Na samom početku, čim je Obama objavio kandidaturu, nakon tek jedne godine na nacionalnoj političkoj sceni, David Limbaugh, brat ultra-konzervativnog radijskog voditelja Rush Limbaugha, izrazio je sumnju u Obaminu pomirljivu, ujedinjavajuću poruku. Kako je uopće moguće da crnac ne bude ljutit na Ameriku? Pa zar ih nije Amerika dovela ovamo kao robove i zar ih ne drže potlačenima, siromašnima i neobrazovanima? Limbaugh je vjerojatno previdio da Obama nije odrastao kao američki crnac u gettu, nego je odrastao na Havajima i u Indoneziji, uglavnom okružen bjelcima i pohađajući skupe privatne škole. Niti je imao razloga ljutiti se, niti je čuo za tu ljutnju. No, došavši s Harvarda u Chicago i posvetivši se političkom aktivizmu, Obama je trebao tu crnačku ljutnju na sistem, da bi etablirao kredibilitet među svojom političkom bazom u Južnom Chicagu. I vrlo brzo ju je našao u svećeniku lokalne crkve, Jeremiah Wrightu. Obama je slušao Wrighta dvadeset godina. Wright je vjenčao njega i Michelle i krstio obje njegove kćeri. Obama je naslovio svoju knjigu Audacity of Hope prema jednoj Wrightovoj propovijedi. Čak je i Obamina predsjednička kampanja osmišljena i prožeta istim wrightovskim temama. No predsjednička kampanja je drugačija od kampanje za stolicu u skupštini grada Chicaga. Politička baza je znatno šira i uglavnom neprijemčiva za neke Wrightove ideje - kao, na primjer, da su Amerikanci dobili što su zaslužili 11. rujna, i, još nebuloznije, da je AIDS virus razvijen kao biološko oružje protiv crnaca. Kampanja Hillary Clinton je smjesta iskoristila ovakav bogomdani trenutak. Wright se branio da on služi Bogu, a ne SAD-u, a istina jest da su SAD počinile bezbožna djela u Iraku, Vijetnamu, Latinskoj Americi i drugdje. U obranu ga je uzela i najmoćnija crnačka organizacija u SAD-u NAACP (National Association for Advancement of Colored People), koja ga je pozvala da održi uvodni govor na svojoj godišnjoj skupštini, u kojem se on borio za jednako priznavanje svoje različitosti, kao i drugih različitosti, a podršku mu je pružio i lokalni katolički biskup Pfleger (koji je zbog toga promptno ukoren od kardinala). No mlađoj generaciji crnaca je, čini se, dosta njihove elite i njenih propovijedi baziranih na ljutnji, a Barack Obama se nije kandidirao za Papu, nego za sekularnog predsjednika zemlje u kojoj većina stanovništva ne podržava stavove Jeremiah Wrighta, te se političar Obama pragmatično odrekao svoje crkve.
Jeremiah Wright Obamin politički pragmatizam - između harvardskog elitističkog idelizma i čikaškog korumpiranog materijalizma - vidljiva je konstanta njegovog ponašanja. Kad mu je Wright trebao, prigrlio ga je kao oca. Kad mu je počeo smetati, odrekao ga se. Dok nije imao novaca za političku kampanju, bio je najglasniji zagovornik reforme javnog financiranja političkih kampanja. Sad kad, uslijed podrške mladih i interneta, ima više novaca od McCaina, tvrdi da javno financiranje treba jednostavno potpuno ukinuti. Prije kandidature, dok je trebao izgraditi svoj image u senatu, bio je ogorčen na Bushevo prisluškivanje telefona. Danas kad je demokratski kandidat za predsjednika, izbjegava dati svoj glas za ili protiv u vezi te, ili bilo koje druge škakljive teme u Senatu, tako da ga čak i MoveOn organizacija upozorila neka drži svoja obećanja. Taj pragmatizam sitoga vuka i cijele koze primijetio sam i u komunikaciji koju je kandidat Obama imao s perjanicama srpske i hrvatske dijaspore. Koliko se sjećam iz H-alterovog intervjua s Vesnom Teršelič iz Documente, od sudskih slučajeva za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Republici Hrvatskoj, tek je nešto manje od dva posto tih slučajeva u kojoj su optuženici Hrvati. Kao i u Republici Srpskoj gdje se izbjeglice često vraćaju među svoje dželate, tako je izgleda i u Republici Hrvatskoj, o čemu je i Amnesty International napravila kratki dokumentarac. U svezi toga je Srpski kongres jedinstva u SAD-u uputio dopis Baracku Obami tražeći njegovu podršku, na što je Obama odgovorio kako podržava garancije date Erdutskim sporazumom i kako očekuje od svih potpisnika sporazuma, uključujući i Republiku Hrvatsku, da se tog sporazuma drže. Hrvatska bratska zajednica i Nacionalna federacija Hrvata-Amerikanaca, dvije najveće organizacije Hrvata u SAD-u, odmah su poslali pismo reakciju, u kojem drže Obami lekciju o tome što je sve Hrvatska učinila a Srbija nije po pitanju hvatanja ratnih zločinaca i pravde za žrtve. Obama je i na to promptno odgovorio, pragmatično se složivši sa Hrvatima da su oni u pravu, nakon što se upravo složio sa Srbima da su oni u pravu. To me podsjetilo na vapaj komentatora Thomasa Friedmana u New York Timesu: Zamislite da od političara jednom čujemo punu istinu... znam da o tome možemo samo maštati, no ostanite samnom koju minutu...
Druga priča vezana uz Jeremiah Wrighta je da Obama nije jedini koji je imao ludog propovjednika. John McCain ih je imao čak dvojicu: 1) Roda Parsleya, koji tvrdi da je Islam neprijatelj kojeg treba razoriti 2) Johna Hageea, koji može napuniti više ljudi u stadion nego Marko Perković Thompson izjavama da je holokaust Božje djelo, da bi se Židove natjeralo da nasele Izrael i da je uragan Katrina bio Božja kazna New Orleansu zbog održavanja gay parade. McCain se odrekao obojice - i naglasio kako isti nisu bili njegovi svećenici dvadeset godina - aludirajući pritom na Wrighta i Obamu. Hagee zapravo uopće nije bio McCainov svećenik, no McCain je primio njegovu podršku na početku kampanje misleći kako će tako poboljšati svoje šanse među kršćanskom ultradesnicom. Pouka je da je SAD pun totalno ludih propovjednika i njihovih sljedbenika. No, isto tako, ljude ovdje već deset godina plaše ekstremizmom kao izvorom svog zla. Narod se dakle najviše plaši ekstremnih ideologija. Zato se predsjednički kandidati trude prikazati što bliže centru. U SFRJ se dogodilo to da ljudi kao Wright i Hagee sami postanu politički lideri, i to se pokazalo strateški lošom idejom. Poučeni takvim primjerima Ameri vide istinu u svom strahu. I kandidati se ponašaju u skladu sa zaključkom da takvi propovjednici mogu uglavnom samo štetiti njihovom Hillary za potpredsjednicu?
I nakon što se sekularizam kandidata iskristalizirao, posljednji mjesec kampanje za nominaciju demokratskog kandidata bio je uglavnom vrlo mučan za gledanje. Kandidati su se ponašali civilizirano. Nije bilo napada. Upravo su se ljigavo nadmetali u podršci jedno drugome u strahu da ne razjedine stranku pred međustranačkim izborima. Oboje su izrazili želju da Demokratska stranka na jesen izađe ujedinjena. Na Hillarynim govorima moglo se čuti Obamino zarazno Da, mi možemo. No samo pasivno-agresivno prisustvo Hillary u kampanji, nakon što je postalo jasno da nema šanse pobijediti unosilo je razdor u stranku. Kao i dilanje ispod stola idejom da bi Hillary bila odlična za potpredsjednicu, uz ne tako uvijenu prijetnju da bi Obama mogao izgubiti dosta novca ako to ne prihvati. Zlobni jezici su odmah rekli kako nisu Clintoni blesavi - koliko je Obama sličan Kennedyju, toliko će možda i njega vojno-industrijski kompleks upucati, pa će Hillary postati predsjednica kao Lydnon Johnson. No da li Obama želi nekog tako prominentnog? Zar mu ne bi bilo bolje odlučiti se za nekog kao što je Jim Webb, recimo? Zašto je Hillary izgubila? 1) Obama je bio prisutniji u svakoj državi na terenu među narodom svojom kampanjom. Clintonica se oslanjala na podršku establishmenta, stranačkih rukovodioca, tzv. superdelegata koji su joj na kraju okrenuli leđa. 2) Kampanja Hillary Clinton je propustila iskoristiti svoje izborne pobjede u Texasu, Ohiou, Pennsylvaniji i Indiani da poveća podršku superdelegata - dok je Obamina kampanja nakon svake pobjede pridobila nove superdelegate na svoju stranu. 3) Clintonica je pogrešno procijenila odrješitost Demokratske stranke da ne prizna izbore u državama Michigan i Florida, koji su održani u suprotnosti sa stranačkim pravilima ranije, te je računala da će joj se priznati pobjede u tim državama (Florida je četvrta država po broju stanovnika i delegata), no Demokratska stranka joj je priznala samo polovicu glasova i delegata.
Obama je svoje memoare napisao u 33. godini života
Cijela ta priča o superdelegatima koji čine skoro trećinu Demokratske konvencije i koji mogu glasati drugačije od volje naroda, kao da smo u nekoj oligarhiji političke elite/aristokracije, a ne u demokraciji, pokazuje kako je američki sistem dizajniran da spriječi nagle promjene. Superdelegati će štititi svoje pozicije. Tako da će promjena, u koju možemo vjerovati biti mala i postupna, koliko god nama Barack Obama i njegova supruga Michelle bili dragi i zgodni, barem što se tiče stvarne političke promjene. Jer promjena imagea i pametan branding su već itekako prisutni. Mladi, crni predsjednik, s muslimanskim srednjim imenom, talentirani orator, koji ne samo da je u stanju napisati svoj govor, nego i čitavu knjigu - je velika promjena u imageu Amerike u svijetu. U stvari, Amerika bi čak mnogo lakše provodila svoje odvratne, prljave vanjskopolitičke strategije s Obamom, nego s McCainom, kojeg bi svijet doživljavao kao još jednog Busha. Možda zato Obama i uživa toliku podršku Wall Streeta i možda zato njegova kampanja ima više novca od McCainove - iako je McCain duže u Senatu nego što je Obama odrasla osoba, i iako je McCain, sin i unuk admirala, čovjek Pentagona i vojno-industrijskog kompleksa, koji taman da želi promjenu, ne može istu provesti a da ne napusti sve za što se do sada zalagao. Iako bi u usporedbi s administracijom Georgea Busha i McCain bio promjena: vratio bi povjerenje naroda u instituciju formalne reprezentativne demokracije, koju Bush bezobrazno gazi birajući koje će zakone njegova administracija provoditi, a koje će jednostavno carski ignorirati. McCain je, također, dovoljno osvjedočeni patriot (ta riječ nakon pet godina rata u Iraku se ne doživljava nužno pozitivno u svim krugovima u SAD-u) da se usudi izjaviti kako nije volio Ameriku - dok je nije izgubio pet godina u ratnom zarobljeništvu u Vijetnamu - s obje slomljene ruke, slomljenim ramenom i koljenom - jednom ranije je na pitanje što je radio u šezdesetima odgovorio kako nije stigao sudjelovati u popularnim događajima jer je bio vezan drugim problemima.
Youtube: Naomi Klein o Baracku Obami A što reći za nekog tko svoje memoare napiše u 33. godini života kao Obama? Očito je pun sebe. Očito je izvanredno prodoran i ambiciozan, da je Hercegovac u Zagrebu, kao što je crnac u Washingtonu, elite bi ga pejorativno zvale mali hercegovački tenk. A mora biti marljiv i inteligentan, inače ne bi stigao napraviti sve što do sada je. No da li će zaista doći do sustinške promjene, ako bude izabran, ili će ga žrvanj washingtonske birokracije jednostavno samljeti, ostaje za vidjeti - i nadati se da neće, smjelo se nadati. AMERIKA U KOJOJ DANAS ŽIVIMO - 1. dio PROMJENA, U KOJU MOŽEMO VJEROVATI
Lnkovi na američke nezavisne medije:
www.democracynow.org
alternativeradio.org
www.radioproject.org
Between the Lines
Counterspin
TUC Radio
Free Speech Radio News
Radio Ecoshock
KPFA
KEXP
KGNU
www.commondreams.org
realclearpolitics.com