Sjetim se rečenice koju bi tu i tamo čula od zatvorenika/ica s kojima radim: "nisam imao/la vremena". I prije sam znala da mi ne lažu kada to kažu, ali tek sam u izolaciji shvatila i zašto. Kada si zatvoren i odsječen zaista nemaš vremena, vrijeme ima tebe. Žene iz Kaznionice u Požegi nemaju vremena ponekad ni za to da do kraja pročitaju knjigu koju su htjele, ali svejedno dođu na književni klub, kažu "nisam imala vremena". Što je, tek sad mi je to sasvim jasno, šifra za: nije mi bilo dobro. Nefokusiranost nije karakterna mana, već simptom. Simptom činjenice da ovo nije retreat ni godišnji odmor, ovo je pandemija i dva potresa pa tisuću malih.

Milena Benini, jedna od najvažnijih hrvatskih SF autor(ic)a: "Rješenja za klimatsku krizu koja zamišljaju tehnološku utopiju bez promjene podložne društvene i ekonomske paradigme ne mogu nam pružiti stvarnu utopiju, pa čak ni stvarno rješenje postojećih problema. U današnjem trenutku, kad doslovno gledamo kako se sustav koji smo do sad imali ljulja i tek što se nije urušio, mislim da je važnije nego ikad pronaći nove vizije. SF i esefično razmišljanje svakako mogu pomoći u tome. Mašta i sposobnost da se zamisli – pa onda i ostvari – nešto novo i drugačije bit će od ključne važnosti."

Zeina Halabi, selektorica Revije malih književnosti posvećene Egiptu: "Lik intelektualca kojeg sam zamislila u svom ranijem radu o žalovanju i melankoliji u književnosti odjednom je postao dio problema: intelektualcima je bilo previše ugodno oko moći. U kontekstu preokreta koji su izazvali ustanci iz 2011., intelektualac više nije bio agent koji kritizira govoreći istinu moćnima, već neki jalov lik, sam po sebi predmet kritike. Nedavnim se ustancima u Alžiru, Libanonu i Iraku nastavlja ta kritika. Ponovno su skrenuli pozornost s intelektualaca kao pokretača promjena na intelektualce kao puke promatrače, ako ne i suučesnike režima."

Udruga Dugine obitelji počela je jučer s kampanjom prikupljanja sredstava za tisak druge slikovnice iz serijala Moja dugina obitelj, o djeci s istospolnim roditeljima. U prvih 24 sata skupljeno je skoro 70 posto od iznosa potrebnog za tisak 1000 primjeraka novih avantura Roka i Ane, koji u nastavku slikovnice idu na izlet sa svojim roditeljima. Kampanja traje do sredine studenog.

Prošlo se ljeto ukazala mogućnost rada u El Doradu keltske Hrvatske. Bicikliram svaki dan, deset kilometara, nekad u mraku, s reflektirajućim prslukom, ignoriram stare druidske utvare pored puta. Posao je težak, ali ima neku meditativnu kvalitetu. Kao i kod klasične meditacije, uvijek te malo bole leđa na kraju dana. Nitko nema stalno mjesto, osim Ukrajinki, koje se skupe ujutro u amorfnu masu obojenih vlasišta i predivnih plavih očiju. Lenkin je engleski kao moj francuski - uopće ga ne govori, ali komuniciramo nekako telepatski. Volim kad me stave pored nje, njeno voluminozno tijelo ima kvalitetu svjetionika. Slabo se dopisujem, nemam snage, udvarači su me zaboravili.

Lit–squatting je nova kovanica koja označava gerilsko useljavanje literarnih sadržaja u zapuštene gradske mikro-prostore poput starih reklamnih vitrina, izloga, ograda i kontejnera. Nerijetko je odabir književnih tekstova formatom i temom prilagođen mjestu ili ulici u kojoj je instaliran. Negdašnja ružnoća i oronulost preko noći postaje mala, skrovita ljepota, vizualna i potencijalno duhovna. Zamjetno je to na varaždinskoj uličnoj sceni. Haiku ploče postavljene su na ograde, u neposrednoj blizini tržnice izlog je poezije, a naljepnice na koševima za smeće podsjećaju na remek-djela kajkavske književnosti.

Pjesnik Denis Ćosić: "Kao društvo smo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama, do toga da je tišina sveprisutni ideal koji najčešće pronalazim u prirodi. Nemojmo zaboraviti i kako u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu neizmjerno nedostaje ženskih autora".

Makroorganizmi su prva pjesnička zbirka Bojana Krištofića. "Nije čudo što mi je Novi Zagreb potaknuo inspiraciju i 'natjerao me' na poetsko pisanje. Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni 'brisani prostor' s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve 'svrhe' doli one jedine važne, koju mu daju sami građani. I sve to s minimalnom 'infrastrukturom'. Pametnim ljudima to bi trebalo nešto govoriti, a meni je poslužilo kao ishodište knjige", govori.

Hrvatsko društvo pisaca izražava ozbiljnu zabrinutost i zgražanje zbog sve većeg broja sudskih tužbi protiv novinara i pisaca koji su, obavljajući svoj posao, izvrgnuti stalnim sudskim progonima. "Danas se sudi novinarima, sutra će se masovno suditi polemičarima, satiričarima, piscima epigrama ili čak pjesnicima. Da su krajem 19. i tokom 20. st. sudovi ovako dijelili novčane kazne, Matoš bi ostao bez jedinih cipela, a Krleža više ne bi imao ni za šešir. Ne presuđuje se ovdje samo novinarstvu, ovdje se sudi i književnosti, kulturi i slobodi", poručuju iz Hrvatskog društva pisaca. Njihovu objavu prenosimo u cijelosti.

Najnoviji popisi lektire, nastali u okviru reforme koja to nije, očekivano su postali predmet još jedne ad hoc javne rasprave. Ta će se rasprava logikom dnevnopolitičkih potreba vjerojatno pokušati ad hoc utišati. U slučaju da se u konačnici nastavnici i učitelji ipak upotrijebe kao živi štit ili da se prijepori pokušaju zataškati licitiranjem naslovima, propustit će se uočiti da je sporan popis osnovnoškolske lektire ustvari samo završni čin višedesetljetnog procesa u osnovi labavog i sve labavijeg lektirnog normiranja bez jasne definicije što se čitanjem lektire želi postići.