Ilustracija: Luka Tomac<br>Ilustracija: Luka Tomac
Čini se da će tema Jadrana biti presudnom za daljnju političku sudbinu ljevice u Hrvatskoj. Zašto? Zato što je većini u Hrvatskoj jasno da se problem bušenja Jadrana može pretvoriti u pitanje: Jeste li za to da Hrvatska bude Meksiko ili Hrvatska?

Posljednjih se mjeseci dosta bavim temom Jadrana. Zbog toga sam s velikim zanimanjem, pa i znatiželjom, proučavala dokumentaciju koju je za projekt bušenja pripremila naša Vlada odnosno Ministarstvo gospodarstva i druge državne službe koje su za taj posao neposredno zadužene. U tom procesu, svašta mi je prošlo kroz ruku. Na primjer: "Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika" koji je u našoj državi na snazi od 30. srpnja 2013. godine, zatim natječaj za dodjelu koncesija koji je, na engleskom, objavljen pod naslovom "1st Offshore licensing Round, 2014 Hydrocarbons Exploration and Produciton Croatia" 2.travnja 2014. godine i, napokon, "Strateška studija o vjerojatno značajnom utjecaju na okoliš Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu" koja je javnosti predstavljena u siječnju 2015. godine. Sadržaj spomenutih dokumenata kao i rokovi u kojima su oni proizvedeni govore o tome da se Vladi RH poprilično žurilo institucionalno "zavezati" ovaj projekt.

Problem

Naime, od donošenja Zakona do javne rasprave o Strateškoj studiji utjecaja na okoliš prošlo je tek godinu i pol dana. Taman toliko da svatko malo upućeniji posumnja u transparentnost procesa. I normalno, u toj silnoj žurbi, naša se Vlada, "saplela" o proceduru, dakle, zaobišla je zakone pa si je dopustila da, na očigled svima, definira istražna područja i provede natječaje za koncesije za 29 istraživačkih područja veličine 1000 km2 do 1600 km2 prije nego li je dovršena i javnosti predstavljana Strateška studija utjecaja ovog mega projekta na okoliš?! Narodski rečeno, Kad se pročita "Okvirni plan i programradova na istraživanju i eksploataciji ugljikovodika na Jadranu", čitatelju se momentalno u glavi stvori spoznaja o problemu ogromnog neznanja u kojem se kupa naša državna upravaAgencija za ugljikovodike koja u ime Ministarstva gospodarstva, dakle, Vlade RH rukovodi procesom rekla je "hop" prije nego li je "skočila". Stoga ne treba čuditi da su se civilne udruge, osobito one sa zelenim predznakom, odmah digle na noge i počele domaću i inozemnu javnost informirati o ovom skandalu.

Bile su u tome poprilično uspješne, pa je njihova aktivnost dovela do uključivanja tri susjedne države, Italije, Slovenije i Crne Gore, u tzv. prekogranične konzultacije o tome hoće li naše bušenje Jadrana štetiti ekologiji njihovih dijelova Jadrana. Tako je, prethodno opisano institucionalno zbrzavanje procedure, napokon, do daljnjeg stalo.

Zato se sad, u predahu, može mirnije raspraviti o meritumu stvari u ovoj temi na koji se civilne udruge zapravo ne osvrću, a koji još, u dosadašnjem opisu problema, nismo posebno spomenuli. Radi se o dokumentu od dvije i pol stranice koji predstavlja kamen temeljac papirnatog mozaika na kojem se zasniva legitimacijski proces poslovnog projekta "bušenja Jadrana". Na temelju tog kratkog projektnog zadatka koji je netko (ne zna se, doduše, tko, jer na njemu ne postoji nikakva značajna insignija koja omogućava atribuciju) naslovio "Okvirni plan i program radova na istraživanju i eksploataciji ugljikovodika na Jadranu" gradi se cijela poslovna arhitektura u koju nas je Vlada RH ubacila. A kad se taj "Okvirni plan i program" pročita, čitatelju se momentalno u glavi stvori spoznaja o problemu ogromnog neznanja u kojem se kupa naša državna uprava. Istovremeno, čitatelj se suočava i sa spoznajom o nepodnošljivoj lakoći s kojom se naši političari upuštaju u važne poslovne projekte. Ta spoznaja postaje doista demoralizirajuća, shvaća li se pritom da će ti važni projekti višegeneracijski utjecati na ljude koji žive i stvaraju u ovoj zemlji. Zbog toga što mi se od nepodnošljive lakoće odlučivanja o strateškim pitanjima razvoja ove zemlje ledi krv u žilama, pokušat ću, u nastavku, zainteresiranoj javnosti kratko prenijeti bit problema koji predstavlja "Okvirni plan i program radova na istraživanju i eksploataciji ugljikovodika na Jadranu".

Spoznaja

Kako bi se, dakle, razabralo o čemu se zapravo radi ključno je pročitati dva uvodna poglavlja, dvo i pol - stranog projektnog zadatka (?!) koji je, u vezi s bušenjem Jadrana, sročila naša Vlada tj. valjda njeno nadležno ministarstvo i njegova nadležna agencija. Riječ je o doista kratkom tekstu pa dva spomenuta odlomka zaslužuju biti u cijelosti prenesena:

".... Preliminarna analiza seizmičkih i ostalih dostupnih podataka pokazuje da je hrvatski dio Jadrana nedovoljno istražen. U usporedbi s Italijom, Umjesto da baca novce na unaprijed izgubljen referendum, Premijeru bi možda bilo lakše da pozove na kavicu g. Vrdoljaka i gđu. Dorić i pita ih koliko oni, zapravo, kvadratnih kilometara jadranskog podmorja žele dati u koncesiju Republika Hrvatska ima na raspolaganju površinu Jadrana ne manju od područja kojim raspolaže Talijanska Republika (op. a.), a ima svega 10 posto broja bušotina i manje d 10 posto otkrivenih rezervi ugljikovodika u usporedbi s Talijanskom Republikom.

Koristeći međunarodnu praksu, te uzimajući u obzir zaštićena područja, dubinu mora i geološke strukture podmorja zaključeno je da bi oko 36 822 četvornih kilometara podzemlja Jadranskog mora bilo predmet javnog nadmetanja. U konačnom prijedlogu deifnirano je 29 istražnih prostora ugljikovodika površina od 1 020 do 1635 km2 koji bi bili predmet javnog nadmetanja te se pristupilo javnom nadmetanju za dodjelu dozvola i koncesija na predloženih 29 istražnih prostora ugljikovodika na Jadranu."

Prilikom čitanja ova dva odlomka, onom koji zna da kopneni dio Hrvatske zauzima otprilike 56 000 četvornih kilometara, neminovno upada u oči brojka od 36 822 km2 podzemlja Jadranskog mora koje je predmet javnog nadmetanja. Stoga je prirodni nagon nekog tko, u ovom predmetu, u Hrvatskoj, čini zainteresiranu javnost doznati kolika je zapravo površina Jadranskog mora koja je trenutno pod nedvosmislenom jurisdikcijom Republike Hrvatske, a koju naša vlastita Vlada opisuje kao: "... ne manju od područja kojim raspolaže Talijanska Republika". Na stranu to što je krajnje neozbiljno u službeni državni dokument uvrstiti bezveznu formulaciju kao što je "površina ne manja od". Ali, ono što zbilja šokira je spoznaja da je naša Vlada, sukladno tekstu "Okvirnog plana i programa radova na istraživanju i ekspolataciji ugljikovodika na Jadranu" spremna u 25-godišnju koncesiju dati 90 posto hrvatskog dijela Jadrana, a da nikoga za to nije pitala!!!

Kako sam došla do zaključka da u koncesiju na 25 godina ide 90 posto hrvatskog dijela Jadrana? Jednostavno. Malo sam pretražila relevantne Jasno je vidljiv koncesiofilni karakter Kukuriku koalicije, a osjeća se da čitav plan ima i neku unutrašnju racionalnost jer se može uočiti da broj godina koncesija pada s veličinom površine koja ide u koncesijski "deal"izvore o veličini hrvatskog dijela Jadrana. Rutinska pretraga interneta dovela me za tili čas tamo gdje Vladine institucije, u velikoj žurbi, nisu stigle pristupiti, a to je znanstveni časopis Acta Geographica Croatica iz 1993. godine. U tom su, svima dostupnom časopisu, autori Josip Riđanović i Zlatko Bićanić lijepo izračunali da primorske županije u Hrvatskoj obuhvaćaju ukupno 40 984,79 km2 od čega je 31 067,19 km2 na moru a 9, 917,60 km2 na kopnu. Kad se ovi podaci usporede s službenim dokumentima Agencije za ugljikovodike iz kojih je vidljivo da je predmet javnog nadmetanja 36 822 km2 jadranskog podmorja, dođe se do jednostavnog zaključka kako se za koncesioniranje nudi više nego što zaprema vodena površina Jadrana! To može značiti samo sljedeće: ili u Agenciji pojma nemaju koju površinu zapravo žele dati u koncesiju, ili znaju što rade pa se kockaju s brojkama na način da se može zaključiti da u koncesiju daju 90 posto ukupne površine jadranskog prostora kojim upravlja sedam hrvatskih priobalnih županija, što uključuje i 5700 km2 kopna.

Nakon ovog elementarnog kvantificiranja razmjera poslovne operacije u koju se kao država upuštamo, stvari dobivaju novu dimenziju koja prelazi okvire brige za ekologiju i prerasta u brigu za vladavinu prava i demokraciju. To znači da se fokus problema premješta iz dijakronijske, razvojne u horizontalnu, političku perspektivu. Kad smo već kod politike onda se sad moramo podsjetiti na činjenicu da je naša Vlada, nedavno, pokušala, pa odustala, monetizirati autoceste, te da još uvijek ima namjeru dati u koncesiju Brijune na 99 godina! S druge strane, politička jednadžba tih koncesijskih poslova, izgleda ovako:

  • SDP je bio naumio u koncesiju dati autoceste na 50 godina,
  • HNS-u je naumio u koncesije dati Jadran na 25 godina,
  • IDS je naumio u koncesiju dati Brijune na 99 godina.

Iz prikazanog je rasporeda jasno vidljiv koncesiofilni karakter Kukuriku koalicije, a osjeća se da čitav plan ima i neku unutrašnju racionalnost jer se može uočiti da broj godina koncesija pada s veličinom površine koja ide u koncesijski "deal". U ovakvom su tentativnom političkom rasNakon elementarnog kvantificiranja razmjera poslovne operacije u koju se kao država upuštamo, stvari dobivaju novu dimenziju koja prelazi okvire brige za ekologiju i prerasta u brigu za vladavinu prava i demokracijuporedu očito svi bili zadovoljni, ali se ravnoteža bitno poremetila otkako je propala monetizacija autorcesta. Zašto? Zato što sad ispada da SDP koji nije uspio odigrati svoju koncesijsku kartu i dati u zakup autoceste, dozvoljava koalicijskim partnerima da oni realiziraju svoje koncesije, tj. rasprodaju nacionalna javna i opća dobra. Ostvarenje te namjere dovest će do toga da koalicijski partneri pod vodstvom SDP-a isprazne državu i javni sektor od javnih i općih dobara, iako sam SDP nije uspio realizirati svoj koncesijski plan jer je narod stavio veto. Svakom tko se imalo razumije u politiku, jasno je da ovakav rasplet na ljevici vodi u totalnu političku propast. Zato je bitno shvatiti da dugoročne koncesije na javna i opća dobra nisu aktualno za hrvatsku ljevicu baš najbolji politički izbor.

Kavica s Premijerom

U svjetlu prethodno navedene analize može se zaključiti da je uzrujani uzvik "E, sad ja kažem referendum" bio najpametniji politički poklič koji je u svom dosadašnjem mandatu izrekao naš aktualni Premijer. Do tog je uzvika došlo vjerojatno zbog toga što je SDP ostao kratkih koncesijskih rukava dok HNS i IDS još uvijek ne odustaju od svog koncesijskog keca, iako nikako ne mogu osigurati opstanak ljevice u Hrvatskoj ako na sljedećim izborima dramatično potone SDP. Stoga se čini da će tema Jadrana biti presudnom za daljnju političku sudbinu ljevice u Hrvatskoj. Zašto? Zato što je većini u Hrvatskoj jasno da se problem bušenja Jadrana može pretvoriti u pitanje: Jeste li za to da Hrvatska bude Meksiko ili Hrvatska?

Može se zaključiti da je uzrujani uzvik "E, sad ja kažem referendum" bio
 najpametniji politički poklič koji je u svom dosadašnjem mandatu 
izrekao naš aktualni Premijer. (Foto: Hina)<br> Može se zaključiti da je uzrujani uzvik "E, sad ja kažem referendum" bio najpametniji politički poklič koji je u svom dosadašnjem mandatu izrekao naš aktualni Premijer. (Foto: Hina)

Racionalno je, s tim u vezi, predpostaviti da hrvatski građani neće radije zaokružiti Meksiko. Možda bi u tim uvjetima bilo bolje da Premijer povuče ono "sad ja kažem referendum" jer je malo izvjesno da narod koji ne da autoceste ima želju dati cijelo more i nešto kopna (možda kojih 10 – 11 otoka?) naftnim kompanijama na 25 godina!?

Umjesto da baca novce na unaprijed izgubljen referendum, Premijeru bi možda bilo lakše da pozove na kavicu g. Vrdoljaka i gđu. Dorić i pita ih koliko oni, zapravo, kvadratnih kilometara jadranskog podmorja žele dati u koncesiju. Kad točno dozna broj trebao bi im pokazati članak koji su Ono što zbilja šokira je spoznaja da je naša Vlada, sukladno tekstu "Okvirnog plana i programa radova na istraživanju i ekspolataciji ugljikovodika na Jadranu", spremna u 25-godišnju koncesiju dati 90 posto hrvatskog dijela Jadrana, a da nikoga za to nije pitala!!!1993. godine objavili Josip Riđanović i Zlatko Bićanić. Onda bi ih trebao smijeniti skupa sa svima koju su ovu dokumentaciju pripremali. A onda cijeli taj "deal" otkazati i moliti Boga da glasači zaborave u što su se htjeli upustiti. U međuvremenu bi Premijer trebao narediti cijeloj ljevici da čita Acta Geographica Croatica. Tako da do sljedećih izbora nauče da Hrvatska ima veći dio Jadrana od Italije i da je zbog toga na Jadranu lider. Liderska pozicija podrazumijeva razumijevanje činjenice da se, u Hrvatskoj, u dvadesetom stoljeću nikad ne bi razvio turizam da je bilo bolje eksploatirati ugljikovodike. To je znao već Tito, kad je sa Svjetskom bankom potopisao ugovore za mega urbanističke projekte Gornji i Donji Jadran. Izgleda, međutim, da to još nije shvatila hrvatska ljevica. A ako ne razumiju 20. stoljeće u kojem su bili "na štihu", kako će nas voditi u 21. stoljeće?

Čini se: vrlo teško. Normalno da im je u tim uvjetima prirodni refleks povratak u paleoindustrijsku prošlost. I to onu prije Privredne reforme iz 1965. godine.

Ključne riječi: nafta, SDP, energetika, kukuriku koalicija, Jadran
<
Vezane vijesti