Savjetodavni odbor VE-a upozorava da su se zločini i govor mržnje u Hrvatskoj povećali.

Postavljanje pitanja je najmoćnije sredstvo za koje ljudi znaju u građenju boljih društava, boljih odnosa, onih odnosa kad je Dan zaljubljenih svaki dan. Zaljubljeni ne postavljaju pitanja o takozvanoj čistoći nacionalne pripadnosti. Svejedno im je iako možda naslućuju da upravo krše neke zadane granice, neke lažne, nametnute barijere. Da, i dan zaljubljenih može biti subverzivan.

Tko je kriv za to što je razorni potres koji je u utorak 29. prosinca pogodio Baniju imao tako razorne posljedice? Preko toga pitanja ne smiju prijeći ni postradali ni dobrovoljci koji danima dolaze ovdje pomažući u preživljavanju, kao niti oni koji su donirali sve što su mogli, bilo da se radi o odjeći, hrani ili novcu. Prema formuli premijera Andreja Plenkovića, kriv je potres i nitko drugi. Radi se, međutim o zamagljivanju odgovornosti vladajućih na nacionalnoj i na lokalnim razinama.

Na sramotu političke vlasti grada Zagreba kao i svih dosadašnjih vlada, područje ubojstva Aleksandre Zec ostaje neobilježeno. Eugen Jakovčić ispred Antifašističke lige RH navodi kako "već nekoliko godina molimo vlast u Zagrebu da se mjesto zločina na Medvednici (Adolfovac) dolično obilježi (počisti, signalizira, da se podigne dostojanstveni spomenikom, itd.), a pošto je zločin počeo na Trešnjevci da se tamo postavi ulica ili trg Aleksandre, Marije i Mihajla Zec", međutim dosadašnji pokušaji nisu naišli na dovoljnu političku volju da se tako nešto i ostvari.

Proveli smo seriju razgovora s osobama koje su svjedoci stradanja i članovi obitelji žrtava na ovim ratom obilježenim, pogođenim i višestruko depriviranim područjima, kako bi saznali na koji način se nose sa subjektivnim i objektivnim poteškoćama koje su ih eventualno pogodile. Povod za naše istraživanje bila je korona, no provedeni razgovori potvrdili su nam da su stvarni problemi negdje drugdje, da su traume koje naše sugovornike muče iz nekog drugog vremena, a da je virusna ugroza među posljednjim temama na njihovoj listi realnih životnih tegoba svakodnevice.

Documentino terensko istraživanje života ljudi iz kninskih post-ratnih područja tokom pandemije pokazuje visok stupanj nezadovoljstva i nepovjerenja u institucije Republike Hrvatske u pogledu procesuiranja odgovornih za zločine počinjene tokom devedesetih, kao i ostvarivanja materijalnih i simboličkih reparacija. Nezadovoljstvo i nepovjerenje porodica žrtava u vezi s radom državnih organa i institucija opravdano je i osnovano.

Nije nikakav problem niti bi trebalo ikomu biti osobito zanimljivo to kako čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, lakonotni glazbenik naprasno presvučen u tzv. mainstream političara uzastopnog luzera - pače ideologa krupnih ambicija bez pokrića - izvješćuje FB voajere o tomu da nedjeljom ide na misu. Idu i mnogi drugi - koji vjeruju da bog postoji i da se on, jedini-jedincati pravi, zove Isus Krist u dogmom armiranom svetom trojstvu s Ocem i Duhom Svetim - pa što onda?

Četvrt stoljeća i/ili vijeka nakon Oluje, netom održani izbori, predsjednik nesklon namjernom raspirivanju podjela po etničkoj liniji, premijer koji zna da je EU počela kao projekt pomirbe, izlazak iz pandemije koja nas je tjednima držala za gušu kada je sve stalo, a propusnica je trebala da odete do susjednog mjesta. Sve je to smisleno, no tek ćemo saznati što je izvuklo pomirbu van, iz naftalina, na čisti zrak. Zapravo i na vazduh, jer ako ne može vazduh, onda ne može ni pomirba.

U prvim mjesecima 2020. svijet je zadesila situacija kakvu moderna civilizacija ne pamti. Pojava novog korona virusa izazvala je proglašenje stanja globalne pandemije koja je uskoro radikalno promijenila konture svijeta kakvog smo do tada poznavali. Bez da rekapituliramo kronologiju događaja u proteklih pola godine i do jučer nezamisliv scenarij koji je uslijedio, u jeku ovih zbivanja, uslijed nepredvidljive dinamike širenja virusa te nejasnog trajanja novo uspostavljenih mjera koje su ograničavale kretanje, ekonomsku aktivnost te socijalni kontakt, činilo nam se da nekoć ratom zahvaćenim, povratničkim odnosno potpomognutim područjima i tamošnjem stanovništvu, u kontekstu općeg zaključavanja države, prijeti produbljivanje već postojeće socijalne, ekonomske i geografske isključenosti.

U ratom opustošenim i od države zanemarenim selima i gradovima, lokalne institucije zadaju stanovništvu znatno veću brigu od širenja koronavirusa i pandemije koja je okrenula svijet naopačke. Opće je razmišljanje da članovi lokalne uprave nemaju sluha za elementarne životne potrebe: "Napravi 100 metara asfalta, a treba još 300 metara, on stane napola. Ako glasaš za njega, da ti još 100 metara, ako ne glasaš, maltene bi i to skinuo što je postavio."