Dan ljudskih prava

U povodu današnjeg Dana ljudskih prava, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) Zoran Pusić u intervjuu za naš list izražava umjereni optimizam u buduću zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj. Često se čuje da je stanje ljudskih prava u Hrvatskoj uvelike poboljšano. No da bi se to pouzdano znalo, valja imati dobar nadzor. Kako, po vama, stoji s nadzorom ljudskih prava u Hrvatskoj? Briga oko ljudskih prava trebala bi biti jedna od važnih zadaća Vlade. Međutim, čim izgovorite tu rečenicu čini vam se da je u njoj toliko sarkazma da bi ga i policija prepoznala. Činjenica je da je posjedovanje moći, posebno političke moći, redovni izvor kršenja ljudskih prava i da je, u pravilu, tu sumnjivac i najčešći počinitelj država, odnosno neka od institucija iz trodiobe vlasti. Razvijena demokratska društva sve više prihvaćaju, osim uhodane trodiobe vlasti, još dva dodatna sigurnosna ventila – nezavisne medije i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Taj mehanizam razvio se u Hrvatskoj u mnogo težim uvjetima nego što su danas. Neki od ljudi koji su ga s hrabrošću i entuzijazmom započeli umorili su se od nastojanja koja su prečesto izgledala kao jurišanje na vjetrenjače, ali uz sve slabosti taj oblik nadzora daje rezultate i mislim da će i ubuduće funkcionirati. A možda, pod njegovim utjecajem, i vlade usvoje standarde koji bi rečenicu s početka učinili manje sarkastičnom. Novinari izdajnici Neriješeni ratni zločini poput slučajeva Sisak ili Novska prekriveni su zaboravom. Što učiniti s tim ljudskim tragedijama otežanim sramotnim manjkom solidarnosti? O zločinima s hrvatske strane godinama nije bilo uputno previše govoriti, ljudi na najvišim položajima u pravosuđu i politici tvrdili su da se takvi zločini nisu mogli dogoditi, a najagresivnije veteranske udruge prijeteći su prozivale kao izdajnike rijetke novinare i nevladine organizacije koje su upozoravale na zločine. U nekim slučajevima radilo se o pravim zvjerstvima, sa silovanjima, rezanjem prstiju da bi se došlo do prstena, klanjima, ubijanjem djece, nešto što normalan čovjek ne voli gledati ni na filmu, a kamoli da ga to opsjeda kao noćna mora pomiješana s osjećajem nemoći da išta promijeni. Počinitelji zlodjela ili su ostali nepoznati, i to uglavnom sudu ali ne i sredini u kojoj se zločin dogodio, ili su oslobođeni tendencioznom i pogrešnom primjenom zakona o oprostu, ili im je suđenje počelo više od deset godina nakon zločina. Zahtjevi za odštetom odbijeni su, a podnositeljima, poput žena iz Novske čije su cijele obitelji pobijene ili bake iz Cerne kojoj su zločinci ubili djecu i unuke, zaračunati su veliki sudski troškovi, uglavnom uz obrazloženje da su pripadnici HV-a to počinili bez naloga i izvan radnog vremena. Bez obzira na stvarno poboljšanje stanja ljudskih prava, cinizam i ravnodušnost prema nepravdi iz tih presuda ostat će trajna sramota za hrvatsko pravosuđe, vladu u čije se vrijeme to dogodilo i vlade u čije se vrijeme nije ispravilo. Kao nevladina organizacija, to nećemo prestati pokušavati ispraviti. Malim koracima do pravde Ni Ustavni sud nije se pokazao: ovih je dana presudio da je ustavan zakon koji žrtvama od države sponzoriranoga terorizma ne dopušta novčanu naknadu. Kako doživljavate takvu odluku Ustavnoga suda? Kao kompromis. U odluci kojom Ustavni sud proglašava da sporni zakon nije protuustavan, također donosi obavezni naputak da oštećenici koji su tužili državu zbog materijalne štete nanesene aktom terorizma ne trebaju platiti sudske troškove. Ljudi koji teško preživljavaju od svojih penzija pošteđeni su plaćanja golemih sudskih troškova odnosno ovrha, a nešto što bi Vlada, odgovorna za državni proračun, mogla protumačiti kao gorku pilulu, Ustavni sud zamata u čokoladu. Put prema pravdi katkad vodi nizom malih koraka kojima se postepeno ispravljaju nepravde. Hrvatska ovaj mjesec predsjeda Vijećem sigurnosti UN-a. Za svoju je temu odabrala terorizam. Zašto? Opsjedaju li Hrvatsku terorističke prijetnje, ili je odjednom postala naročito zainteresirana za svjetske poslove? Bezumno i bešćutno terorističko nasilje treba osuditi i protiv njega se treba boriti. Ali ne samo u Mumbaiju i Afganistanu, nego i u Novskoj, Sisku, Gospiću. Uzroke terorizma treba otkloniti u svijetu, ali i kod kuće. Podsjećam na riječi Eleanor Roosevelt, jedne od inicijatorki i sastavljača Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima: Gdje počinju ljudska prava? U malim mjestima blizu kuće, tako malenim da nisu vidljiva na geografskim kartama svijeta. Ali to je svijet pojedine osobe, susjedstvo, dućan, ured gdje ona radi. To su mjesta gdje svaki čovjek traži ista prava i jednake mogućnosti, dostojanstvo za sve bez diskriminacije. Ljudska prava postoje i imaju smisla tek kad su prepoznata na toj lokalnoj razini. Hedl kolateralna žrtva Kako komentirate nedavni postupak Krunoslava Fehira, koji je zaprijetio novinaru Dragi Hedlu kako bi upozorio da mu MUP sustavno uskraćuje smještaj i tretman primjeren položaju krunskog svjedoka? Fehirov se postupak ne može opravdati, ali se može razumjeti. Žao mi je da prije njega nije kontaktirao neku od organizacija koje prate suđenje. Pritisci na njega sustavno traju od 2005. Ova prijetnja samom sebi izgleda kao očajnički potez nekoga sve usamljenijeg i izoliranijeg. Vjerujem da je Hedl tu samo kolateralna žrtva, da ne bi bilo previše očigledno. Ovaj događaj pokazuje da je potrebna veća briga za svjedoke u ovakvim slučajevima. Manjak ideja, višak agresivnosti na prosvjedu Protekloga tjedna u nekoliko su hrvatskih gradova održani prosvjedi sudionika internet susretišta Facebook. Kako ste doživjeli ta okupljanja? Organizatori prosvjeda govorili su da nemaju nikakvu viziju, da ne znaju što treba promijeniti ali da će ljude pozivati na ulične prosvjede dok ne budu zadovoljni. U isto vrijeme govorili su o Vladi kao bandi lopovskoj i o policiji kao bandi gestapovskoj. Ako se iznose tako teške objede, stvar je elementarne pristojnosti, o uvjerljivosti da se ne govori, potkrijepiti ih jakim argumentima. Policija je postupila trapavo, a vlada je sve samo ne bezgrešna, ali, kao što kaže jedan e-mail koji je obišao svijet, Bog je zbog štednje ugasio svjetlo na kraju tunela, i za to, jedanput, nije kriva samo vlada. Osobno mislim da nije trebala tako brzo odustati od najavljene štednje. Trebala je zatezanje remena pravedno raspodijeliti, razumljivo objasniti i argumentirano braniti. Karikature Šukera koji ne može stegnuti remen i Sanadera koji steže remen sata duhovite su i korisne kritike političara. Uvredljive i pretjerane izjave, samo korak do poziva na nasilje, obično znak da se manjak ideja kompenzira viškom agresivnosti.