Razloga za prosvjede u Hrvatskoj ima beskonačno. Od katastrofalnih ekonomskih uvjeta do potpunog nepoštivanja države prema svim skupinama, bili oni depresivni tinejdžeri sa slušalicama u ušima, penzioneri koji u društvu imaju ulogu biološkog otpada, preko radnika koji moraju biti sretni ako uopće rade za minimalac, pa sve do branitelja koji su ušli u tranziciju kao mladi zdravi ljudi, a iz nje izašli izmanipulirani i uništene psihe.
Iako traže prijevremene izbore, prosvjednici odbijaju povezivanje s bilo kakvom političkom pozicijom i to je mjesto na kojem se očituje sva konfuzija i porođajne muke ljudi koji žele govoriti
Aristotel kaže da grad ima samo dvije stranke: bogate i siromašne. Stranka siromašnih je ona koja utjelovljuje politiku, dok je stranka bogatih čista suprotnost riječi politika. Svi ovi obespravljeni ljudi imaju jedno zajedničko, a to je da nemaju nikakvog udjela u politici. Iz tog razloga su prosvjedi vitalna pojava prostora u kojem se napokon susreću svi oni i pokušavaju stvoriti novo mjesto politike, javni prostor koji u Hrvatskoj ne postoji. Međutim kako reagiraju mediji na pokušaj stvaranja tog novog prostora politike? Oni ga guraju u bezglavo nasilje i nezadovoljstvo, prešutno šaljući sve ljude sa trgova natrag u svoje atomske rupe. Stari bijeli muškarci i dalje tuguju za "Platonovom" državom stručnjaka i prosvijećene, moralne elite koja će voditi napaćeni narod. Čuveni kolumnisti i komentatori sabotiraju narod iz svojih zaostalih pozicija svodeći čitavu priču oko prosvjeda na HDZ i SDP, na pitanje zašto se ne oglašava oporba, na odlazak Jadranke Kosor i na potragu za eventualno novom političkom partijom iza koje bi prosvjednici stali.
Međutim ta partija ne postoji, niti će ikada postojati. Iako traže prijevremene izbore, prosvjednici odbijaju povezivanje s bilo kakvom političkom pozicijom i to je mjesto na kojem se očituje sva konfuzija i porođajne muke ljudi koji žele govoriti, a koji nikada prije nisu imali priliku govoriti. Govornička mjesta su redovito bila rezervirana za visokoparne stručnjake, odvratno poznata lica političara, psihopatološke slučajeve poput Pernara, poslodavce iz čikaške škole kapitalizma kao što su Mudrinić i i sve one koji svoje jeftine političke interese vide u promoviranju najgoreg oblika otvorenog tržišta i zatiranju prava radnika, ali i prava ljudi da budu ljudi.
Stoga nije čudno da trenutno prosvjednici ostaju samo na zahtjevu za ostavkom vlade. To je uvijek bolja pozicija od svih mitinga na kojima razni sanaderi, budući HSP-ovci kao što je bivši specijalac Željko Sačić ili otužna kukuriku koalicija obećanjima bacaju u trans iscijeđeni narod.
Ali ostavka vlade ništa bitno ne mijenja, i to je činjenica koju prešutno svi znamo, međutim, u strahu od situacije u kojoj čitava odgovornost prelazi na nas, odgađamo trenutak kada ćemo si to priznati. Činjenica da prosvjed ostaje isključivo na ostavci vlade govori istu stvar koju govori tragikomično, ali s crtom ozbiljnosti, najavljen današnji (srijeda) splitski prosvjed.
"Ponesite SVIĆE koje ćemo zajedno zapalit, a također i INDIJANSKA OBILJEŽJA da im pokažemo da smo PONOSNI INDIJANCI, a Indijanci BRANE SVOJ TERITORIJ OD DUŠMANA!!"
Ostavka vlade ništa bitno ne mijenja, i to je činjenica koju prešutno svi znamo, međutim, u strahu od situacije u kojoj čitava odgovornost prelazi na nas, odgađamo trenutak kada ćemo si to priznati
Ako izuzmemo posmrtnu patetiku svijeća, ostaje očita aluzija na arogantni ton ministra unutarnjih poslova, koji je prosvjednike nazvao Indijancima i time pokazao koliko je, u nedostatku bolje riječi moram reći, glup i uljuljkan u sigurnost koju mu pržaju debela financijska pozadina, velika HDZ-ovska "obitelj" i oklopljene, uvježbane snage reda naspram, u tom trenu stotinjak, a danas par tisuća golorukih prosvjednika. Ali aluzija je i na jedan od najvećih pokolja na planetu u kojem su današnje članice Europske unije izbrisale 40 milijuna Indijanaca. Aluzija je na odnos okupator - narod. Ali da se vratimo na zajedničko ovim dvama situacijama; prosvjedima u Zagrebu i najavljenom prosvjedu u Splitu. Iako se još uvijek identificiramo s političkim sustavom parlamentarne demokracije - iz samog razloga što je to, apolitičan sustav, koji od nas stvara podjednako apolitične idiote, koji nudi spektakl, zaborav i neodgovornost - ovi prosvjedi, iako usmjereni protiv vlade, propituju politiku samu. I to je rađanje nove politike.
Svaki samoprozvani vođa ili stranka koja okupira taj novi, direktno-demokratski politički prostor, vraća ga na nižu razinu privatnog, ili još gore, na razinu običnog spektakla i grupne terapije
To je rađanje politike u kojoj se jedino zajednički i na osnovama onoga što utvrdimo kao zajedničko možemo oduprijeti Imperiju. Imperij je ono što filozofi Hardt i Negri nazivaju kolektivnim kapitalističkim ustrojem. On je nadnacionalan, ali se koristi upravo nacionalnim vladama da bi učvrstio svoju moć. To se najbolje očituje u situaciji kada naša vojska postaje samo bataljunčić u vojsci Imperija koju nije teško prepoznati u NATO-u, kada naša politika postaje samo imitacija neoliberalne politike koju propagira EU i kada našu kulturu proždire licemjerna multikulturalnost i tolerancija Europskog društva koja je utemeljena isključivo na našem podjednakom pravu da bez obzira na rasu, etnicitet ili seksualno opredjeljenje budemo podjednako osiromašeni i obespravljeni. Po ovim filozofima, pojava Imperija je upravo kasni stadij kapitalizma odnosno viši globalni stupanj discipliniranja radne snage, viši stupanj iskorištavanja, izrabljivanja i kontrole života. Imperij, utemeljen na liberalnoj demokraciji, koji si je uzeo u zadatak blagostanje, slobodu i sreću čovjeka, sveo je ljude na obični "goli život" i oduzeo im sva prava da žive u zajednici i da imaju bilo kakvo političko značenje. Ovakva demokracija konvergira prema sve gorem totalitarizmu i ta teza je prešutno sadržana u trenutnim prosvjedima u Hrvatskoj, ali i u revolucijama koje se vode diljem arapskog svijeta.
Naravno da nije moguće jednostavno odbaciti reprezentacijski sustav, ali je zato još važnije da sve izbjeglice koje je proizveo taj sustav, izvan njega počnu surađivati, određivati što je to zajedničko što trebaju / trebamo ponovno zauzeti i organizirano braniti od privatizacije; kako političkim mišljenjem tako i direktnom akcijom. Svaki samoprozvani vođa ili stranka koja okupira taj novi, direktno-demokratski politički prostor, vraća ga na nižu razinu privatnog, ili još gore, na razinu običnog spektakla i grupne terapije.
Ali da sve ne ostane na općenitim kategorijama, u Splitu štrajkaju radnice Uzora, a u Zagrebu Kamenskog, čija se situacija previše ne mijenja prijevremenim izborima. Započnimo gestom solidarnosti s njima!!
