija, naime, i danas nosi i rizike, poput mogućih tužbi od strane privatnih tvrtki. Najlakše se provode remunicipalizacije u gradovima u kojima su ugovori istekli. U suprotnom, kršenje ugovora od strane tvrtki je javnoj upravi jako teško dokazati jer su korporacije dobro zaštićene međunarodnim trgovačkim pravom.
Neki od gradova koji su uspješno proveli rekomunalizaciju, demokratizirali su upravljanje kroz različite modele jer su uvidjeli da vlasništvo nad uslugom nije dovoljna garancija ostvarivanja javnog interesa.
"Brazilski grad Recife, a to je veliki grad od 1,5 milijuna stanovnika, uveo je mehanizam socijalne kontrole koji garantira pristup informacijama i sudjelovanje građanima. Održana su 21 skupa građana na kojima je sudjelovalo pet tisuća ljudi. U Urugvaju preko sindikata FFOSE u državnoj vodnoj tvrtki OSE radnici preuzimaju aktivnu ulogu u upravnom odboru, ali se i bore se protiv unutarnje korupcije", kaže Hishimoto.
Trend remunicipalizacije prisutan je i energetskoj distribuciji. U Njemačkoj su lokalne samouprave preuzele vraćanje distributivnih mreža u javne tvrtke, stadtwerke, što je potaknuto i procesom Energiewendea, energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima i gašenju nuklearki. Naime, privatni sektor ne može isporučiti energije iz obnovljivih izvora u potrebnom opsegu Finska je vratila pod većinsko državno vlasništvo električnu mrežu. Švedski parlament odbio je privatizirati državnu tvrtku Vattenfal. U Latviji je usvojen novi zakon koji zabranjuje privatizaciju Latvenergoa.
"Problemi su u svim sektorima slični. Javno financiranje je jeftinije. Nema koristi za potrošače što se tiče cijene. Postoji veće povjerenje u javni Enes Ćerimagić: "Lažna je teza da je jedina alternativa lošem javnom upravljanju privatizacija"sektor, koji može ispuniti i šire ciljeve javnih politika", kaže Emanuele Lobina iz Public Service Intertnational Research Unit PSIRU, Sveučilište Greenwich iz Londona.
Grčka je nešto kasnila za europskim trendovima privatizacije, ali je proces počeo naglo 1995. kada je ta zemlja primljena u Europsku monetarnu uniju. S dolaskom Troike proces je krenuo još agresivnije, pa su se na udaru privatizacije našli brojni sektori, od vodoopskrbnih tvrtki Atene i Soluna, preko luka i aerodroma, do pošte.
"Grčko društvo tek počinje slijediti druge europske države u trendu rekomunalizacije i demokratizacije. Imamo, međutim, jedan bitan primjer otpora privatizaciji solunske vodoopskrbe. Aktivan društveni pokret uspio je inicirati referendum o ovom pitanju u svibnju, gdje nije izišao potreban broj građana ali se 98 posto onih koji su izašli izjasnilo protiv privatizacije. Vrhovni sud je potom odlučio da se ta tvrtka mora maknuti iz paketa o privatizaciji, a društveni su pokreti nudili model sudjelovanja građana kroz zadruge", opisao je Andreas Karitzis iz atenskog instituta Nicos Poulantzas.
Hrvatska ne mora slijediti grčke muke već može preduhitriti ovaj proces, naglasili su pak hrvatski sudionici seminara.
"Lažna je teza da je jedina alternativa lošem javnom upravljanju privatizacija", istaknuo je Enes Ćerimagić iz Zelene akcije koji je predstavio isU Njemačkoj su lokalne samouprave preuzele vraćanje distributivnih mreža u javne tvrtke, stadtwerke, što je potaknuto i procesom Energiewendea, energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima i gašenju nuklearkitraživanje o upravljanju u vodnom sektoru Hrvatske "Naša voda", koje je ukazalo na mogući prostor za poboljšanja upravljanja ovom uslugom u Hrvatskoj.
Iako većina političkih aktera u Hrvatskoj još uvijek tvrde kako se protiv privatizacije vode, ostaje upitno što to znači. I u svijetu se rijetko privatizira sam resurs, ali se privatizacija odvija kroz koncesioniranje, javno privatna partnerstva, prodaje vlasničkog udjela ili infrastrukture. Drugi negativan efekt koji je moguć je korporatizacija, kada javna poduzeća nastoje ispuniti tržišne kriterije.
Privatizacija, ali i odumiranje usluge događa se već u sektoru željezničkog prometa. S ciljem zaustavljanja ovog procesa Institut za političku ekologiju i partneri počeli su rad na sličnom istraživanju kao što je spomenuto o vodnom sektoru. "Sustav je nefunkcionalan i dolazi do stalne degradacije usluge, nema sredstava za održavanje infrastrukture, dolazi do redukcije linija, odnos između cijena i troška je nepovoljan, pokušaji koordinacije nisu uspjeli", nabrojao je probleme Vedran Horvat iz IPE-a.
Rezultati koje bi istraživanje trebalo ponuditi bi bili putokaz prema održanju željeznice u javnom sektoru, a za to su preduvjeti da sustav postane ekološki i financijski održiviji, da su građani zadovoljni kvalitetom usluge, da je ta usluga socijalno i fizički dostupna, da je korisna za nacionalnu ekonomsku politiku, da je mreža ravnomjerno rasprostranjena i da je prostorno planiranje učinkovito.
Borba protiv privatizacije javne infrastrukture već je došla u središte javnosti prošle godine kroz borbu sindikata i civilnog društva protiv privatizacije autocesta koja je kulminirala prikupljanjem potpisa za referendum. Iz te je bitke proizašla i platforma Ne damo naše, ali i prijedlog novog demokratičnijeg nadzornog odbora.
"Došli smo do prijedloga odbora u kojem bi bio jedan predstavnik radnika kojeg bi biralo radničko vijeće, dva predstavnika udruga građana koje bi birao Savjet za razvoj civilnog društva – jedan za ekološku održivost, drugi za transparentnost i nadzor korupcije, jedan član iz lokalne samouprave kojeg bi birale udruge općina i gradova, tri predstavnika državne uprave koje bira Vlada, dva vanjska stručnjaka koje bi birale strukovne udruge, dva člana predstavnici korisnika koje bi birali HAK i HUP. To je, međutim, početna ideja koja može poslužiti za otvaranje rasprave za širu javnost", rekla je Iva Marčetić iz Prava na grad.
"Sadašnji model upravljanja je dokazano loš jer su nas opljačkali", dodao je Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata. Međutim, alternativa lošem javnom upravljanju je dobro javno upravljanje, a ne privatizacija, zaključeno je na seminaru. Da je to moguće pokazuju i primjeri vodoopskrba Grenoblea i Pariza o kojima je H-Alter nedavno opsežno pisao. Ti su gradovi nakon razdoblja privatnog upravljanja, vratili svoje vodoopskrbe u javni sektor, a demokratiziranjem upravljanja postigli kvalitetniju uslugu, niže cijene vode za građane, veću ekološku održivost, više investicija u mrežu, ali i financijsku održivost usluge.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).