Kako iz ekonomske krize: Između ostaloga, Hrvatska mora uvesti red u naša sveučilišta. Nedopustivo je da se fakulteti ponašaju kao najveći maksimizatori profita, da upisuju studente za koje znaju da nakon završetka studija neće moći naći posao u svojoj struci, jer za toliko politologa i filozofa jednostavno nema potrebe u ovom društvu.

Svatko tko imalo zna o ekonomiji zna za pojam „ljepljivost plaća" (engl. sticky wages), koji označava pojavu da plaće rijetko idu dolje. Posljedica je to šireg fenomena. Kada dohodak raste, životni stil se lako prilagođava prema gore, ali kada dohodak pada, životni stil pojedinaca u pravilu ostaje isti.  

Kriza uglavnom ne znači pad životnog standarda već održavanje istog životnog standarda uz pomoć „peglanja" kreditnih kartica. Jednostavno rečeno, životni stil se održava sve većim zaduživanjem.

Upravo je ovo izvor grčke i hrvatske krize. Realni sektor u oba društva je već dugo u krizi, ali ta kriza se nije vidjela u životnom stilu stanovnika Grčke i Hrvatske. Ono što nisu mogli zaraditi, u Hrvatskoj i Grčkoj su posuđivali. I sada to dolazi na naplatu, s kamatama dakako.

U zemljama u kojima postoje velike zakonske prepreke davanju otkaza, ali u kojima se zakon ne provodi, poput Hrvatske, poslodavci imaju poticaja da u potpunosti ignoriraju zakonske odredbe

Mnogi su razlozi nazadovanja proizvodnje u Hrvatskoj, ali osnovni razlog ipak treba tražiti u nekonkurentnom tržištu rada. Hrvatsko gospodarstvo karakteriziraju visoka nezaposlenost i izuzetno niske stope zaposlenosti, što je uglavnom posljedica velikog broja „mlađahnih" umirovljenika. Osobito zabrinjava visoka dugoročna nezaposlenost, što ukazuje na veliki problem „upijanja" radnika u tržište rada.

Mnogi su razlozi za to. Primjerice, hrvatsko gospodarstvo je opterećeno velikim poreznim klinom, odnosno razlikom između bruto troška rada za poslodavca i neto plaće radnika. Ova razlika nastaje kao rezultat oporezivanja rada. Konkurentnost radnika na domaćem i svjetskom tržištu određuje omjer bruto plaća i produktivnosti radnika. Veliki porezi na rad, pak, uz nepromijenjenu produktivnost, smanjuju konkurentnost radne snage. Istraživanja pokazuju da među zemljama OECD-a, zemlje koje imaju niži porezni klin u pravilu imaju i nižu nezaposlenost. Hrvatska se na toj listi našla negdje u sredini, s nešto višim poreznim klinom od prosjeka OECD-a. Dakle, Hrvatska ima prostora da smanjivanjem poreznog klina potiče zapošljavanje.

S druge strane, Hrvatska ima nekonkurentnu radnu snagu. Iako gotovo senzacionalno, prema Eurostatovoj publikaciji Combating poverty and social exclusion, Hrvatska je na samom europskom vrhu prema postotku mladih koji imaju barem „više srednje obrazovanje". Međutim, problem je kada radnici posjeduju vještine koje se ne traže na tržištu, a upravo to je slučaj u Hrvatskoj. Prema istraživanju Tea Matkovića s Instituta za socijalni rad, kod 47 posto radnika prvi posao ne odgovara njihovom obrazovanju. Ono što još više zabrinjava je da prvi ozbiljni posao, koji traje više od 6 mjeseci, ne odgovara kvalifikacijama čak 45 posto radnika. Hrvatska jednostavno ima previše difovaca, politologa, filozofa, novinara, a premalo inženjera.

Istraživanja Alke Obadić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu pokazuju da je hrvatska radna snaga istodobno i nemobilna. Jednostavno rečeno, postoji potražnja za određenim vještinama ali u „krivim" geografskim područjima.

Hrvatska zapravo pokazuje karakteristike drugih mediteranskih zemalja, a to su jake obitelji. U društvima sa snažnim obiteljima, poput hrvatskog ili talijanskog, nije neuobičajeno da roditelji uzdržavaju i odraslu djecu, barem dok ne pronađu „pravi" posao - uglavnom u rodnom mjestu ili mjestu studiranja. Zbog „zaleđa" koje mladima pružaju njihovi roditelji, mladi se odlučuju na kasniji ulazak na tržište rada i tako duže ostaju na teretu društva umjesto da pridonose njegovom boljitku.

Iako su neki od ovih izvora nekonkurentnosti tržišta rada „izvorno" hrvatski, jedan aspekt je zajednički gotovo cijeloj kontinentalnoj Europi a to je zaštita radnika na „krivom" mjestu. U zemljama kontinentalne Europe, radnik se štiti otežavanjem davanja otkaza, odnosno konceptom sličnim socijalističkom modelu „doživotnog" zaposlenja.

Sindikati bi morali prihvatiti nužnost fleksibilizacije tržišta rada i umjesto toga državu ucjenjivati da uvede što jače sigurnosne mreže - od veće naknade za nezaposlenost do programa prekvalifikacije i dokvalifikacije

Međutim, uzimanje kompanije kao centra zaštite radnika uvelike smanjuje fleksibilnost tržišta rada, a time i njegovu konkurentnost. U sustavima u kojima je poslodavcu teže dati otkaz radniku u teškim vremenima, poslodavci će se prilagoditi na način da će teže zapošljavati nove radnike u dobrim vremenima, upravo iz straha da im neće moći dati otkaz u doba krize. Primjerice, u Francuskoj sudovi redovito odbijaju otkaze radi povećanja produktivnosti i konkurentnosti kao nelegalne. Istodobno je velika nezaposlenost jedan od glavnih problema francuskog gospodarstva. Rezultat svega toga je da sustav koji je orijentiran zaštiti postojećih radnih mjesta ima za posljedicu manje povećanje nezaposlenosti u doba krize, ali i manji pad nezaposlenosti u doba oporavka. Istraživanja pokazuju da ovi sustavi ne generiraju nužno više stope nezaposlenosti kada se u obzir uzme cijeli ekonomski ciklus, ali zato dovode do nižih stopa zaposlenosti, što je jedna od glavnih boljki hrvatskog gospodarstva.

Kompanija i koncept doživotnog zaposlenja funkcioniraju dobro u Japanu, gdje su stvorili fanatično odanu radnu snagu, ali ovaj model ne funkcionira ni približno dobro u Europi. Europska Unija je toga svjesna i u sklopu svog dugoročnog programa razvoja Europe 2020 predlaže premještanje centra zaštite radnika s kompanije na državu. Riječ je, naime, o danskom modelu flexicuritija.

Ovaj model osigurava fleksibilnost tržištu rada, budući da je davanje otkaza jednostavno, ali istodobno radnike ne prepušta na milost i nemilost tržišnih sila. Sigurnost radniku više ne predstavlja „doživotno" zaposlenje već moćni državni programi prekvalifikacije i dokvalifikacije, koji radniku omogućavaju da puno lakše nađe novi posao. Istodobno, Danska nema iluzije da će proces pronalaska novog posla biti trenutan, stoga privremeno nezaposlenima osigurava vrlo visoke naknade za nezaposlenost, na koje radnik ima pravo ukoliko aktivno traži novi posao.

Podaci o nezaposlenosti jasno pokazuju superiornost danskog modela spram njenih kontinentalnih europskih susjeda. Danska je prije krize imala jednu od najnižih stopa nezaposlenosti i jednu od najviših stopa zaposlenosti među zemljama OECD-a. Primjerice, Danska je imala upola nižu stopu nezaposlenosti od Njemačke i Francuske i čak dvostruko veću stopu zaposlenosti mladih od Francuske. Upravo su mladi radnici, koji prvi put traže posao, jedni od glavnih žrtava nefleksibilnog tržišta rada.

Hrvatska ima prostora da smanjivanjem poreznog klina potiče zapošljavanje

Hrvatska ima vrlo nefleksibilno tržište rada, barem na papiru. Iva Biondić i Teo Matković su izračunali da je prema kriteriju fleksibilnosti, hrvatsko tržište rada na 21. mjestu u konkurenciji 27 zemalja OECD-a. Dakako, stvarnost hrvatskog radnika je puno drugačija od one koju mu garantiraju zakoni. Međutim, i to se može povezati s nefleksibilnim zakonima. U zemljama u kojima postoje velike zakonske prepreke davanju otkaza, ali u kojima se zakon ne provodi, poput Hrvatske, poslodavci imaju poticaja da u potpunosti ignoriraju zakonske odredbe.

Ukoliko Hrvatska želi održivi visoki životni standard, morat će reformirati tržište rada kako bi poticala zapošljavanje i proizvodnju. Međutim, kao i u mnogim europskim zemljama, sindikati pružaju veliki otpor fleksibilizaciji tržišta rada, što smo vidjeli i na primjeru referenduma o novom zakonu o radu. Ne smije se zaboraviti da, iako su sindikati svakako važan faktor u dobrom funkcioniranju ekonomskog sustava i zaštite prava radnika, i sindikati imaju svoje mane. Prije svega, sindikati brane interese prvenstveno sindikalnih članova, a to su prije svega stalno zaposleni.

Sustav „doživotnog" zaposlenja ima svoje dobitnike i gubitnike. Glavni dobitnici su „insideri", radnici koji imaju stalni posao. Gubitnici, pak, su radnici koji traže posao i koji rade privremeno. A sindikati ne brane interese ovih gubitnika. Ne postoji sindikat nezaposlenih, dok su privremeno zaposleni manje skloni učlanjivanju u sindikat od stalno zaposlenih zbog privremenog karaktera njihovog radnog mjesta.

Sindikati bi morali prihvatiti nužnost fleksibilizacije tržišta rada i umjesto toga državu ucjenjivati da uvede što jače sigurnosne mreže - od veće naknade za nezaposlenost do programa prekvalifikacije i dokvalifikacije. Koliko se to može postići u ovo doba besparice drugo je pitanje.

Osim flexicuritija, Hrvatska mora uvesti red u naša sveučilišta. Nedopustivo je da se fakulteti ponašaju kao najveći maksimizatori profita u ovoj zemlji, da upisuju studente za koje znaju da nakon završetka studija neće moći naći posao u svojoj „branši", jer za toliko politologa i filozofa jednostavno nema potrebe u ovom društvu. Da stvar bude još gora, neki fakulteti upisuju toliki broj studenata da ni ne stanu u fakultetske predavaonice! U javno financiranom modelu visokog obrazovanja, koji većina građana podupire, javnost ima itekako pravo da očekuje da se novci poreznih obveznika troše na obrazovanje studenata koji će doprinositi razvoju društva, a ne biti nezaposleni ili raditi poslove za koje se nisu školovali.

Grčku su od bankrota spasili MMF i Europska Unija, a sada je već jasno da će Europska Unija od bankrota morati spašavati i Irsku. Nakon Irske će slijediti domino efekt. Prvo Portugal, potom gotovo sigurno i Španjolska. A kad padne i peto najveće europsko gospodarstvo, zabrinutost investitora će se okrenuti prema najslabijoj karici u europskoj velikoj četvorci - Italiji. Negdje u tom procesu će netko, nadajmo se, naći vremena da i Hrvatsku spasi od bankrota - zaboravite da će to biti vlada Jadranke Kosor.

Osnovni problem mediteranskih zemalja, koje su se pokazale kao najslabija karika među „starim" članicama, je raskorak između onoga koliko društvo može proizvesti i onoga koliko društvo može potrošiti. Kako ne bi drastično morale smanjivati životni standard, ove zemlje se moraju okrenuti ponovnom pokretanju proizvodnje, a tu zapinju već na prvom koraku - na tržištu rada. Mediteranske zemlje, uključujući Hrvatsku, imaju vrlo nefleksibilno i nekonkurentno tržište rada koje pogoduje stalno zaposlenima ali stvara veliku vojsku gubitnika - nezaposlene i privremeno zaposlene, koji predstavljaju veliki neiskorišteni potencijal. Iskustvo nordijskih zemalja pokazuje da je moguće stvoriti dinamično tržište rada bez prepuštanja radnika hirovima tržišta, kako je to često slučaj u anglosaksonskim zemljama. Europska Unija je dobro identificirala danski model flexicuritija kao put naprijed, sad je vrijeme da i Hrvatska krene tim putem.

<
Vezane vijesti