Rijetko se u medijima zaredaju ovakva dva globalno uzbudljiva dana. Vijest da su NATO snage iz zraka smaknule obitelj "hirovitog" libijskog diktatora Muamera Gadafija po važnosti je brzo prestigla vijest o smaknuću Bin Ladena hicem u glavu. Deset godina nakon napada na njujorške Twinse čovjek čije je lice utjelovljenje svih zala Zapada završio je svoju ulogu glavnog saveznika Amerikanaca u pravedničkoj borbi protiv terorizma. Čime će se sad opravdavati sva sila američke vojske u Afganistanu i Pakistanu?
Gadafi je manje notoran kršitelj ljudskih prava od Bin Ladena, zato je valjda i smaknuće civila iz njegove obitelji izvedeno na suptilniji način
Borba protiv terora iračkog diktatora Sadama Huseina nije završila njegovim smaknućem vješanjem. SAD-u i saveznicima trebala je još koja godina na zavedu demokraciju na nasilan način i uspostave mir u Iraku, koji kako svjedočimo svaki dan, tamo cvjeta svjež ko rosa u podne. Za pronalaženje najpoznatijeg svjetskog terorista Amerima je trebalo čitavih deset godina jurcanja po afganistanskim, pakistanskim, iračkim goletima uz nezamislive količine para, oružja i ljudstva.
A Moameru Gadafiju trebalo je čak 42 godine da se stavi na listu nepoželjnh, istrošenih diktatora čiju je obitelj OK ubijati. Nije mu pomogla ni odluka da se Saveznicima pridruži u pohodu na teroriste. Ratovi zasnovani na etičko-moralnim principima u ovakvoj imperijalnoj konstelaciji svjetskog poretka križarski su ratovi novog doba. Bush je u Iraku pozivao na rat do istrebljenja, Obama danas kliče u slavu američke pravedne osvete tisuća civila poginulih u napadu na njujorške Twinse.
Nitko ne kliče da djeca čiji je jedini usud rodbinska povezanost s Gadafijem nisu trebala umrijeti. I da se njihova smrt ne može opravdati zaštitom civila u čiju su obranu NATO saveznici navodno ustali. Humanitarna intervencija velikih sila u Libiji opravdana je rezolucijom UN-a, krajnje pacifistički nastrojenog dokumenta iz čije svake točke iskače ključna riječ civili. Civili i kršenje njihovih ljudskih prava te njihova obrana svakako bolje zvuče od osvajanja resursa, dokazivanja nadmoći, trošenja nagomilane vojne opreme. Zar bi svijet ikad ustao u obranu prava SAD-a na iračku ili libijsku naftu?
Oko za oko, zub za zub, razmjena ženskih tijela, ubijanje potomaka suparničkog klana... sve je to u opisu posla silovanja ljudskih prava
Više se radi o čistom pragmatizmu. Postoje dobri i loši civili. Civili koje je ok ubijati i koje nije ok ubijati. Civili čija je smrt samo dio statistike i civili vrijedni podizanja na noge križarske konjice. Ili civili na čiju se smrt više niko ne obazire, poput onih iračkih. Smaknuće iz zraka diktatorovih troje unučadi neće naštetiti ugledu i snazi NATO-a. Dapače, doprinijet će uspostavljanju demokracije u sjevernoj Africi na putu kojem stoji još samo ostarjeli diktator poznat po ljubavi za našetavanjem po vrućem afričkom pijesku na grbačama deva. Gadafi je manje notoran kršitelj ljudskih prava od Bin Ladena, zato je valjda i smaknuće civila iz njegove obitelji izvedeno na suptilniji način. Ne hicem u glavu, već bombama iz zraka. Njegovo troje unučadi slučajna su žrtva većeg moralnog i etičkog poduhvata zvanog humanitarna intervencija.
Na današnji dan prije 66 godina sovjetski su vojnici na ulicama Berlina masovno silovali žene poraženih neprijatelja. Vojnici iscrpljeni dugotrajnim ratovanjem protiv Hitlerove osovine zla zaslužili su tijela tisuća žena koje nisu ratovale, ali su morale istrpiti cijenu pravednosti pobjednika. Slično ispervertirano shvaćanje pravednosti primijenilo se i u slučaju obitelji libijskog diktatora. Automatski manje žalimo smrt civila za koje trenutni nositelj moći nema velike samilosti. Svijet se nije pomaknuo ni milimetra od starozavjetnog shvaćanja pravde. Oko za oko, zub za zub, razmjena ženskih tijela, ubijanje potomaka suparničkog klana... sve je to u opisu posla silovanja ljudskih prava.
