Seksualnost osoba s invaliditetom još uvijek je tabu tema, čak i u poslovično otvorenijim zapadnim zemljama, posebno ako se radi o osobama s mentalnim poteškoćama. Film Dora ili seksualne neuroze naših roditelja (Dora oder die sexuellen Neurosen unserer Eltern, 2015.) švicarske autorice Stine Werenfels prikazan na Split Film Festivalu u konkurenciji za najbolji dugometražni film, obrađuje upravo tu složenu i kontroverznu problematiku kroz priču o spolnom sazrijevanju mlade djevojke s mentalnim poteškoćama.
Osamnaestogodišnja Dora, koju je maestralno portretirala Victoria Schulz, nakon godina terapije, odlukom majke Kristin (odlična Jenny Schily) prestaje uzimati lijekove koji su joj umrtljivali osjetila. Poput djeteta, Dora proučava svijet oko sebe novim očima i divi se svim ugodnim senzacijama, uključujući i seksualne podražaje. Njena istraživanja u početku su bezazlena i ograničena na otkrivanje vlastitog tijela, no nakon susreta s Peterom, situacija se dramatično mijenja.
Film je inspiriran uspješnom predstavom Die sexuellen Neurosen unserer Eltern (2003.) švicarskog dramaturga Lukasa Bärfussa koja je do 2005. prevedena na čak dvanaest jezika. Poput Bärfussa, i Werenfels daje prikaz situacije, ne osuđujući ni jednoga od aktera, prepuštajući gledatelju da sam donese sud. Film je odlična podloga za debatu na temu ograničenja, slobode, i definicije pristanka na odnos u situaciji gdje osobe ne dolaze s iste pozicije moći.
Dorin prvi seksualni odnos kod gledatelja izaziva osjećaj gađenja, ljutnje i nemoći - Peter ju siluje na podu WC-a za hendikepirane - no Dora to iskustvo kasnije policiji i liječnici opisuje kao ugodno. Dapače, nastavlja se viđati sa svojim silovateljom u njegovom stanu i uživa u odnosima s Film je odlična podloga za debatu na temu ograničenja, slobode, i definicije pristanka na odnos u situaciji gdje osobe ne dolaze s iste pozicije moćinjim. Roditelji, u želji da dopuste kćerki slobodu i priliku da se razvija, reagiraju razumno, pokušavajući razgovarati s muškarcem kojeg Dora percipira kao partnera. Međutim, Peter ni nakon prve Dorine trudnoće (koja je na nagovor majke terminirana) ne pristaje na kontracepciju, a na svaki razumni argumnt ima ciničnu primjedbu. Nije jasno kako Peter doživljava Doru - kao da tek u trenutku kada pokuša inicirati seks u troje, koji Dora odbije, shvaća da je djevojka sposobna birati, te da ne radi isključivo ono što joj se kaže.
Dodatnu dubinu filmu daje i činjenica da Dorina majka pokušava ponovno zatrudnjeti sa suprugom Felixom. U potresnoj sceni Kristin, nakon neuspjele oplodnje, govori da žali što nije pobacila kćer, a Felix joj odgovara da nema ništa gore od ljubomorne majke. Osim Dorinog seksulanog oslobađanja, film prati i katarzu koju proživaljava Kristin, dok prihvaća svoje dijete kao seksualno biće, umnogome sposobno za samostalni život.
Autori su filmu pristupili jako ozbiljno - dosta govori da se dio javnosti pitao glumi li glavna protagonistkinja svoje stanje - čemu je svakako doprinijelo sudjelovanje članova teatra RambaZamba koji okuplja osobe s "takozvanim invaliditetom", kako se opisuju.
Kao što je i sama autorica u video poruci koja je puštena prije projekcije filma rekla: Film otvara mnoga važna pitanja koja ne možemo i ne smijemo ignorirati, ali i, što je najvažnije, portretira osobe s invaliditetom kao ljude, a ne stereotipe. Dora nije ni heroina ni svetica, ali nije ni žrtva. Osoba je koja uči, i na tom putu ima pravo na pogreške, kao uostalom svi mi.
