Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izreklo je osuđujuću prvostupanjsku presudu Radovanu Karadžiću, ratnom predsjedniku Republike Srpske, nakon petogodišnjeg suđenja i osamnaestomjesečnog razmatranja dokaza i vijećanja o krivici ili nevinosti optuženog.
Iz Documente navode kako su žrtve od tog sudskog vijeća očekivale kaznu doživotnog zatvora s obzirom na već izrečene kazne u drugim predmetima pred MKSJ, za zločine počinjene u Sarajevu, Prijedoru i Srebrenici, te imajući u vidu Karadžićevu političku odgovornost.
"Ova će kazna postati važna za izgradnju povjerenja samo ako patnju žrtava priznaju i političari i društva post-jugoslavenskih zemalja, Karadžić je osuđen temeljem individualne odgovornosti, u kontekstu četiri povezana udružena zločinačka pothvata, za genocid, zločine protiv čovječnosti po svim točkama optužnice i kršenje zakona i običaja ratovanjauključujući izabrane predstavnike Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji bi umjesto posve neprimjerenog imenovanja studentskog doma na Palama prema osuđenom ratnom zločincu trebali učiniti sve za obeštećenje obitelji žrtava", smatraju iz Documente.
Karadžić je osuđen temeljem individualne odgovornosti, u kontekstu četiri povezana udružena zločinačka pothvata, za genocid, zločine protiv čovječnosti po svim točkama optužnice i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Iako je Karadžić osuđen za genocid u Srebrenici, oslobođen je optužbi za genocid u sedam općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik) u kojima je po navodima optužbe razina zločina eskalirala do genocida. Documenta podsjeća kako je identičan stav Sud donio nešto ranije u pravomoćnim predmetima Stakić i Brđani.
Radovan Karadžić pored Mladića, djelovao je i u dogovoru s drugim sudionicima zločinačkih pothvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnjatovića i Vojislava Šešelja, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, koristeći se, prije svega za neposredno počiniteljstvo, političkom i državnom strukturom bosanskih Srba, pripadnicima MUP-a, VRS-e JNA, VJ-e, TO-e, MUP-a Srbije, srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne, kao i lokalnim bosanskim Srbima, što je Sud utvrdio izvan razumne sumnje.
