Hong Kong je Disneyland!

Ne znam kakva će mu biti budućnost, no u jedno sam sigurna: takva nas budućnost sve čeka.

S jedne strane je Hong Kong još uvijek egzotična destinacija, orijentalno Drugo koje privlači svojom mističnošću i stereotipovima, kao što su Trijade, najmoćnija kriminalna organizacija koju pamtimo još iz filmova Bruce Leea (zlatno doba honkonške kinematografije) ili recentnijeg Smrtonosnog oružja sa Jet Lijem u jednoj od glavnih uloga. S druge strane, Hong Kong nudi fuziju Istoka i Zapada: kvalitetu skupih zapadnjačkih brendova, europski životni stil i američki disneyevski san.  U tome je smislu i kulturna politika grada dosljedna geslu "jedan grad - dva sustava".

Daleko od toga da Hong Kong nema što ponuditi, dapače: za svakoga ponešto: hramovi, veliki Buda, niz geoparkova, planina, pješčanih plaža, otočića i tradicionalnih ribarskih sela; znanstveno-fantastična arhitektura koja oduzima dah i tradicionalna arhitektura koja blijedi, ali svejedno opstaje u siromašnim četvrtima grada. Baš te siromašne četvrti zadržale su neki intimniji duh Hong Konga: stariji se skupljaju u parku i igraju Mah Jong, kinesku inačicu šaha; male trgovine i obiteljski restorani i dalje se doimaju kao mjesna okupljališta za druženje i dokoličarenje, stari obrti u kojima stariji koriste prastare, ali kvalitetne strojeve i alate. Honkonžani uspješno bogatim stranim turistima prodaju "zemlju čudesa" no istodobno Hong Kong sve manje biva grad za svoje stanovnike i sve više postaje grad za turiste dubokih džepova.

Stare ulice, najrazvikanija mjesta, šoping centri... sve vrvi luksuznim brendovima sa Zapada koje si mogu priuštiti bogati Zapadnjaci i bogati Kinezi. Većina Honkonžana ne može. Njihove su ulice prekrivene crvenim tepisima, na ulazima u njihove trgovine stoje lakaji u sjajnim uniformama, a ipak, Honkonžani pored sveg tog opipljivog, ljepljivog i mirisavog luksuza prolaze kao da se radi o nekom dugom (a ne njihovom) gradu; kao da su oni sami stranci, turisti u svojem bogatom gradu. Mali obrti su visokim najamninama doslovno istjerani iz prostora u kojima su poslovali desetljećima, a prolaznici koji ne dolaze u Hong Kong kupovati sve više nalikuju lutkama u izlozima pored kojih prolaze jednako bezizražajnih lica.

Životni segment u kojemu razlike najviše dolaze do izražaja je, dakako, društvena stratifikacija, i premda se Hong Kong brendira kao međunarodna azijska meka, stvarnost koju susrećem u ulicama bogatih četvrti priča drugačiju priču. Hong Kong se zapravo ne može nazvati međunarodnim gradom u onome smislu u kojemu poimamo "međunarodno", zato što su različite etničke skupine jasno segregirane. Bogati stranci žive uglavnom na Hong Kong Islandu i njihova prisutnost najviše upada u oko prilikom noćnih izlazaka petkom i subotom u četvrt Lan Kwai Fong, ispunjenu kafićima, noćnim klubovima i internacionalnim restoranima.

Uglavnom pripiti, opušteni i bučni, mahom Zapadnjaci upriliče pravu invaziju na skupa noćna odredišta. U kontinentalnom dijelu Hong Konga, Kowloonu, četvrt Kowloon Tong je najskuplja i najelitnija, što se ne vidi po broju noćnih klubova već po broju vila opasanih trometarskim zidinama i čeličnim pozlaćenim ogradama. U tom dijelu grada živi poneki stranac, no uglavnom novčano popunjeni Honkonžani. Njihovu djecu odgajaju dadilje "uvezene" iz južne Azije koje za minimalnu plaću od dvije tisuće devetsto kuna rade šest dana u tjednu besprekidno.

Često susrećem Filipinke, Indonežanke i Tajlanđanke u supermarketima, dok kupuju namirnice za (tuđu) obitelj, ili u uličicama pored škola i vrtića dok stoje u redu i čekaju da (tuđa) djeca izađu kako bi ih mogle otpratiti kući. Doslovno generacije Honkonžana su odgojile žene koje društvo u potpunosti marginalizira i ne daje im nikakva prava. One moraju živjeti u stanu s obitelji koje su ih unajmile, a budući da su stanovi ionako vrlo mali, nerijetko su primorane spavati u kupaonskim kadama (South China Morning Post) ili s djecom u njihovim sobicama. Jedini slobodni dan u tjednu je nedjelja, kad se okupljaju po prolazima podzemnih željeznica i drugim natkrivenim javnim prostorima. Naravno da Honkonžanima njihova prisutnost smeta, posebno kada dovuku svoje kartonske kutije i piknikuju satima na javnim površinama, družeći se sa "svojima", no problem je nerješiv budući da one nemaju svojih privatnih prostora.

Prilikom jedne od brojnih javnih diskusija na tu temu predloženo je da se okupljaju na parkiralištima, gdje nikome ne bi smetale, na što su one odgovorile: "Ali mi nismo automobili." Ova je inicijativa samo još jedna u nizu koja pokazuje kako ih njihovi domaćini doživljavaju: kao nužno zlo. I premda im povjeravaju svoju djecu i svoj životni prostor, te uvezene radnice ostaju strankinje, niža klasa, a gotovo da nema obitelji koja nema bar jednu Filipinku ili Indonežanku.

Prijateljica iz južne Kine, koja već godinama živi i radi u Hong Kongu, usporedila je Kowloon Tong sa Gungnamom u Koreji, rekavši da bi ekvivalent Gungnam styleu bio Kowloon Tong style. S jedne strane zida djeca bogatih u međunarodnim elitnim školama i vrtićima, s druge strane zida dadilje i sluškinje iz južne Azije. Malo dalje, u shopping centru u Tsim Sha Tsui, fotografirala sam metalnu ploču na zidu toaleta.  Na ploči se nalaze fotografija i ime žene koja tamo radi kao čistačica, zajedno s natipisom: "I am delighted to serve you". Nakon što obavite svoje i izađete iz zahoda, ista žena će vas pozdraviti na izlasku i zahvaliti vam (valjda na doprinosu u tjelesnim izlučevinama). Zašto je Gungnam style ovdje primjenjiv? Korejska senzacija Psy u svojoj pjesmi kritizira jednu od posh četvrti Seula, Gungnam, u kojoj bogati žive u svojim luksuznim vilama i dekadentno se prepuštaju svim užicima koje novac može kupiti. Istodobno, odmah pored se nalazi četvrt siromašnih Korejanaca koji žive u kutijama i sklepanim barakama. Psy kritizira društvo koje se sve radikalnije dijeli na bogate i siromašne. Zašto je njegov "ples" postao tako popularan? Vjerojatno zato što se dogodio u pravome trenutku i lansiran je na pravi način. Neki akademici u Hong Kongu tvrde da je Psy popularan na Zapadu, ne zato što Zapadnjaci razumiju pjesmu ili im je stalo do izvedbe, već zato što Zapadnjaci vole gledati Azijate kako prave budale od sebe. Što Jackie Chan u svojim filmovima lijepo dokazuje.

Ovo košta kao dvosobni stan u Zagrebu...

Minimalna plaća honkonškim sluškinjama i dadiljama je nešto manje od tri tisuće kuna.  Prosječna plaća svima ostalima je nešto manje od četrnaest i pol tisuća kuna. Nedavno je jedna Indonežanka (Kartika Puspitasari) dobila sudski spor protiv svojih poslodavaca koji je nisu puštali iz stana, vezali su je za stolac i premlaćivali je kojekakvim rekvizitima, uključujući lanac od bicikla i štikle. Nedavno je jedna Filipinka (Angelina Vallejos) izgubila sudski spor u kojemu je nakon trideset godina rada i života u Hong Kongu željela honkonško državljanstvo. Bilo tko drugi, da bi dobio isto, treba ispuniti samo jedan zahtjev: da u Hong Kongu neprekidno živi sedam godina.

...ili ovo.

Hong Kong ne diskriminira samo imigrante iz nezapadnjačkih zemalja, već i svoje stanovnike koji su duboko ispod granice siromaštva. Ioanko maleni stanovi, dodatno su razdijeljeni na stambene jedinice odvojene improviziranim zidovima, u najboljem slučaju, ili jednostavno pretvorenima u kaveze u kojima većinom stariji, siromašniji ljudi žive poput kućnih ljubimaca što čekaju da budu prodani u pet shopovima. Takav kavez i dalje dostiže visoke cijene pa može stajati i kao jedan dvosobni stan u Zagrebu. Prošle je godine u jednom takvom stanu izbio požar i budući da su požarne stube bile zakrčene, trudna majka s malim djetetom je živa izgorjela. Hong Kong je kao svaki drugi veliki grad: dobar za one koji imaju novca i loš za one koji ga nemaju. No Honkonžani posebno pate kad je riječ o novcu, jer zbog svoje povijesne, političke i ekonomske situacije, ne nalaze oslonca niti u relgiji niti u nacionalnome identitetu, niti u kulturi. Hong Kong je utjelovljenje onoga što je Jean Baudrillard definirao kao "hiperrealnost" no kad zaluta u lokalnije siromašnije četvrti poput Sham Shui Po, čovjek se zapita u kojem se to gradu nalazi, je li slučajno prešao granicu i završio u Kini? Je li to neki zakulisni dio disneyevske tvornice snova?

Bez obzira na njegove loše strane, Hong Kong ima i one dobre, premda ih često zaboravljamo jer ionako imamo određena očekivanja pa smatramo da se dobre stvari ne trebaju previše spominjati jer su one "normalno" stanje stvari.To je grad prepun mogućnosti: uz kapital, volju i kreativnost, može se postići mnogo. Ne bih odabrala niti jedan drugi grad ovoga trenutka, jer Hong Kong dopušta slobodu pojedincu i nadahnjuje svojom radikalnošću i kaotičnošću.  Ne znam kakva će mu biti budućnost, no u jedno sam sigurna: takva nas budućnost sve čeka.