Irak je, unatoč tome što se proglašava "sigurnom" zemljom kada treba tjerati izbjeglice iz Europe, i dalje jedna od najnesigurnijih zemalja svijeta. Samo u srpnju ove godine nastradalo je više od 230 civila, a otkrivene su i nove masovne grobnice blizu Mosula. Prema podacima koje prikuplja Iraq Body Count broj civilnih žrtava rata od 2003. godine procjenjuje se između 181 i 204 tisuće.Briga o pčelama bila je posebno važan dio Shremovog života. Naučila ga je važnosti zajedništva i značaju međupovezanosti i međuovisnosti svih i svega. Pčele su ga, kako priča Mikhail u knjizi, naučile i da iznimno voli i cijeni žene u svom životu
Više od tri milijuna Iračana lani je bilo raseljeno unutar zemlje, a najveći broj otišao je u Kurdistan, više od milijun ljudi. Zajednice u područjima na kojima je prije bio Daeš (ISIS), izvršavale su kolektivnu osvetu prema ljudima za koje se sumnjičilo da su pomagali Daešu – njihova imovina je uništavana i protjerivani su, a brojni su završili u zatvorima na otvorenom.
UN je izvijestio kako su na područjima koje je prije kontrolirao Daeš pronađene najmanje 74 masovne grobnice - recimo da je prijezir prema bilo kakvoj povezanosti s Daešom razumljiv.
Ipak, valja reći kako je bitka protiv ISIS-a omogućila iračkoj vladi i partnerima da šire lepezu ozbiljnih zlostavljanja pod krinkom borbe protiv terora. Primjerice, tijekom operacije u Mosulu, iračke su snage mučile i ubijale zarobljenike bez puno pitanja, ponekad čak i nakon objavljivanja fotografija i videozapisa zloupotreba na društvenim medijima.
Dežurnu podršku pružale su im Sjedinjene Američke Države, najveći osiguravatelj opreme za iračku vojsku. Zbog te i takve nekažnjivosti iračkih snaga sigurnosti, Human Rights Watch pozvao je sve strane vlade da okončaju vojnu pomoć jedinicama uključenim u edvidentno kršenje ljudskih prava.
Ovih dana, iz Iraka dolazi jedna drugačija priča - priča o hrabrosti "običnih" građana i velikim svakodnevnim djelima koja prolaze nepopraćena, a jedino su što još zapravo drži ljude na živote. Početkom kolovoza izdana je Čuvar pčela iz Sinjara (The Beekeeper of Sinjar), nova knjiga Dunye Mikhail, poznate iračko-američke pjesnikinje i novinarke.
Mikhail je dugi niz godina pisala za Baghdad Observer, prije nego što je protjerana iz zemlje. Ima tome već nekih dvadeset godina - ciklus nasilja, izgnanstva, umiranja - u Iraku ne prestaje. O tome Mikhail piše i u svojim sjajnim zbirkama poezije, Iraqi Nights, The War Works Hard i Diary of A Wave Outside the Sea, za koje je dobila brojne nagrade.Jazidske žene, smatra, nisu dobile dovoljno medijske pažnje, barem ne one koja bi ičim rezultirala. Neke od preživjelih žena rekle su joj da su tjednima bile zatočene na planini bez vode i hrane, ili pokrivača u hladnim zimskim noćima
U novoj knjizi Mikhail poetskim jezikom bilježi stvarnu priču Abdullaha Shrema, naizgled običnog čovjeka iz planina Sinjar, na sjeveru zemlje. Na tom je području više od tri tisuće ljudi, uglavnom muškaraca i starijih, pogubljeno i bačeno u masovne grobnice, a više od šest tisuća žena je oteto i prodano u (seksualno) roblje.
"Napisala sam ovu knjigu zato što ne mogu oteti čitav svijet pa da svakome ispričam što se dogodilo. A to što se dogodilo je nevjerojatno. Staviti cijene na žene i prodavati ih na aukciji, silovati ih i nazivati to brakom, terorizirati manjine označavajući njihove domove… Jednostavno, nisam mogla biti mirna i 'gledati svoj posao'. Kada sam čula da su neke žene uspjele pobjeći Daešu, dokopala sam se njihovih brojeva telefona. Prva preživjela s kojom sam razgovarala bila je Nadia, 28-godišnjakinja koja je sa troje djece prodana borcu iz Čečenije. S obzirom da je Nadija govorila samo kurdski, nisam je razumjela. Stoga mi je njen rođak Abudllah prevodio razgovor na arapski", priča nam Mikhail.
Shrem je na kraju postao heroj njene knjige. "Saznala sam da je upravo on spasio Nadiu i brojne druge žene. Pričali smo preko telefona godinu dana i nakon toga sam otputovala u Irak upoznati njega i preživjele žene. Bilo je to moje prvo putovanje u Irak nakon 20 godina izgnanstva", objašnjava Mikhail.Više od tri milijuna Iračana lani je bilo raseljeno unutar zemlje, a najveći broj otišao je u Kurdistan, više od milijun ljudi. Zajednice u područjima na kojima je prije bio Daeš (ISIS), izvršavale su kolektivnu osvetu prema ljudima za koje se sumnjičilo da su pomagali Daešu
Shrem i njegova obitelj spadaju u tisuće jezida koji su napustili svoje domove u dugoj povorci na prašnjavim cestama, zato što je Daeš stigao sa svojim crnim zastavama. Prije dolaska ekstremista, bio je sretan pčelar u Sinjaru, gdje se brinuo za dva sina i dvije kćeri i stotine pčela.
"Tada nije mogao ni zamisliti da će jednoga dana riskirati sve spašavajući ljude. Za život je zarađivao trgujući medom između Iraka i Sirije. Njegova dugogodišnja trgovačka iskustva i pouzdanost omogućila su da razvije prijateljstva sa sirijskim trgovcima, a česta putovanja u Siriju osigurala su da veoma dobro poznaje ceste i zemlju općenito. Sve je to omogućilo da spasi svoje rođake i rođakinje koji su završili zarobljeni u Siriji, a nakon toga je nastavio spašavati i druge. Do sada je spasio više od 350 ljudi", kaže Mikhail.
Briga o pčelama bila je posebno važan dio Shremovog života. Naučila ga je važnosti zajedništva i značaju međupovezanosti i međuovisnosti svih i svega. Pčele su ga, kako priča Mikhail u knjizi, naučile i da iznimno voli i cijeni žene u svom životu - o matici je u koloniji ovisilo sve.Život se, naime, riskira da bi živio najveći i najljepši potencijal ljudskog bića. To znači ne pristati na nehumanu redukciju, kada nas sve kontinuirano tjera u tom smjeru
"Obratio se trgovcima koje je znao u Alepu, koji su mu preporučili da se poveže sa švercerima cigareta, koji su bili navikli na određene opasnosti i rizike. S vremenom je razvio svoju novu košnicu, prevozitelja i pomagača, i muškaraca i žena, koji su se ujednili kako bi pomagali ljudima i spašavali živote. Radili su ekstremno pažljivo, pomno planirali svaki korak", priča Mikhail.
Jezidske žene, smatra, nisu dobile dovoljno medijske pažnje, barem ne one koja bi ičim rezultirala. Neke od preživjelih žena rekle su joj da su tjednima bile zatočene na planini bez vode i hrane, ili pokrivača u hladnim zimskim noćima. "Čekale su i čekale da ugledaju kakav helikopter koji im dolazi u spas, ali nije bilo ničega, osim zvijezda i bolesnih ljudi koji su umirali pod tim istim zvijezdama", kaže."Saznala sam da je upravo on spasio Nadiu i brojne druge žene. Pričali smo preko telefona godinu dana i nakon toga sam otputovala u Irak upoznati njega i preživjele žene. Bilo je to moje prvo putovanje u Irak nakon 20 godina izgnanstva", objašnjava Mikhail
U Iraku, uvijek iznova, ljudi otkrivaju da se mogu osloniti samo na sebe. Ponekad, poput ove priče Abdullaha Shrema koju povijest treba pamtiti, shvaćaju kako oslanjanje na sebe treba pretvoriti u borbu za druge, jer je pitanje što od nas uopće preostaje ako u strašnim vremenima zatvaramo oči i odmahujemo rukom.
Život se, naime, riskira da bi živio najveći i najljepši potencijal ljudskog bića. To znači ne pristati na nehumanu redukciju, kada nas sve kontinuirano tjera u tom smjeru.To je radila i Alia Muhammad Baqer, knjižničarka u Središnjoj knjižnici u Basri, koja je tijekom rata u Iraku uspjela spasiti više od trideset tisuća knjiga, prevozeći ih autom nakon posla i skrivajući kod prijatelja. To su pravi heroji i heroine.
"U Iraku smo uvijek sanjali o domovini, o motherlandu. Ali mislim da je vrijeme da umjesto majčinske zemlje imamo majku zemlje, ženu koja će nas voditi", zaključuje Mikhail. Pritom koristi taj izraz simbolički – sanja drugačiji Irak, koji neće biti destruktivan, koji će istinski razumjeti svoje ožiljke i nužnost da ono buduće bude drugačije - pravednije, toplije, uviđavnije.
