U klasičnoj, izvornoj, ali gotovo i utopijskoj perspektivi razumijevanja koncepata znanja i društva znanja, znanje je poimano kao dobro dostupno svima, te na taj način ono predstavlja primarnu vrijednost u službi opće dobrobiti. Kao takvo, znanje je po svojoj prirodi slobodno, to jest treba i mora biti dostupno svima u cilju zajedničke dobrobiti, te koristi uspješnijem razvoju i napredovanju samog znanja kao temeljne vrijednosne kategorije društva. Iz te perspektive sagledano, društvo znanja samo po sebi nije nikakva novost, zapravo je samo po sebi razumijevajuća pretpostavka za stvaranje kolektivnog socijalnog kapitala. Na takav oblik društva znanja nailazimo već u tradicionalnim, malim, plemenskim zajednicama, svojevrsnim Gemeinschaftima, u kojima se znanje prenosi transgeneracijski, s koljena na koljeno i u kojima pripadnici takvih skupina dijele više generacija stvarano i nasljeđivano znanje od svojih starih, svojih predaka, stvarajući time vlastiti socijalni kapital.
Naravno, i u takvim zajednicama znanje i pravo na znanje ne predstavljaju egalitarističke vrijednosti, ono je precizno podređeno strogoj hijerarhiji, znanje ne posjeduju svi, već samo stariji, mudriji, oni sa dužim životnim iskustvom i po pravilu – muškarci. To bi bila neka daleka, gotovo mitska slika izvornog društva znanja. Opće pravo na znanje U novijoj povijesnoj perspektivi, društvo znanja i sklop atributa koje ta sintagma pokriva, ima svojevrsnu antikapitalističku dimenziju, dolazi sa pozicija lijevo politički, ideološki i socijalno angažiranih teoretičara, te već gotovo po pravilu svoje ishodište pronalazi u Marxovom konceptu općeg, generalnog intelekta. Kao što je i Carlo Vercellone primijetio, takvo društvo znanja zasnovano je na kriterijima općeg prava na znanje; neovisnosti spram zahtjeva kapitala; dužem periodu posvećenom izobrazbi i slično (Vercellone, 2007:54). Taj, uvjetno rečeno, antikapitalizam rane faze moderne artikulacije fenomena društva znanja simboliziran je u logici promocije prethodno nabrojanih vrijednosti koje su s onu stranu kapitalističke tržišno-profitne matrice.
No, što se događa kada znanje postane jedna od osnovnih tržišnih kategorija, kada se sintagma društvo znanja započne koristiti u svrhu označavanja i afirmacije onih vrijednosti (profitni kapitalistički interesi, prava na zaštitu intelektualnog vlasništva baziranog na znanju i sl.) koje su u direktnoj suprotnosti sa prethodno nabrojanim atributima što čine tradicionalni sustav znanja i društva znanja? Na to ću pitanje pokušati ponuditi neke odgovore u zaključnim tezama teksta. Za sada bih samo naglasio da za razliku od, u uvodnu kratko predstavljenog, izvornog modela društva znanja koje je kao takvo gotovo metafizička, nepovijesna kategorija, suvremeno aktualno društvo znanja ima jasno pozicionirane povijesno-sociološke, političko-ekonomske i kulturalne dimenzije. Naime, u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, s prijelazom sa industrijskog na postindustrijski kapitalistički proizvodni sustav, to jest tzv. fordizma u tzv. postfordizam, te dominacijom neoliberalnog kasnokapitalističkog modela, kapitalistička vrijednosno-profitna matrica djelovanja širi se i na ona polja društvene zajednice i ljudskog djelovanja koja ranije nisu bila primarno u fokusu interesa kapitala. Cijeli spektar socijalnih, kulturnih i ostalih ljudskih aktivnosti zasnovanih na intelektualnom i kreativnom radu postane izuzetno zanimljivo područje za kapitalističku mašineriju. Na tom se mjestu otvara prostor za objašnjenje, ustvrdio bih, sretno izabranog označitelja: kognitivni kapitalizam. To je sintagma koja na ponajbolji način označava epohu u kojoj uloga znanja, produkcija znanja, produkcija dobra kroz znanje, umne aktivnosti, intelektualno-kreativni rad, itd., postanu od ključne važnosti za kasnokapitalistički sustav; kao i za određenje spomenutog transformacijskog prijelaza u poimanju i uporabi koncepta društva znanja: kada vrijednosti koje su do tada bile poprilično izuzete iz kapitalističke produkcijske i vrijednosne matrice postanu upravo dio tog profitno zasnovanog sustava neoliberalnog kapitalizma. Štoviše, smještaju se u epicentar njegova interesa.
Formalna supsumacija Sve to u konačnici simbolizira fenomen izuzetne prilagodljivosti i fleksibilnosti kapitalističkog sustava, njegovu fascinantnu supsumpcijsku i apsorpcijsku moć. Radi se o nevjerojatno širokom kapacitetu i moći produkcijske matrice multinacionalnog korporativnog kapitalizma i njegovoj aspiraciji ka totalitetu jednoga – globalnog ekonomskog tržišta zasnovanog na zakonitostima logike njegove neupitne svetosti Kapitala, kao i o sposobnosti spomenute produkcijske matrice da sebi prilagodi, učini inherentnim svaki model mogućeg mijenjanja. Drugim riječima, svjedočimo o svojevrsnoj apsorpciji, usisavanju svih potencijalnosti stvarne mogućnosti promjene postojećeg političko-ekonomskog, socijalnog, odnosno općedruštvenog sustava. Marx je već u prvoj knjizi Kapitala, dakle stotinjak godina prije teorijskih refleksija o nadolasku nove ere dominacije tercijarnog ekonomskog sektora i postfordizma (Kapital je prvi put objavljen u izvorniku 1867. godine), prepoznao takvu tendenciju kapitalizma, te ju je imenovao formalnom supsumpcijom, označavajući tom sintagmom sposobnost kapitalističkog sustava da u svoje produkcijske odnose uključi i radne prakse koje ne izviru neposredno iz njegova domena. Za potpunije objašnjenje i razumijevanje tih procesa potrebno je odrediti se spram epohe što se označava gotovo sinonimnim terminima poput postindustrijskog društva ili postfordizma, informacijske zajednice ili informacionalizma, kasnog kapitalizma ili neoliberalizma, kognitivnog kapitalizma, kulturnog postmodernizma...
Postindustrijski kapitalizam ili postfordizam pojavljuje se kao povijesni obrat od industrijskog kapitalizma ili fordizma u kojem je dominirao produkcijski sustav baziran na monopolističkom ili oligopolističkom kapitalizmu i koji je vodio povećanoj akumulaciji kapitala, te porastu radne produktivnosti i potrošačkih produkata. Fordistički proizvodni model jest paradigmatski primjer industrijske materijalne proizvodnje, industrijskog nacionalno-državnog kapitalizma koji je nudio osnovice za razvoj socijalne države, smanjenje društvenih tenzija i napetosti, te je kao takav postao ne samo ekonomski, već i širi socio-kulturni simbol svoga vremena. Fordistički industrijski kapitalizam koji se masovno raširio kao izuzetno uspješan produkcijski model u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća u Americi, predstavljao je pravu proizvodnu revoluciju. Uvodeći principe masovne serijske proizvodnje standardiziranih proizvoda koje je omogućio izum tekuće vrpce (kasnije je postala i zaštitni znak fordizma), angažmanom velikog broja priučenih, nekvalificiranih industrijskih radnika koji su zamijenili dotadašnju manufakturu, to jest usko specijaliziran, zanatski tip radnika, a sve u strogom tvorničkom režimu discipliniranja, fordizam je stvorio osnove za masovnu industrijsku proizvodnju, te za podizanje produktivnosti rada i tome posljedičnu akumulaciju kapitala. Sam termin skovan je 1910. sa ciljem označavanja poslovnog uspjeha automobilske industrije Henrya Forda. Fordu je pošlo za rukom usavršiti model masovne industrijske proizvodnje uvođenjem spomenute tekuće vrpce, što je rezultiralo prodajom 10 miliona primjeraka jeftinog modela T automobila, dok su njegovi radnici postali najviše plaćeni industrijski radnici na svijetu (fordistički radni dan trajao je osam sati rada uz nadnicu od 5 dolara po satu). Maglovite podjele Opće je mišljenje da se u drugoj polovici 20. stoljeća, a posebice od 70-ih godina nadalje, dešavaju primjetne promjene u globalnom industrijsko-proizvodnom produkcijskom režimu. Potražnja za masovnom serijskom proizvodnom industrijom opada, a njihovo mjesto upotpunjavaju interesi za specijaliziranom, diferencijacijskom produkcijom usko određenih, individualiziranih roba i usluga, što je sve vodilo kreiranju sustava dinamične, fleksibilne proizvodnje. Nekad uniformiranu tržišnu ponudu zamjenjuje segmentirana tržišna ponuda. Prijašnji standardiziran model jedne ili dvije linije fordovog automobila u ograničenom broju boja biva nadomješten puno većim izborom različitih automobila. Posljedično, diferenciraju se i potrošački ukusi, zahtjevi potrošača postaju sve specifičniji.
Jača uloga informacijsko-komunikacijskih, uslužnih, jezičnih, to jest nematerijalnih poslova, te općenito kognitivno ostvarenog kapitala u društvu, a sa njima i pozicije stručnih kadrova. Prema statistici Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj (OECD), procent zaposlenih u servisnoj industriji u razvijenim kapitalističkim zemljama 1981. godine iznosio je 56,3 posto, naspram 51,5 posto 1973. i 43,0 posto 1960., procent zaposlenih u poljoprivredi opadao je sa 21,7 posto 1960., preko 12,1 posto 1973. do 10,0 posto 1981., dok je broj industrijskih zaposlenika neznatno varirao, 35,3 posto 1960., 36,4 posto 1973. i 33,7 posto 1980. (Harvey, 1990:157). Prema posljednjem izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) o ključnim indikatorima na tržištu rada, navodi se da je od 2006. po prvi put u povijesti više ljudi u svijetu radilo u sektoru usluga nego u sektoru proizvodnje hrane. Na sektor usluga otpadalo je 42 posto svih zaposlenih, 37 posto na sektor poljoprivrede, a 21 posto na sektor proizvodnje, dok je 11 godina ranije 42 posto svih radnih mjesta na svijetu činio poljoprivredni, 37 posto uslužni, a 21 posto proizvodni sektor (Feral Tribune, 7. rujan 2007:30). Sve je to posljedično vodilo smanjenju uloge i značaja klasičnog industrijskog radnika, brišu su pregrade između tvornice i društva, radnog i neradnog vremena, proizvodnje i potrošnje. Događa se svojevrsna hibridizacija nekad autonomnih sfera. Rad, politika i intelektualne aktivnosti sve se više isprepliću, a tradicionalne podjele između privatnog i javnog, te države i civilnog društva postaju sve maglovitije... Različiti autori su različito imenovali ove društveno-ekonomske promjene, Toffler superindustrijskim društvom, Lichtcheim postburžujskim društvom, Dahrendorf postkapitalističkim društvom, Brzezinsky tehnotroničkim društvom, a Touraine programiranim društvom (Žubrinić, 1998:6). No, opće prihvaćenim postao je termin postindustrijsko društvo američkog sociologa Daniela Bella, kojeg je uporabio već u svojim predavanjima 1950. u Salzburgu, a potom detaljno razradio i elaborirao u znamenitoj studiji The Coming of Post–Industrial Society, nešto više od dvadeset godina kasnije.
