Iako je Hrvatska još 2001. potpisala, a zatim 2004. i ratificirala Bečki ugovor o pitanjima sukcesije, domaća pravosudna tijela ne primjenjuju ga u svojoj praksi, upozoravaju iz Srpskog demokratskog foruma

Kako je objasnio Nemanja Relić, Aneksom G Bečkog sporazuma utvrđuju se osnove za rješavanje privatne imovine i stečenih prava koja su postojala na dan 31. prosinca 1990. godine, a na način da se stečena prava priznaju. "Bilo kakvo prisilno oduzimanje imovine je prema Aneksu ništavno, a za razliku od susjednih zemalja, gdje je on jedno od temeljnih pravnih načela, hrvatski sudovi ga ne primjenjuju u presudama", istaknuo je Relić na današnjoj konferencije za medije.

Jedan od onih koji se pozvao na Aneks G je Glišo Kolundžić iz Kakme. Prije rata bio je zaposlen u tvrtci Auto Hrvatska, a nakon što je u svibnju 1991. zajedno s još troje kolega odbio iskazati svoju lojalnost Franji Tuđmanu, uručen mu je otkaz. Uskoro je njegovo kuća u zadarskom zaleđu opljačkana i oštećenja, pa je Kolundžić svoju imovinu odlučio zamijeniti s Hrvatom iz Petrovaradina. "Nakon rata sam pokrenuo tužbu da se ugovor razvrgne, što mi je sud u Novom Sadu i odobrio. S istim slučajem dolazim u Zadar, gdje sud ne priznaje presudu iz Srbije, odnosno tadašnje Jugoslavije", objasnio je Kolundžić. Kada se pred istim sudom pojavio Hrvat koji je mijenjao imovinu u Šidu, tužba je ipak priznata. "Na kraju sam završio na Europskom sudu za ljudska prava, a iako sam se kroz sve instance pozivao na Aneks G, on se u nijednoj presudi nije ni spomenuo", naveo je Kolundžić.

Žarko Puhovski, profesor s Filozofskog fakulteta, istaknuo je kako je sud u Zadru trebao prihvatiti Kolundžićevu tužbu iako to nije bio obavezan. "Osoba hrvatske nacionalnosti se žalila zbog nekretnine u Šidu pri čemu je odluku donio sud iz Srbije, a koju je potom sud u Zadru potvrdio. Osoba srpske nacionalnosti se žali za nekretninu u Hrvatskoj, a odluku ponovno donosi sud u Srbiji koji ovaj put za nju nije nadležan jer se ne nalazi na njenom teritoriju. Sud u Zadru je trebao prihvatiti odluku suda u Srbiji, ali nije morao. To je graška moralne naravi. Sudovi i kada moraju ne pomažu, a kamoli kada ne moraju", istaknuo je Puhovski.

Veljko Džakula, predsjednik SDF-a, upozorio je i na praksu Ministarstva unutarnjih poslova koje na zahtjev Ministarstva regionalnog razvoja vrši nadzor nad povratnicima. Naime, ukoliko se utvrdi da povratnici ne žive u svojim obnovljenim kućama, prijeti im se tužbom, a zatim i zahtjeva povrat sredstava uloženih u obnovu. "Riječ je o nadzoru građana srpske nacionalnosti, mahom starije životne dobi, koji zbog svojih godina žive s djecom ili se sele u potrazi za poslom. S druge strane, tako se ne postupa s građanima hrvatske nacionalnosti. Državni odvjetnik Mladen Bajić obećao nam je da će zaustaviti taj proces, ali se još uvijek vrše ovrhe", rekao je Džakula.

Puhovski je podsjetio da se ovrhe provode na osnovu ugovora u kojima su vlasnici kuća zaista potpisali da će živjeti u njima, a da pri tome nisu znali što potpisuju jer su bili starije životne dobi i često neobrazovani. "Iako su potpisali da će živjeti u tim kućama, neka DORH pokaže barem jedan slučaj u kojem se to dogodilo Hrvatu." Puhovski je upozorio da etničkoj pristranosti pravosuđa u korist ide činjenica što u pravosudnom sustavu radi nezamijetan broj Srba i Srpkinja iako zakoni nalažu drugačije.

Ključne riječi: Srbi u Hrvatskoj
<
Vezane vijesti