U svijetu u kojem vas lako može uhvatiti rezigniranost i osjećaj besmisla, nekim je stvarima ipak teško poreći smisao. Obnavljajuća poljoprivreda, način proizvodnje hrane koji nudi žive, produktivne i stvarne alternative koje doprinose smanjenoj potrebi za navodnjavanjem, otpornosti poljoprivrednih sustava na sušu i poplave energetskoj i ekonomskoj uštedi, te obnovi naših tla, jedna je od takvih stvari koje će vas podsjetiti kako ipak postoje rješenja u kojima možemo pronaći smisao u sadašnjosti kojoj prijete ratovi, fašizam, klimatske promjene, društvene nejednakosti, glad, degradacija ekosustava. Sve je te društvene i okolišne probleme moguće dovesti u vezu s poljoprivredom koja "Ako promijenimo ono što jedemo, samim time činimo ogromnu promjenu na planetu" se temelji na uzgoju jednogodišnjih biljaka, smatra Mark Shepard, pionir obnavljajuće proizvodnje koji je tu priču predstavio na Trećoj konferenciji o dobroj ekonomiji održanoj krajem prošlog tjedna u Zagrebu.
Shepard je 1995. godine uspostavio šumu hrane na farmi New Forest u američkoj državi Wisconsin, koja danas predstavlja inspirativan primjer prelaska sa sustava konvencionalne poljoprivrede u produktivni poljoprivredno-šumarski ekosustav. No, nije to samo "igranje hrpice bradatih hipija", kaže Shepard. On je ujedno i jedan od pokretača zadruge Organic Valley, koja je krenula iz Wisconsina, a danas okuplja 2500 organskih proizvođača u SAD-u i Kanadi i prošle je godine ostvarila prodaju u vrijednosti bilijun američkih dolara.
O prijetnjama koje donosi nastavljanje putem jednogodišnje poljoprivrede, o principima obnavljajuće poljoprivrede, o važnosti udruživanja, za Možemo dizajnirati poljoprivredu koja je divlja i prirodna, a mi samo ubiremo plodove. To naravno ne znači da ne možemo i dalje imati svoj mali vrt i uzgajati rajčice i patliđanešto ne prima poticaje, kako naučiti kokoši da se brinu same za sebe i brojnim drugim temama, Shepard govori za H-Alter.
"Sve civilizacije koje su se oslanjale na jednogodišnje biljne kulture su propale", rekli ste u svom izlaganju. Naša sadašnja civilizacija je posljednja u deset tisuća godina neuspjeha. Zašto baš poljoprivredu smatrate ključnom za kolaps?
Da, jedina civilizacija koja se oslanja na jednogodišnju poljoprivredu, a nije još propala je ova sadašnja u kojoj živimo, ali ni za nju budućnost trenutno ne izgleda baš lijepo, zar ne? Širom svijeta postoji jako puno izazova s kojima je čovječanstvo suočeno. Brojni autori poput Josepha Taintera i Jareda Diamonda pisali su o dolascima i odlascima tih prijašnjih kultura, a zajedničko im je upravo jednogodišnja poljoprivreda. Ako uništite ono što proizvodi kisik koji dišete i čisti vašu vodu, ako vjetar odnese tlo, ako uništimo i druge dobrobiti koji dolaze s našim ekosustavom, stvaramo pustinje. Plimije je još u rimsko doba rekao "prvo šuma, onda sjekira, onda plug, onda pustinja". To se, dakle, znalo već tada, a svejedno se ponavlja. Postojale su, naravno, i kulture koje su se bazirale na trajnim biljkama, uglavnom u Srednjoj i Južnoj Svi se moraju na neki način promijeniti. No, nije tu riječ o odricanju kako ljudi često zamišljajuAmerici, ali su one kolapsirale jer su ih pokorili narodi s jednogodišnjom poljoprivredom. Oni su se vratili u šumu i postali ponovo lovci sakupljači, ali za nas više nema dovoljno mjesta u šumi. Ne možemo više tim putem, zato se moramo vratiti degradiranoj zemlji, provesti ekološku restauraciju i stvoriti iznova habitate koji će nas podržavati u u budućnosti. To je ono čemu se ja nadam. Savez zabrinutih znanstvenika sastavio je katalog koji pokazuje da u području oko ekvatora postoji 100 milijuna kvadratnih milja područja koje je nekad pokrivala prašuma. Prašuma je posječena, na njoj se radila poljoprivreda dok nije propala i napuštena. Zamislite kakva je to nevjerojatna prilika da se primijeni ekološka restauracija i iznova proizvodi hrana.
U predavanju ste kao primjer pustinjskog krajolika na mjestu nekadašnjeg plodnog tla pokazali slike sirijske Palmire. Zanimljivo, jer tamo je nekad hrvatska naftna kompanija INA imala koncesije za vađenje nafte, a vi upravo naftu identificirate kao jednu od Ono što kao čovječanstvo moramo učiniti jest prilagoditi se promjeni, osobito klimestvari čiji utjecaj u proizvodnji hrane treba minimalizirati.
Fosilna goriva se pretvaraju u gnojiva, fosilna goriva su pesticidi, gorivo za traktore... Sve je to trošak, trošak, trošak. Da biste dobili tu naftu, morate ići u rat, što je novi ogromni trošak i uništenje. Ova poljoprivreda koju ja zovem umjetna poljoprivreda jer ne proizlazi iz prirode, ogroman je dio problema u kojem se svijet danas nalazi. I to ne samo zbog oranja zemlje i gledanja kako je erozija odnosi, već i zbog rata. Rat je osnova jednogodišnje poljoprivrede. Moramo uništiti ekosustav, srušiti drveće, orati travnjake, da tlo prihvati sjeme. To je ratovanje, ratovanje sa živućim sustavom, i planetom Zemljom, a sve kako bi proizvodili svoju hranu. To je pogrešan smjer, mi moramo raditi s prirodnim sustavom i prirodnim silama. Ekološkom restauracijom čak i Palmira može ponovo postati mjesto plodnosti. Da je ostavite na miru, možda nakon nekoliko tisuća goMoramo kroz uzgoj birati biljke i životinje koje su prilagođene trenutnim uvjetima, moramo preživjeti nestabilnost što je dio ideje inzistiranja na višegodišnjoj poljoprivredi, i moramo ublažiti tu promjenu. Zato pohranjujemo ugljik iz zraka u tlo, proizvodimo vlastita gorivadina tamo bi opet rasli libanonski cedrovi. No, mi možemo pomoći tom sustavu, posaditi odmah biljke koje zadržavaju vodu, restauracijskom poljoprivredom obnoviti ekosustav i usput proizvoditi hranu, a sve bez fosilnih goriva i rata.
Vi ste sami kroz praksu dolazili do metoda ekološke restauracije koju danas promovirate. Koliko je vašoj farmi trebalo da se obnovi?
Pitanje "koliko je trebalo" otkriva način razmišljanja koji proizlazi iz jednogodišnje poljoprivrede, gdje se planet Zemlja i procesi na njemu vide kao stvari koje imaju početak i kraj. Međutim, prirodni procesi su ciklični i nikad ne završavaju. Zato je odgovor, obnova farme još traje i nikad ni neće završiti. Službeno je počelo kada sam preuzeo kukuruzište na glinenom tlu, a ako ga nakon mene preuzme netko tko će upravljati na način na koji mi to radimo posljednjih dvadeset godina, tamo će biti zauvijek jer je prirodni sustav uspostavljen. Posljednjih godina čak moramo i sjeći drveće koje smo sami posadili da bi naše druge biljke bolje rasle.
Koliko je drveće važno u restauracijskoj poljoprivredi?
Gotovo svugdje u svijetu drveće je dio prirodnog sustava. Koristi se za hranu, lijekove, vlakna. Možemo saditi drveća koja nam pružaju ono što nam treba. I dok čekamo da drveće naraste, možemo između saditi povrće. Ja sam između mladih stabla oraha zasadio šparoge, one su višegodišnje biljke koje će rasti iznova dvadesetak godina, taman dok orasi ne stasaju. U početku sam na svojoj farmi imao i žitarice, ali s vreKada se zajednica proizvođača u obnavljajućoj poljoprivredi organizira i razvije marketing, to će tržište rasti velikom brzinom, naravno, ako se sve ne raspadne prije togamenom sam sadio sve manje jednogodišnjih biljaka, sada na farmi većinom imam životinje i drveće. I tamo gdje sadimo jednogodišnje biljke, sadimo ih u razmacima od nekoliko godina. Mi dajemo vrijeme tlu da se oporavi od destrukcije. Ostaviti tlo na miru nije jednako učinkovito kao i namjerno sađenje upravo biljaka koje dodatno pohranjuju ugljik i dušik u tlu i time povećavaju plodnost za to kada sljedeći put dođete tamo saditi nešto.
Jedan od indikatora kvalitete tla je boja. Na mojoj farmi ona je u početku bila crvena glinica, sada se boja pretvorila u crnu. Još uvijek je to teško, glineno tlo, ali boja pokazuje dodatno povećanje ugljika u tlu što znači više da sadrži više hranjivih tvari i zadržava više vode. Nisam još do kraja zadovoljan, ali to je dugotrajan proces.
Vaša se farma nalazi u Wisconsinu. Kakvo je tamo poljoprivredno okruženje? S obzirom na raširenost GM kultura u SAD-u, kako Okruženi smo hranom, samo to moramo naučiti vidjetise branite od kontaminacije?
Na sjeveru se uzgaja puno krumpira, u cijeloj državi se proizvode mliječni proizvodi, što se većinom temelji na tisućama životinja koje se drže zatočene u štalama, zatim masovno se uzgajaju kukuruz i soja, djelomično zbog državnih poticaja. Kukuruz i soja su GMO kulture. Sadi se i trava za sijeno za životinje. Međutim, zahvaljujući udruživanju u zadrugu Organic Valley mi smo u Wisconsinu u 20 godina došli do najveće koncentracije organskih proizvođača u SAD-u. Što se tiče GM sjemena, najveći izazov je pred organskim farmerima koji uzgajaju žitarice. Ja ne sadim kukuruz i soju pa nemam problema s time. Ali, razmislimo, mi živimo u otrovanom svijetu. I dok hodamo ulicom udišemo pare automobila, dok sjedimo ovdje u kafiću udišemo Ja, primjerice, sadim narcise ispod drveća da se riješim korova, a u proljeće prodajem i cvijeće. Troškovi su mi minimalizirani, prostor je iskorišten, a priroda je sretnadim cigarete... pa ni organska farma u takvom svijetu ne može savršena. Sigurno je, međutim, i dalje puno bolja od neorganske.
Državne poticaje ne koristite, smatrate ih "simptomom pokvarenog sustava".
Ako je novac koji potrošim da nešto uzgojim, veći od onog što dobijem za ono što sam uzgojio i moram dobiti novac od vlade da bih platio račune, nešto ozbiljno ne valja s ovim sustavom. Nisam siguran što sve ne valja jer je ekonomski sustav prekompleksan. Nemam rješenja za sustav osim onog da sam ne sudjelujem u njemu. I ljudi s kojima radim srećom ne moraju u njemu sudjelovati, jer je način na koji mi uzgajamo tako jeftin da na kraju možemo platiti račune od dobiti. Promatrajte grm uz rub ceste, nitko nije potrošio novac da se brine za njega. Recimo da u tom grmlju uz cestu rastu jabuka, lješnjak i borovnice. Ako odete tamo i oberete to grmlje, osim troška berbe, to vas nije koštalo ništa. Ako to prodate, čak i po cijeni manjoj od susjedove, svejedno ćete nešto zaraditi jer putem niste Kokoši jedu besplatno, ne moram ih hraniti, pritom gnoje stablo jabuke svojim izmetom, uklanjaju nametnike i usput i malo plijeve korov. Dakle, sve to dobijem besplatno, kao i mnogo sretnije kokoši ništa potrošili. Istovremeno, vaš je susjed s voćnjakom morao kositi travu, obrezivati voćke, špricati herbicide, fungicide, platiti gnojivo. To je sve skupo. Možda će on dobiti veći urod, ali ekonomski je korisnije ne uložiti ništa, a dobiti nešto, nego uložiti puno, a na kraju ne moći platiti troškove. Ljudi miješaju produktivnost s profitabilnošću pa često ne shvaćaju ovaj princip. Da, u voćnjaku jabuka dobijete veću produktivnost po hektaru nego ja. Međutim, moj je način profitabilniji čak i ako je moj urod deset puta manji. Vi imate deset puta veći urod, a gubite novac, nešto s tim sustavom ne valja.
Ispričali ste zanimljivu priču o tome kako uzgajate kokoši. Puštate ih da se same snalaze na farmi. Dok ste prvih godina veliku većinu pilića gubili jer bi ih napadale druge životinje i slično, s vremenom su se kokoši ponovo naučile snalaziti u "divljini".
Da, međutim, nisu to divlje kokoši, one još uvijek navečer dolaze kući. Preko dana žive u travi ispod drveća. Oprezni smo s primjerice orasima gdje je urod na zemlji, ne puštamo životinje tamo do poslije berbe, jer ne želimo životinjski izmet koji može predstavljati zdravstveni rizik. No, koristimo ih kod primjerice jabuka. U rano proljeće kokoši jedu crve iz zemlje i druge štetnike prije nego što su se dokopali plodova jabuka. One Ekonomski je korisnije ne uložiti ništa, a dobiti nešto, nego uložiti puno, a na kraju ne moći platiti troškove. Ljudi miješaju produktivnost s profitabilnošću, pa često ne shvaćaju ovaj principjedu besplatno, ne moram ih hraniti, putem gnoje stablo jabuke svojim izmetom, uklanjaju nametnike i usput i malo plijeve korov. Dakle, sve to dobijem besplatno, kao i mnogo sretnije kokoši nego da ih držim u kokošinjcu. Na kraju je i njihovo meso drugačijeg okusa.
Obnavljajuća poljoprivreda naglašava važnost biološke mimikrije. Kako ste istaknuli, cilj je dizajnirati sustave koji toliko dobro imitiraju prirodu da se održavaju zanemarivanjem, a ne cjelodnevnim napornim radom kao što je nužno u jednogodišnjoj poljoprivredi. Koliko je bitno da su ti sustavi lokalizirani?
Takvi se sustavi apsolutno moraju temeljiti na lokalnim prilikama. No, većina krda divljih životinja od kojih su nastale ove udomaćene životinje više ne postoji, poput primjerice europskog bizona. Pitanje je kako imitirati njihov utjecaj, kako imitirati ono što je takav bizon radio s današnjom stokom. Ideja je da se imitiraju te funkcije i da se nađu najpogodnije lokalne biljne vrste koje to podržavaju. Možete vi i u Zagrebu saditi banane, ali pod kojim troškom? Morate uložiti puno energije da natjerate biljku koja Nemam rješenja za sustav osim onog da sam ne sudjelujem u njemune želi ovdje rasti da raste. S druge strane, zataknete granu lješnjaka uz rub ceste i ona će rasti. Zato birate lokalno i kombinirate lokalno. Ja, primjerice, sadim narcise ispod drveća da se riješim korova, a u proljeće prodajem i cvijeće. Troškovi su mi minimalizirani, prostor je iskorišten, a priroda je sretna.
U sklopu ZMAG-ove konferencije održali ste i tečaj obnavljajuće poljoprivrede na Recikliranom imanju u Vukomeriću. Rekli ste da ste tamo vidjeli ostatke sustava koji je imao elemente obnavljajuće poljoprivrede.
Okruženi smo time. Ljudi ne prepoznaju da je to poljoprivreda jer imaju krivi koncept što poljoprivreda treba biti. No, industrijska poljoprivreda je relativno nova stvar. I vaši preci ovdje su uzgajali hranu s plugom i oranjem, ali su istodobno skupljali plodove iz prirode, brali divlji luk u proljeće i slali svinje na ispašu u šumu. Sve je to bilo dio poljoprivrede, samo se nisu brinuli o tome jer nisu morali. To je moja poanta. Možemo Ako je novac koji potrošim da nešto uzgojim veći od onog što dobijem za ono što sam uzgojio, i moram dobiti novac od vlade da bih platio račune, nešto ozbiljno ne valja s ovim sustavomdizajnirati poljoprivredu koja je divlja i prirodna, a mi samo ubiremo plodove. To naravno ne znači da ne možemo i dalje imati svoj mali vrt i uzgajati rajčice i patliđane. Ljudi u Vukomeriću, koliko sam vidio, okruženi su bezgraničnim prilikama. Za vrijeme tečaja, u sobi punoj permakulturnjaka svi su čekali neki spektakularni trenutak, a dobili su puno "ne mogu vjerovati da to nisam primijetio prije" trenutaka. Okruženi smo hranom, samo to moramo naučiti vidjeti.
Organic Valley danas je najveća zadruga organskih proizvođača na svijetu. Istaknuli ste na predavanju kako ste upravo kroz udruživanje razvili otpornost na brojne probleme s kojim se poljoprivrednici suočavaju, od diktata cijena preprodavača, nestabilnosti tržišta i slično. Koliko je udruživanje ključno?
Ne mora nužno biti riječ baš o zadruzi, no, bez obzira koja bila struktura, samo zajedničkim radom možemo napredovati, a tržište za organske proizvode je stvarno ogromno, i dalje je najveće rastuće tržište na svijetu. SAD su stvarno čudna zemlja, skala konzumerizma je nevjerojatna.Živimo u otrovanom svijetu. I dok hodamo ulicom udišemo pare automobila, dok sjedimo ovdje u kafiću udišemo dim cigarete... pa ni organska farma u takvom svijetu ne može savršena. Sigurno je, međutim, i dalje puno bolja od neorganskeNa svakom uglu su restorani brze hrane. Ako jedem hamburger od krave koja je hranjena GMO hranom, istodobno podupirem i kemijsku i GMO industriju. Ako promijenimo ono što jedemo, samim time činimo ogromnu promjenu na planetu. Nismo ni mi počeli s ljudima koji rade trajnu obnavljajuću poljoprivedu, to je tek sektor koji će eksplodirati jer danas svi žele biti "zeleni", a što može biti više "zeleno" od proizvodnje hrane na način da se ekosustav obnavlja, a ne uništava? Kada se zajednica proizvođača u obnavljajućoj poljoprivredi organizira i razvije marketing, to će tržište rasti velikom brzinom, naravno, ako se sve ne raspadne prije toga.
Prema točki brzog raspada ubrzano nas vode klimatske promjene. Kakva rješenja tu nudi obnavljajuća poljoprivreda?
Na tečaju u Vukomeriću pričali smo o stoci i uzgoju. Svi koji se bave stokom znaju da to moraju raditi. No, većina ljudi koji uzgajaju druge stvari poput vinove loze i sličnih biljaka, to više ne rade. Nekako smo to napustili. Uključili smo u obnavljajuću poljoprivredu metode kojima izabiremo sjeme koje je adaptirano na tlo koje imamo sada i ovdje, na klimu koju sada imamo, obrasce padalina koje imamo sada. Kako se klima mijenja možda ekosustav neće dovoljno brzo reagirati no odabirom sjemena možemo pokušati pratiti promjenu. S druge strane, drveće ima ogromnu stabilnost da može pratiti promjene. Na SicilJedan od indikatora kvalitete tla je boja. Na mojoj farmi ona je u početku bila crvena glinica, sada se boja pretvorila u crnuiji postoji stablo oraha staro četiri tisuće godina, ono je preživjelo dugačka razdoblja suše, promjene klime, duga kišna razdoblja. Ako baziramo sustav na takvom drveću, imamo stabilnost nužnu da nas provede kroz promjene klime. Moramo vršiti odabir i uzgoj za adaptaciju na klimatske promjene, a izgradnjom organske tvari u tlu pohranjujemo ugljik u tlu i biljkama. Tako radimo na klimi kroz tri različite faze.
Dakle, promjena u sustavu proizvodnje i potrošnje hrane vodi i u okolišnu i društvenu promjenu?
Da, primjer toga je naš gradić u Wisconsinu. U početku smo imali nekoliko ljudi koji su otišli u ruralni dio SAD-a, kupili propalu farmu, počeli proizvoditi organsku hranu, proširili se, pridobivali sve više uzgajivača, otimali zemlju kemijskoj industrijskoj poljoprivredi, sagradili još zgrada, pomogli drugim ljudima da počnu lokalne biznise, ljudi su ponovo imali nešto novaca za kupovinu pa su se i zatvorena vrata propalih biznisa u gradiću ponovo otvorila i gradić je živnuo. Pomogli smo i ekologiju i ekonomiju regije Dajemo vrijeme tlu da se oporavi od destrukcije. Ostaviti tlo na miru nije jednako učinkovito kao i namjerno sađenje biljaka koje dodatno pohranjuju ugljik i dušik u tlu i time povećavaju plodnostupravo kroz ovakvu poljoprivredu. I možemo to učiniti po cijelom planetu, kreirati obilje za budućnost i obnoviti ono što smo uništili jednogodišnjom poljoprivredom.
Imamo li, međutim, još vremena za to prije kolapsa s kojim smo počeli ovaj razgovor?
To je izazov. Zato radim ovoliko koliko radim, držim predavanja i radionice. Međutim, ako ljudi samo dođu, poslušaju i ništa ne promijene u svom životu, nismo ništa učinili. Svi se moraju na neki način promijeniti. No, nije tu riječ o odricanju kako ljudi često zamišljaju. Ja živim dobar život, proizvodim svoju hranu, proizvodim svoju energiju, imam niske troškove života i vođenja farme, sretan sam koliko mogu biti. Ono što kao čovječanstvo moramo učiniti jest prilagoditi se promjeni, osobito klime. Moramo kroz uzgoj birati biljke i životinje koje su prilagođene trenutnim uvjetima, moramo preživjeti nestabilnost što je dio ideje iza inzistiranja na višegodišnjoj poljoprivredi, i moramo ublažiti tu promjenu, zato pohranjujemo ugljik iz zraka u tlo, proizvodimo vlastita goriva. Moramo se skupno obvezati da ćemo sve to učiniti i to hitno, jer inače se vraćamo tamo gdje su već otišle sve prijašnje civilizacije.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).