Jedini cilj takvih tvrdnji je nametanje gospodarski, geopolitički, ekološki i zdravstveno najštetnijih tehnologija proizvodnje energije na područje RH, poput nuklearnih elektrana i termo elektrana na ugljen.
Kao prvo treba istaknuti činjenicu da u svijetu do danas nije izgrađena ni jedna nuklearna elektrana, a da troškovi njene gradnje nisu u konačnici bili znatno veći od planiranih. Primjerice, u SAD-u tijekom vala gradnje nuklearki 1960-ih i 1970-ih godina, prema podacima EIA-e (Energy Information Agency) takvo povećanje troškova gradnje je iznosilo između 209 i 380 posto u odnosu na troškove koji su bili planirani i prezentirani javnosti na početku gradnje. Studija čak nije obuhvatila najgore slučajeve poput Comanche Peaka, Seabrooka i sličnih. Nasuprot uvriježenom mišljenju da je odustajanje od daljnje gradnje, nekih već započetih i gotovo potpunu obustavu novih narudžbi, uzrokovalo nagomilavanje argumentiranih dokaza o njihovoj ekološkoj i zdravstvenoj štetnosti, prava je istina da su daljnja ulaganja u nuklearke obustavili financijeri Wall Streeta, zbog prevelike rizičnosti i neisplativosti takvih ulaganja.
Otkazivanje narudžbi za planiranih dodatnih 130 nuklearki u SAD-u je već masovno krenulo i prije havarije nuklearke Three Mile Island (1979.) ili katastrofe u Chernobylu (1986.), nakon čega se val odustajanja u cijelom svijetu samo dodatno ubrzao jer su, dotada, ignorirana upozorenja zaštitara okoliša dobila svoju, nažalost, tragičnu vjerodostojnost. U SAD-u skoro trideset godina nije napravljena ni jedna nova nuklearna elektrana, malobrojni pokušaji u svijetu su i dalje redovito završavali financijskim fijaskom, a nuklearna industrija računajući na kolektivnu amneziju, zadnjih godina ponovo pokreće svoj propagandni stroj u nadi da će uspješno plasirati novu obmanu javnosti po kojoj nuklearke predstavljaju jeftino i efikasno rješenje za smanjenje emisija stakleničkih plinova. O toj obmani nekom drugom prilikom, a sada će biti izloženo na što, po pitanju financijskih pokazatelja i konkurentnosti nuklearki, ukazuju rezultati nezavisnih studija napravljenih i objavljenih unazad par godina.
Neizvjesni troškovi gradnje nuklearki
Da bi se prikrili stvarni troškovi i financijski rizici gradnje nuklearne elektrane, u hrvatskoj javnosti se plasiraju samo tzv. cijene gradnje "preko noći" (overnight cost), koji predstavljaju izračun troškova gradnje po današnjim cijenama, uz pretpostavku da je elektrana već sutra u punom pogonu
Počnimo sa studijom objavljenom 2003. godine pod nazivom "Budućnost nuklearne energije" (The Future of Nuclear Power) koju je napravio poznati MIT (Massachusetts Institute of Technology). U toj studiji, u dijelu koji se bavi ekonomskim aspektima nuklearne energije, MIT iznosi tvrdnju: Danas, nuklearna energija ne predstavlja kompetitivni izbor. Ova studija, u izboru raznih studija koje su imale slične rezultate i zaključke, zanimljiva je po tome što je napravljena prije početka ubrzanog velikog porasta cijena gradnje nuklearki, koji se počeo događati otprilike dvije godine nakon objave navedene studije.
Nuklearke su, dakle, bile proglašene ekonomski nekompetitivnim izborom i prije velike eskalacije troškova njihove gradnje, što ih danas čini još manje kompetitivnima nego tada. Dobar indikator za praćenje promjena troškova gradnje nuklearki je PCCI (Power Capital Cost Index) kojeg je osmislila CERA (Cambridge Energy Research Associates) i kompanija IHS. Prema njihovom izvješću iz prve polovine 2008. godine, PCCI je u razdoblju od 2000. do početka 2008. godine porastao za 131 posto, od čega se najbrži porast događao u razdoblju nakon 2005. godine. Taj porast troškova gradnje nuklearki za promatrano razdoblje bio je bitno veći od inflacije ili porasta troškova gradnje drugih energetskih izvora. Drugi važan čimbenik koji utječe na izrazitu nekompetitivnost nuklearnih elektrana, a brižno se skriva od javnosti, odnosi se na troškove kapitala ili jednostavnije rečeno, na kamate na kredite kojima se financira takav projekt.
Da bi se prikrili stvarni troškovi i financijski rizici gradnje nuklearne elektrane, u hrvatskoj javnosti se plasiraju samo tzv. cijene gradnje "preko noći" (overnight cost), koji predstavljaju izračun troškova gradnje po današnjim cijenama, uz pretpostavku da je elektrana već sutra u punom pogonu. Takvi izneseni iznosi su, očigledno, umanjeni i vjerojatno se referiraju na procjene od prije par godina, kada su bili bitno niži. Za dobivanje kakvog takvog uvida u stvarne troškove gradnje nuklearke ovdje je navedena procjena iz 2008. godine, napravljena za potencijalne gradnje nuklearki u SAD-u. Cijene su izražene u dolarima po kW (kilovatu) instalirane snage i predstavljaju podatke za tzv. najvjerojatniji slučaj.
1. troškovi gradnje "preko noći" (overnight) iznose 4.070 dolara/kW;
2. dodatni troškovi uzrokovani porastom samih troškova tijekom gradnje koji su procijenjeni prema dotadašnjem prosječnom kretanju PCCI indeksa za razdoblje od 2000. do 2008. iznose 3.370 dolara/kW;
3. troškovi kapitala za razdoblje gradnje iznose 3.114 dolara/kW. Ukupni troškovi gradnje prema toj procjeni iznose 10.553 dolara/kW, što znači da bi troškovi gradnje nuklearne elektrane od 1GW, koja se najčešće spominje za Hrvatsku, iznosili više od 10,5 milijardi dolara.
Iz tih i niza drugih razloga, Nuclear Ingineering International u članku pod nazivom "Eskalacija troškova nove gradnje: Što to znači?", objavljenom krajem kolovoza 2008. godine, piše: Danas je potpuno nemoguće napraviti definitivnu procjenu troškova gradnje novih nuklearnih elektrana. Tekst je objavljen, otprilike, dva mjeseca prije promocije hrvatske zastarjele energetske strategije, koja je tada još u formi zelene knjige glorificirala nuklearke kao najkompetitivniji izvor električne energije, s najnižom, predvidivom i stabilnom cijenom njene isporuke.
Nuklearke slabe kreditni rejting
Gradnja nuklearne elektrane potrošačima električne energije stvara izravnu financijsku štetu kroz uvećane račune i smanjeni kreditni rejting, čime se izravno utječe na smanjenje kompetitivnosti gospodarstva i urušavanje standarda stanovnika
Nekompetitivnost nuklearnih elektrana ne proizlazi samo iz enormnih i teško predvidivih konačnih troškova njihove gradnje, što nužno rezultira visokom cijenom isporučene električne energije, već takvi neisplativi projekti, koji su uz to i financijski visoko rizični, za sobom u vrtlog problema, osim samog investitora, povlače i potrošače takve skupe električne energije, neovisno o tome radi li se o tvrtkama ili kućanstvima. Razne financijske i investicijske savjetničke agencije koje se bave procjenama kreditnog rejtinga i analizom rizika, poput u svijetu vrlo respektabilne Moody's Investor Service, upozoravaju na smanjenje kreditnog rejtinga tvrtki koje bi se odlučile ući u projekt gradnje nuklearke jer bi im na taj način, već ionako veliki troškovi kapitala, postali još i veći.
Primjerice, za HEP, kojem je unazad godinu dana zbog njegove "dobre" poslovne politike već dva puta smanjivan kreditni rejting (kako smo imali prilike saznati iz naših medija) to predstavlja izuzetnu priliku za nastavak uspješnog poslovanja. Za investitore, Moody's Investor Service, ukazuje na rizik smanjenja kreditnog rejtinga tek nakon prvih par godina gradnje, dok za potencijalne potrošače upozorava na problem smanjenja njihovog kreditnog rejtinga koji se događa i prije početka same gradnje.
Razlozi koji se za to navode su ovi. Uobičajena praksa financiranja gradnje nuklearki započinje velikim povećanjem cijena električne energije koje se uvodi dosta prije početka same gradnje. Takvo povećanje cijene električne energije ima isti efekt kao uvođenje dodatnog poreza čime se smanjuje procjena kreditne sposobnosti njenih potrošača, a riziku smanjenja kreditnog rejtinga posebno su izloženi oni stanovnici i tvrtke koji su već kreditno zaduženi. Smanjenje kreditnog rejtinga, naravno, vodi do povećanja kamata i rata otplate kredita. Gradnja nuklearne elektrane tako potrošačima električne energije stvara izravnu financijsku štetu kroz uvećane račune i smanjeni kreditni rejting, čime se izravno utječe na smanjenje kompetitivnosti gospodarstva i urušavanje standarda stanovnika. Osim toga, za gradnju nuklearke traže se državne subvencije i državne garancije za kredite, što predstavlja dodatni rizik za državu i porezne obveznike. Progress Energy (SAD) je, primjerice, tražio povećanje cijene električne energije za 31 posto u 2009. godini kako bi financirao potencijalnu gradnju buduće nuklearke, a tijekom kasnijih godina gradnje cijena bi se dodatno povećala. U razvijenim zemljama potrošači se odmah organizirano pobune protiv prakse da oni sami snose rizik investicije pa takvi planovi, u najvećem broju slučajeva, ostaju samo planovi bez daljnje realizacije.
Poticanje socijalnog raslojavanja
Nuklearni lobi već godinama, postavljanjem raznih administrativnih prepreka, preventivno vodi politiku destimuliranja ulaganja u obnovljive izvore energije
Analize provedene za SAD upozoravaju na pojavu zanimljivog trenda. Zbog potreba gradnje nuklearke skupa struja utječe na usporavanje porasta, pa čak i pad potrošnje, jer se potrošači okreću financijski isplativijim rješenjima- kao što su ulaganja u energetsku efikasnost i obnovljive izvore energije. Takav trend bi u normalnim okolnostima smatrali pozitivnim, ali u slučaju kada je potaknut gradnjom nuklearke, dovodi do daljnjeg povećanja cijena električne energije jer se teret investicije mora namiriti iz potrošnje koja je manja od planirane. Kod nas nuklearni lobi to vrlo dobro zna, pa se već godinama, postavljanjem raznih administrativnih prepreka, preventivno vodi politiku destimuliranja ulaganja u obnovljive izvore energije. U tim okolnostima, investicije u energetsku efikasnost i obnovljive izvore energije odvijaju se otežano zbog istovremenog plaćanja visoke cijene električne energije uzrokovane gradnjom nuklearke koja je progutala i sredstva za potencijalne subvencije ili olakšice, te zbog neprijateljskog okruženja sklonog opstruiranju trendova smanjenja potrošnje. Iz tih razloga, paralelne investicije koje donose dugoročne uštede i povećanje energetske neovisnosti mogu izdržati samo oni bogatiji, dok siromašniji ostaju ovisni o sve skupljoj energiji iz nuklearke. Na takav način, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji, što dovodi do daljnjih socijalnih raslojavanja u društvu koja dodatno otežavaju stvaranje održivoga društva. Doista idealna tehnologija za Hrvatsku.
Ako sada ponovo pročitate citat iz energetske strategije s početka teksta, očigledno je da osnove za takve iznesene tvrdnje mogu biti pronađene samo u razvijenoj mašti nuklearnog lobija koji je imao dominantni utjecaj na izradu dokumenta energetske strategije jer svjetska iskustva s nuklearnom tehnologijom i studije objavljene od strane nezavisnih institucija ukazuju na dijametralno suprotne zaključke. Kada se ne bi radilo o svjesnoj i koordiniranoj obmani hrvatskih gospodarstvenika i javnosti, takve tvrdnje nuklearnog lobija mogli bi shvatiti kao šalu, ali ovakve stvari su preozbiljne i mogu imati dugoročne teško popravljive posljedice na urušavanje kompetitivnosti hrvatskog gospodarstva i standarda stanovništva, pa takve neistine treba što više prokazivati u javnosti i aktivno se boriti protiv njih.
