To je zaključak kvartalnog izvješća o praćenju suđenja za ratne zločine, izrađenog u organizaciji Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek i Građanskog odbora za ljudska prava.
Božo Bačelić proglašen je krivim jer je po završetku rečene akcije ubio stariji bračni par srpske nacionalnosti ispred njihove kuće i za ubojstvo zarobljenog pripadnika takozvane Republike Srpske Krajine. Za počinjenje navedenih djela osuđenje je na 5 godina i 10 mjeseci zatvora. "Zamislimo samo kakvu presudu bi dobio srpski vojnik da je napravio slična kaznena djela. Bi li, naime, sud u Hrvatskoj dosudio kaznu u ovakvom trajanju? Ja sam uvjeren da bi kazna bila puno veća", rekao je Mladen Stojanović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.
"Mišljenja smo da i aktualna Vlada RH prema zločinima nad muslimanskim i drugim nehrvatskim stanovništvom mora zauzeti jasan stav, kao što je ranije učinio bivši predsjednik Stjepan Mesić"
Kada je riječ o procesuiranju identificiranih žrtava čiji su ostatci ekskumirani tijekom minulih godina, iz Documente su istaknuli kako ne vide razlog zašto se istraživanja i pravni postupci ne vode kad je poznat identitet čak 585 ekshumiranih tijela. "Kada je riječ o dosad prikupljenim podacima o ekskumiranim posmrtnim ostacima, svi su dostavljeni DORH-u, ali i dalje se ne vidi djelovanje pravosuđa.", kazala je Vesna Teršelič.
Kao neriješeni problemi navedeni su također i brojne civilne žrtve rata koje nisu primjereno obeštećene. Hrvatska je po ulasku u EU donijela Zakon o novčanoj naknadni žrtvama kaznenih djela, ali s obzirom da je uvjet da se zahtjev za naknadom podnese najkasnije u roku od 6 mjeseci nakon počinjenja kaznenog djela, žrtve ratnih zločina navedenim zakonom nisu obuhvaćene.
"Mada je od početka rata prošlo više od dvadeset godina, nema političke volje za rješavanjem statusa civilnih žrtava rata. Aktualna vlada slijedi greške prethodnika, iako je dužna napraviti konstruktivne iskorake. Društvena solidarnost i pravednost i dalje izostaje.", stoji u izvješću, u kojem se također zahtjeva izmjena novog kaznenog zakona temeljem kojeg se razni zločin silovanja ne smatra činom mučenja ili nečovječnog postupanja, taksativno navedenih u čl. 91. st. 1 novog Kaznenog zakona. Novo zakonodavstvo, navodi se u studiji, ne slijedi praksu i postignuća Međunarodnog kaznenog suda u procesuiranju seksualnog nasilja.
Josip Perković (foto: Slobodna Dalmacija)
perkovic_sd.jpg
Krajem lipnja izmijenjen je Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Unatoč protivljenju Europske komisije, izmjenama je propisano da će Hrvatska provoditi europski uhidbeni nalog samo za kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. "Načelno smatramo da počinitelje svih kaznenih djela treba privesti pravdi. Ne smatramo opravdanim uvođenje bilo kakvog vremenskog ograničenja u primjeni europskog uhidbenog naloga.", stoji u navedenom izvještaju, u kojem se podsjeća da se uvođenje vremenske odrednice u medijima povezivalo sa slučajem Josipa Perkovića, čelnika jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, kojega pravosudna tijela SR Njemačke terete za organiziranje ubojstva hrvatskoga političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.
"Aktualna vlada slijedi greške prethodnika, iako je dužna napraviti konstruktivne iskorake"
Mada se u RH ne vodi niti jedan kazneni postupak protiv Josipa Perkovića, u kaznenom postupku za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u zatvorima u Gajevoj ulici u Zagrebu i u Kerestincu (opt. Stjepan Klarić i dr.) Perkovića se dovodi u vezu s počinjenim zločinima, navode udruge. Svjedočeći na glavnoj raspravi oštećenik Dobroslav Gračanin izjavio je da ga je Perković brutalno pretukao u zatvoru u Gajevoj ulici. Perković, tempore criminis pomoćnik Ministra obrane i načelnik Uprave SIS-a, ispitan je kao svjedok. Izjavio je da je početkom proljeća 1992. dobio informaciju o zlostavljanjima u Kerestincu. Komisija koju je osnovao potvrdila je zlostavljanja. O svemu je obavijestio ministra Šuška, predsjednika Tuđmana i Josipa Manolića. Preko Mate Laušića zapovijedio je da se odmah smijeni straža, što je i učinjeno. Nije mu bilo poznato da je Laušić 27. travnja 1992. godine prvooptuženog Klarića promaknuo u zapovjednika satnije.
U izvješću se također podsjeća na nepravomoćne presude šestorici čelnika Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, osuđenih po zapovjednoj odgovornosti za zatvaranja u logore, silovanja, ubijanja, pljačku, protupravne deložacije i uništavanje kulturne baštine. Na čelu udruženog zločinačkog pothvata bio je tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman.
"Ovakva presuda je u Hrvatskoj naišla na kritiku premijera Milanovića i osudu uglavnom desno orijentiranih političara, kao i velikog dijela javnosti. Mnogo umjereniji je bio predsjednik Josipović, koji je odnose Hrvatske i BiH u vrijeme rata ocijenio 'ambivalentnima', istaknuvši da je bilo grešaka hrvatske politike prema BiH. Mišljenja smo da i aktualna Vlada RH prema zločinima nad muslimanskim i drugim nehrvatskim stanovništvom mora zauzeti jasan stav, kao što je ranije učinio bivši predsjednik Stjepan Mesić, jasno se distancirajući prema politici koja se vodila prema BiH", naglašava se u izvještaju, u kojem se podsjeća i na nepravomoćnu oslobađajuću presudu za čelnike Državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optužene za zločine nad nesprskim stanovništvom od 1991. do 1995. "Porazna je činjenica da nitko od pripadnika državnog i vojnog vrha Srbije, izuzev niže rangiranih zapovjednika JNA, nije na MKSJ osuđen za zločine počinjene na području Hrvatske.", podsjećaju iz Documente i ostalih udruga koje su sudjelovale u izradi izvješća.
Na konferenciji je izraženo zadovoljstvo zbog sve bolje suradnje između hrvatskog i srpskog pravosuđa u ovom kontekstu, uz konstataciju kako se aktivni postupci u Hrvatskoj trenutno vode u većini slučajeva protiv pripadnika hrvatske vojske koji u pravilu nazoče suđenjima, dok su srpski optuženici za zločine dobrim dijelom nedostupni nadležnim pravosudnim tijelima.
