Bože, kakav čudesan film! Uspavanka za tužnu misteriju* Lava Diaza jedno je od onih umjetničkih ostvarenja koja vraćaju smisao riječima divno, veličanstveno, genijalno..., no možda i najprimjereniji epitet za sedamnaesti dugi igrani film tog kultnog filipinskog redatelja jeste - nevjerojatno. Doista, teško je povjerovati kako je samo jedan čovjek, pa bio on i priznati majstor u očito vrhunskoj formi, u samo godinu dana, eventualno dvije, uspio realizirati jedno tako zahtjevno, snažno i besprijekorno, da ne kažemo savršeno filmsko djelo. Diaz je ponajprije istinski majstor filma jer ono što ga u konačnici ponajviše zanima i pokreće jeste samo vrijeme: povijesno, mitsko ili suvremeno
Sve to još je, međutim, nevjerojatnije kada se zna da je 58-godišnji Diaz u istoj ovoj, 2016. godini, nakon na Berlinaleu premijerno prikazane i nagradom Alfred Bauer ovjenčane Uspavanke..., na Venecijanskom filmskom festivalu prije par mjeseci predstavio još jedno svoje recentno remek-djelo, film Žena koja je otišla, nagrađen Zlatnim lavom, ali i da istu dataciju nosi i njegov treći, kratki film Dan prije kraja (Ang araw bago ang wakas).
(Neki bi kao dodatni argument za Diazovu redateljsku čudesnost možda pridodali i to da je Uspavanka... (još jedan njegov) film od čak osam sati, a Žena koja je otišla od "samo" tri i pol, ali, ni sam redatelj, ni svi oni već naviknuti ili tek odnedavno osupnuti bezvremenošću njegove osebujne poetike, ne pridaju tim kvantitativnim podacima više nikakvu osobitu važnost, niti ih povezuju - izravno ili obrnuto proporcionlano - s kvalitetom spomenutih naslova.)
Lav Diaz, autor Golih pod mjesecom, Smrti u zemlji Encantosa, Melankolije, Norte, kraj povijesti, Iz onoga što je bilo prije i drugih filmova, već je duže jedan od najomiljenijih redatelja filmofilima diljem svijeta, za svoj izuzetan rad nagrađivan je i hvaljen, te čitav njegov opus ukazuje na rijedak talent i beskompromisan rad.
No, gledanje Žene koja je otišla i Uspavanke za tužnu misteriju jedne za drugom, u samo dva dana, ipak je nepredvidiv i neočekivan doživljaj, koji ostavlja bez daha i bez riječi, te otkriva kako je ne samo svaki od tih filmova pojedinačno dovoljan za (više)mjesečnu meditaciju i o (Diazovoj) filmskoj umjet/šnosti i o svim mogućim i nemogućim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima, nego su i tako sukcesivno prikazani, jedan pored/nakon drugoga, neosporno svjedočanstvo elegancije i lakoće kojom umjetnik uvijek istim i nadaleko prepoznatljivim, no svaki put iznova svježim filmskim rukopisom progovara o dvije posve različite, a možda i suprotstavljene teme.Treba istaknuti i kako je rijetki užitak gledanja obaju najnovijih Diazovih filmova u samo dva dana, svojoj publici, kao jedini u regiji, a možda i šire, priuštio netom završeni beogradski Festival autorskog filma
Diaz, naime, bez imalo problema, s pretprošlostoljetne nacionalne revolucije Uspavanke..., odnosno njezinih, u današnjim Filipinima ili mitologiziranih ili skoro zaboravljenih junaka, prelazi na osobnu dramu jedne "obične" suvremene profesorice i majke, Žene... koja iznenada biva puštena iz zatvora, nakon što je tamo nepravedno provela punih trideset godina.
I jednom i drugom filmu, moglo bi se, naravno, nadugo i naširoko prepričavati "sadržaj", nizati ono što se junacima dogodilo ili nije dogodilo, no u tomu ne bi bilo puno toga novoga pa ni (filmski) zanimljivoga: pobuna protiv (španjolskih) kolonizatora, smaknuće revolucionarnog pjesnika i pokretanje pobune, (međunarodne) spletke, izdaja, pogubljenja, sukobi, potrage i pokušaji izbavljenja i iskupljenja... Ili: ljubomora i nepravda, patnja i trpljenje, posvećenost i oslobođenje, oprost i osveta, suočavanje, susreti i transformacija.
Ništa od toga, međutim, kao ni mehaničko analiziranje Diazovih filmskih postupaka - dugi statični kadrovi i suptilno vođeni pokreti kamere, majstorski odabir "okvira" i mizanscen, rad s glumcima, dijalozi i dijegetički zvukovi... - nije ni približno dovoljno kako bi se rekonstruirao njegov filmski univerzum, odnosno kako bi se definiralo ono nešto zbog čega je on danas zasigurno jedan od najautentičnijih, ako ne i najautentičniji svjetski redatelj, nasljednik svih majstora sedme umjetnosti kojih se možete ili ne možete sjetiti: od nijemih, ili "samo" crno-bijelih (kakva su većina njegovih ostvarenja, pa i Uspavanka... i Žena...), do modernističkih i suvremenih velikana.Jedan od očito najobrazovanijih suvremenih autora nema nikakvih problema ni s bijegom od "stvarnoga života", niti je u svađi s nekom drugom umjetničkom disciplinom
U isto vrijeme, Diaz je i hrabri eksperimentator, koji uporno propituje smisao i širi granice filma te, bez imalo sumnje u snagu i važnost sedme umjetnosti, samosvjesno naznačava eru potpune autonomije i procvata intrinzičnih, sinematičkih kvaliteta "pokretnih slika", unatoč globalno sve dominantnijoj regresiji i odustajanju mnogih njegovih kolega, te činjenici da se film trenutačno čini više no ikad zarobljen izvanfilmskim - književnim i/li kazališnim, kao i internetskim, spotovskim, marketinškim i propagandnim "zakonima".
Ali, da ne bi bilo zabune: jedan od očito najobrazovanijih suvremenih autora nema nikakvih problema ni s bijegom od "stvarnoga života", niti je u svađi s nekom drugom umjetničkom disciplinom. Naprotiv - Diaz je dosljedan "narodni", angažirani autor, očito više "na cesti" nego na festivalskim prijemima i radionicama, a u njegovim djelima jasan je i utjecaj kazališta, književnosti, konceptuale, suvremenog plesa. Žena... je tako inspirirana kratkom pričom Lava Nikolajeviča Tolstoja Bog vidi istinu, ali čeka, a poznavatelji u Uspavanci... lako prepoznaju osnovne linije romana Noli me tángere i El filibusterismo filipinskog antikolonijalnog revolucionara, nacionalnog heroja Joséa Rizala (1861-1896), čijim pogubljenjem i počinje Uspavanka..., film kojem ne manjka ni lokalne mitologije, grčke tragedije, kršćanske ikonografije, Shakespearea, sve aktualnijih genijalnih Rusa - Čehova, Tolstoja i Dostojevskog, mnogih suvremenih autora.
Ipak, Diaz je ponajprije istinski majstor filma (i to onaj "renesansni", koji nerijetko, pa i u Ženi..., sam i režira i snima i piše i montira i (ko)producira), jer ono što ga u konačnici ponajviše zanima i pokreće jeste samo vrijeme: povijesno, mitsko ili suvremeno, ono je pravi "materijal" od kojega Diaz oblikuje svoj fascinantni svijet, čime možda i najpotpunije do sada ostvaruje ono što je, kao filmu ekskluzivno "vajanje* (u) vremenu/a", u svojoj istoimenoj nezaobilaznoj knjizi, gusto i laicima jedva prohodno opisao još jedan veliki redatelj, Andrej Tarkovski.Diaz je i hrabri eksperimentator, koji uporno propituje smisao i širi granice filma te, bez imalo sumnje u snagu i važnost sedme umjetnosti, samosvjesno naznačava eru potpune autonomije
Gledano iz te perspektive, ni duljina, odnosno višesatno trajanje Diazovih filmova, nije sasvim zanemarivo, no, ono nikako nije samo, ili nije uopće otpor dominantnom industrijskom (profiterskom) kanonu, nego je tek posljedica, gotovo nuspojava rasterećenosti i slobode što ju donosi nova dimenzija u koju se prelazi ukoliko si priuštite "luksuz" da vas taj samosvojni filmski/umjetnički svijet, nepodložan "brojanju" i "mjerenju", ponese i prenese u neke nove i više predjele svijesti.
Gotovo da bi se moglo reći kako je Diazov svijet u najboljem smislu te riječi inkluzivan: ne pokušava publiku "usisati" u svoj suženi (i nerijetko paranoični) imaginarij, nego se od prvog trenutka projekcije, zahvaljujući fascinantnom radu sa svjetlom, nerijetko i diskretnim "specijalnim efektima", širi s platna, uključujući u svakom gledatelju njegove osobne "lampice"...
U takvom kontekstu, razumljivo je kako je autoru svejedno da li snima u suvremenom gradu, njegovim mračnim i zapuštenim dijelovima kojima, pripremajući se za osvetu ili oprost, lunja Žena koja je otišla, ili to čini u filipinskoj džungli, kojom u potrazi za tijelom ključne figure pobune protiv Španjolaca Andrésa Bonifacija (!863-1897) tragaju tri naizgled nespojive žene, a kroz koju se, i blizu i daleko od njih, probijaju i ranjeni "izdajica", pjesnik i dvojica nosača, te borave pripadnici bizarnih paganskih i kriptokršćanskih kultova.
Grad je u Diazovom filmu i dalje grad, posebno noću (pod električnim svjetlom), a džungla je prava džungla, posebno kad je zahvaćena vjetrom (i njegovim hipnotičkim zvukom), no, ma koliko upečatljivo bili doneseni na platno, i jedno i drugo samo su poprišta (i refleksije) čovjekove patnje i borbe, dok je ono što je bitno, što muči i uništava, ali i izbavlja i obnavlja, isključivo odnos jednoga čovjeka prema drugomu - prema "bližnjemu", na kojega se uglavnom biva upućen "slučajno", najčešće njegovom ili vlastitom nevoljom, ponekad i sasvim nevoljko.
Ta, bez sumnje kršćansko-humanistička potka, omogućava Diazu da čak i u neprijeporno epskoj Uspavanci za tužnu misteriju portretira posve žive i osobene, punokrvne junake (iako mu ne manjka ni mitoloških karikatura), čime personalizira (filipinsku) nacionalnu povijest i razotkriva, ali i univerzalizira njezine puteve i stranputice; kao i da socijalnu dramu Žene koja je otišla pretvori u diskretnu sagu o nezamjenjivom herojstvu "malog" čovjeka, ili, preciznije, a što nikako nije nebitno - jedne žene.
U svemu tomu, važnu ulogu svakako imaju i glumci, bilo da su zaneseni u svoje egistencijalističke dijaloge o politici, umjetnosti, filmu, životu, bilo da su svedeni na tijela: umorna i ranjena, napuštena i nevoljena, no svejedno živa i spremna za borbu do kraja.
Pored glavne junakinje Žene... koju sjajno igra Charo Santos-Concio, među njima se svakako ističe i 33-godišnji John Lloyd Cruz, koji u tom filmu nezaboravno igra autodestruktivnu transrodnu Hollandu, a u Uspavanci... gotovo jednako uspješno utjelovljuje Isaganija, mladog pjesnika kojemu Diaz (o)stavlja na teret uspjeh čitave (buduće) revolucije i oslobođenje od uzurpatora.Grad je u Diazovom filmu i dalje grad, posebno noću (pod električnim svjetlom), a džungla je prava džungla, posebno kad je zahvaćena vjetrom (i njegovim hipnotičkim zvukom), no, ma koliko upečatljivo bili doneseni na platno, i jedno i drugo samo su poprišta (i refleksije) čovjekove patnje i borbe
Na kraju, svakako treba istaknuti i kako je rijetki užitak gledanja obaju najnovijih Diazovih filmova u samo dva dana, svojoj publici, kao jedini u regiji, a možda i šire, priuštio netom završeni beogradski Festival autorskog filma, u svom pratećem programu Bande à part selektora Vladimira Perišića, čime je - da i nije ništa drugo značajno prikazao, a jeste, o čemu ćemo pisati uskoro - i više nego opravdao svoje postojanje.
Na žalost, iako je Hrvatska zemlja s možda i najviše filmskih festivala na Planetu, Uspavanka... i Žena..., ni zajedno ni pojedinačno, nisu do sada našle mjesta u mahom sve više mainstream i komercijalnim programima niti jednoga od njih.
Za kakvu-takvu utjehu, Human Rights Film Festival, koji se upravo održava u zagrebačkom Kinu Europa, i koji je, zajedno s Filmskim mutacijama: festivalom nevidljivog filma, do sada prikazao mnoge Diazove filmove, ovaj je put imao na programu njegov dokumentarac iz 2014. Djeca oluje, godina prva, a hrvatski distributer Discovery najavljuje početak kino-prikazivanja Žene koja je otišla za veljaču sljedeće godine.