DJECA KOJA LETE U NEBO

Svakoga dana prosječno umire više od 26 tisuća djece mlađe od pet godina, ključna je izjava Godišnjeg izviješća Fonda Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) objavljenog krajem siječnja u Ženevi. Za 2007. UNICEF broji čak 9,7 milijuna umrle djece u starosnoj dobi do pet godina. Prije nego što dožive svoj peti rođendan, u svijetu od tisuću djece umire sedamdeset i dvoje! Među zemljama Trećeg svijeta najvišu smrtnu stopu ima Sierra Leone s 270 umrle djece na tisuću živorođenih. Slijede Angola i Afganistan s 260 odnosno 257 dok Kuba doseže vrlo povoljan omjer od 7 smrtnih slučajeva. (Za usporedbu: stopa smrtnosti djece do pet godina starosti u Hrvatskoj iznosi šest na tisuću.) Optimistički pristup Unatoč visokim stopama dječije smrtnosti neki mediji UNICEF-ovo Izvješće o stanju djece donose u pozitivnom svjetlu. U uvodima, na naslovima i u prvim odlomcima napominje se da je ovo prvi put, otkada postoje statistike za to područje, brojka umrlih manja od 10 milijuna. Broj pothranjene djece sve je manji. Zahvaljujući naporima vlada, donatora, humanitarnih agencija i zdravstvenih djelatnika iskorijenjene su male boginje i smanjena stopa obolijevanja od ospica i polija, a pojačana briga za prehranu dovela je do pada pothranjenosti u brojnim zemljama… Neki pozitivni pomaci bude optimizam, pa je, primjerice, cijepljenje protiv ospica za 60 posto smanjilo smrtnost od te bolesti u svijetu, odnosno za čak 75 posto u subsaharskoj Africi od 1999. do 2005… Isključiva prehrana dojenčadi majčinim mlijekom u subsaharskoj Africi u stalnom je usponu u zadnjih 10 godina. Izvješće navodi da je ostvaren i napredak u sprečavanju prijenosa virusa HIV s majke na njezino dijete, piše HINA, i preuzima Metro Express. Ove odlične vijesti koje stvarno bude nadu za boljim sutra, ipak pomalo kvari činjenica da je 2007. umrlo dvostruko više djece nego što Hrvatska ima stanovnika.

Ne umanjujući napretke u borbi protiv dječije smrtnosti vijesti njemačkih novinskih agencija djeluju ipak objektivnije. Naglašava se srž problema i ono što izviješće uistinu ističe. To je unatoč svim naprecima i dalje vrlo visoka smrtna stopa djece. Brojka od 9,7 milijuna je tim više zastrašujuća, što se glavne uzroke dječije smrtnosti – pothranjenost i nedovoljna medicinska skrb – uglavnom mogu spriječiti. Gubitak od 9,7 milijuna ljudskih života je neprihvatljiv, posebno zato što većinu bolesti možemo spriječiti, potvrdila je i direktorica UNICEF-a Ann Veneman. Pored ishrane glavni razlozi smrti su, bolesti kao upala pluća, malarija, dijareja, ospice i sida. Milenijski cilj Upala pluća ubija više djece od bilo koje druge bolesti. Unatoč činjenici da je upravo ova bolest u dvadeset posto slučajeva uzročnik dječje smrti, samo pedeset i šest posto djece dobiva primjerenu terapiju u liječenju te bolesti. Od dijareje umire gotovo dva milijuna djece mlađe od pet godina. No i ovdje u zemljama u razvoju samo trećina oboljele djece dobiva odgovarajuću medicinsku pomoć. Konačno je i pothranjenost nadalje glavni uzrok. U pedeset posto slučajeva upravo je nedovoljna ishrana razlog dječije smrtnosti. Milenijski cilj glede dječije smrtne stope – Millennium Development Goal 4 (MDG4), je od 1990. do 2015. smanjiti za dvije trećine smrtnost djece mlađe od 5 godina. Pošto mnoge države već zaostaju, u slijedećih par godina smrtna stopa morala bi se dvostruko umanjiti i spustiti na 13 tisuća umrle djece dnevno, to jest na manje od pet milijuna smrtnih slučajeva godišnje. Od 1990 godine do danas ova stopa pala je samo s 13 na 9,7 milijuna. Želi li se ostvariti MDG4, proces mora teći brže. Nužno je ozbiljno se uhvatiti u koštac s problematikom side, nerazvijene infrastrukture i medicinske skrbi u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Pri tome, pomaci u borbi protiv smrtnosti djece ne ovise samo o privrednoj moći pojedine zemlje nego i o političkoj volji, konstatirao je jedan od glasnogovornika UNICEF-a. Jednostavne mjere kao impregnacija mreže protiv komaraca, cijepljenje, dojenje i dodatak vitamina A znatno bi smanjile dječju smrtnu stopu. Ove iscrpne informacije bile su dio vijesti novinskih agencija u Njemačkoj i drugdje, te su kao takve zajedno s UNICEF-ovim izvještajem o stanju djece u svijetu dostupni svim medijima. Pa ipak medijski osvrt na izvješće o stanju djece bio je vrlo, vrlo tanak. Možda bi vijest o smrtnoj stopi prošla još nezapaženije, da nije poslužila kao privjesak medijskom praćenju posjete Davida Beckhama Sierri Leone u ulozi UNICEF-ovog ambasadora dobre volje. Za pročitati na primjer u Gloriji od 23. siječnja 2008. ili u Novom listu istog datuma.

Više od devet i pol milijuna umrle djece u prošloj 2007. godini nije bila dovoljno senzacionalna ili šokantna vijest, da bi se našla na naslovnim stranicama. UNICEF-ov izviještaj ostao je tek glas u pustinji, dok su naslove i dalje krasile vijesti o svjetskoj, američkoj i kakvoj već sve ne privrednoj krizi. Dva dolara, druže... Ali to je UNICEF-u trebalo biti jasno. Pustiti Izviješće o stanju djece u svijet upravo u doba svjetske ekonomske krize? Koga briga za neku tamo djecu u nekakvim Biaframa, dok se luđaci svjetskih burza igraju s našim novčanicima, našim T-Com ili Pliva dionicama i dok se u švicarskom Davosu sastaje krema internacionalne ekonomije, da spasi privredu i omogući nam još bolje rendite? No možda to i jesu one najvažnije vijesti, ono o čemu sve ovisi, pa i pomoć na smrt osuđenoj djeci; ako nezamjenjivi, nepokoreni i nepokorivi kapitalizam uspije akumulirati još veće svjetsko bogatstvo možda ostanu i neke mrvice za one najpotrebnije. Više od mrvica stvarno nije niti potrebno. Dovoljna su naime dva dolara više po stanovniku, da se južno od Sahare smrtna stopa djece smanji za trideset posto, tvrdi UNICEF. Ipak kruna evolucije, uzvišeni homo economicus zasigurno će primijetiti da je potrebno još barem nekoliko stotinjaka dolara po glavi, da se sva ta djeca prehrane, školuju i dovedu do adolescencije. No homo economicus zna i to, da se ulaganje u ljudski život prije ili kasnije isplati i da život nije samo ljudsko pravo nego da pridonosi jačanju produktivne snage. Preživljavanje djece nije samo imperativ u zaštiti ljudskih prava, ono je također i razvojni imperativ. Ulaganje u zdravlje djece i njihovih majki ispravna je gospodarska odluka i jedan od najsigurnijih putova svake zemlje za njezin put u bolju budućnost, ekonomski je objasnila potrebu spašavanja života Joy Phumaphi, dopredsjednica Mreže za ljudski razvoj pri Svjetskoj banci.

Zapravo, živimo u sistemu koji ima dovoljno bogatstva i dovoljno resursa za dostojan život svakog ljudskog bića na ovoj planeti ali čini premalo da bi se to bogatstvo raspodijelilo. Najveći iznosi investiraju se, ne u raspodjelu nego upravo da bi se sistem širio i opstao. Navedimo ovdje samo program Bushove administracije za pomoć narušenoj američkoj privredi koji iznosi 145 milijardi dolara i sastoji se uglavnom od poreznih olakšica. Kako bi se raju potaklo na trošenje, dvije trećine ovih olakšica zamišljene su kao pomoć nezaposlenima i ljudima u radnom odnosu. Osamsto dolara primit će samci, a bračni parovi dvostruko. Kupovna moć narodu - sloboda kapitalizmu! Pogledamo li tu brojku i onih dva dolara koja su potrebna za spas djece u Africi, ispada da bi sa 145 milijardi dolara 72,5 milijardi ljudi dobilo potrebnih dva dolara više. Pošto na svijetu nema niti približno toliko ljudi, definitivno bi ostao još koji dolarčić za hranu i školovanje. Ako bi taj novac pak podijelili sa 760 milijuna, koliko stanovnika otprilike ima subsaharska Afrika, ostalo bi 190 dolara po glavi – više nego dovoljno za spas malih života! No ovakvi iznosi radije se investiraju u opstanak zapadnog načina života, zapadnog životnog standarda i cijelog privrednog sistema. I sve to uz klimanje glava i odobravanje stručnjaka i široke mase koji si drugačiji sistem niti žele niti mogu predočiti. Toliko smo kondicionirani postojećim kapitalističkim poretkom, da ne shvaćamo da je i on samo jedan društveni konstrukt, a ne neopovrgljiva stvarnost. Kolektivna gramzljivost čini nas imune pred pitanjem koje nam visi nad glavom poput damoklovog mača: Kada će kapitalizam početi proždirati i svoju djecu?