Dosta je tekstova napisano na temu gay parade, od kojih je veliki broj bio tek satiričan pogled na homofobiju pojedinaca poput splitskog gradonačelnika, nekih saborskih zastupnika, grupe samoprozvanih intelektualaca iz Splita ili nasumičnih homofoba koje je moguće pronaći na svakom koraku. Tako Dežulović protivnike gay parade koji se kriju iza naziva "Građanska inicijativa Dioklecijan" eksplicitno naziva gnjidama te leksikografski definira značenje te riječi kroz dvije varijante: a) jajašce uši; b) osoba vrlo lošeg karaktera, bez dostojanstva, sitna duša, vrijedna svakog prezira. Viktor Ivančić piše kratku dramu u kojoj gradonačelnik i dogradonačelnik svoje gay avanture prikrivaju medijskim istupima protiv homoseksualaca, a Ante Tomić kroz gomilanje promašene verbalne estetike opisuje debelog smrdljivog nosača prtljage koji ga je bio upitao gdje mu je momčić.
Na taj način se u medijima formira jasna podjela između nižih oblika života koje u ovom slučaju predstavljaju homofobi i progresivnih snaga svih onih koji bez upitnika podržavaju predstojeću gay paradu u Splitu. Slična se medijska optika koristi u promatranju svih pojava vidljivog nasilja u društvu od kojih su možda i najrazvikaniji navijačko nasilje i pitanje terorizma gdje se u oba slučaja nasilnike naziva nerazumnim psihopatima, ekstremistima, fašistima ili vjerskim fanaticima. Takva limitirana retorika u svim slučajevima, svjesno ili nesvjesno, vodi prema jednom jedinom mogućem rješenju koje se zove policijska država, napuštajući pri tom svaku potragu za korjenima nasilja u društvu i drugačijim modelima (ne)reguliranja ljudskih odnosa koji bi napustili sve oblike dominacije i nasilja. Međutim, iz perspektive moći i svih medijskih agenata koji tu perspektivu reproduciraju, društvo bez dominacije bilo kakvog autoriteta je nemoguće i to baš zbog umjetno konstruirane vojske ljudskog šljama koji je nasilan i nerazuman i koji jednostavno treba držati na uzdi. Sve institucije dominacije poput Vlade RH i tehnokratskih EU brigada crpe svoj legitimitet iz te osnovne podjele na iracionalne, neobrazovane i nesposobne primitivce i odmjerene, visoko obrazovane stručnjake za pitanja ekonomije ljudskih odnosa.
Ljubav vidi da su nasilnici sa splitske Rive vođeni istim principom podjele koji će pokretati nogice Vesne Pusić i Ranka Ostojića u subotu kada će na čelu parade ponosa u džepu stiskati palčeve da sve prođe u redu samo zato jer se ubrzo ratificira pristupni ugovor sa EU.
Velika je šteta što su obrambene snage oko gay parade preuzele upravo tu retoriku podjele i na taj način u startu otpisale ljubav kao najmoćniji organ percepcije. A kako uopće gleda ljubav koja je ujedno i glavna vodilja LGBTIQ pokreta? Ljubav u prvom redu ne može nikoga mrziti jer bi se tada zvala drugačije. Budući da je slobodna od svih religijskih, nacionalnih i ideoloških predrasuda omogućen joj je čist i brižan pogled bez podjele. Tako ona ne gleda homofobe kao nešto strano i nepoznato već ih vidi kao integralni dio društva utemeljenog u nasilju. Ona vidi da su nasilnici sa splitske Rive vođeni istim principom podjele koji će pokretati nogice Vesne Pusić i Ranka Ostojića u subotu kada će na čelu parade ponosa u džepu stiskati palčeve da sve prođe u redu samo zato jer se ubrzo ratificira pristupni ugovor sa EU. Za nju takvi ljudi ne predstavljaju nikakav autoritet i ona zna da je njihovo stajanje uz bok ideje ljubavi lažno kao što je lažno domoljublje onih s druge strane policijskih barikada. Ona kristalno jasno vidi da je nasilje političkih i bankarskih elita puno brutalnije, dalekosežnije, ali i nevidljivije. Vidi da te elite promoviraju najgore oblike suparništva i sukoba među ljudima kroz ideologiju kapitalizma i otvorenog tržišta te da je nasilje na ulicama i stadionima samo jeka tog nasilja.
Njoj je jasno da su konstrukti poput religije, nacionalizma ili podjele na osnovu seksualnog opredjeljenja samo metode fragmentacije društva koje kao dimna bomba prikrivaju nasilje i bijedu koja prati kapitalizam. Ona vidi da su i homofobima od toga dima oči zamagljene pa stoga i slijepe za sistemsko nasilje ili za sve raskošne varijacije nasilja u medijima. Homofobima je strašnije gledati ljude istog spola kako šetaju ulicom nego svakodnevno gledati iživljavanje države nad radnicima ili slike brutalnih ubojstava, eksplozija i CSI istraga na televiziji, ali ona ih zbog toga ne mrzi. Ne mrzi ih zato jer zna da njihovo nasilje samo posljedica nerazumijevanja i nemoći spram glavnih generatora nasilja. A ta nemoć nije ništa drugo do li medijski betonirana fantazija liberalne demokracije koja je civilizacijski i teorijski dosegla svoje vrhunce, ali je u praksi još samo neuračunljivi pojedinci, nasilnici, lopovi i korumpirani političari sprječavaju da se otisne prema krajevima blagostanja.
I dobar dio gay populacije nasjeda na tu civilizacijsku priču kada s radošću među sobom širi vijest da će na paradi sudjelovati Vesna i Ranko dok im niti na kraju pameti nije da ti isti političari npr. usko surađuju s imperijalnim snagama NATO saveza koji u svojim invazivnim misijama diljem svijeta sustavno ubija i kolonizira sve one koji su na bilo koji način drugačiji, što se posebno odnosi na čudovišta s orijenta. Na žalost dimna bomba podjela zamaglila je oči i ovoj strani koja ne prepoznaje da je borba državnih i EU struktura za prava (seksualnih) manjina umivena fasada sistema koji zapravo ne podnosi nikakve različitosti i koji na taj način, dodijelivši pojedincima određena ljudska prava, iste te ljude lišava bilo kakvih političkih i građanskih prava, tj. izolira ih i isključuje za bilo koju drugu borbu. Tako klasificiran i rascjepkan društveni organizam više nema prošireni medij djelovanja i postaje pogodan za sve mjere ekonomskog nasilja kojima se, pod izgovorom izvanrednog stanja, ljudima svakodnevno oduzimaju prava za koja su se još jučer borili.
Jezik globalizacije i jezik EU su jezici kolonizatora koji u svom univerzalnom programu napretka potpuno negiraju sve lokalne, regionalne, klasne, etničke i rodne razlike teritorija koji "unaprjeđuju" svojom dominacijom.
U slučaju splitske gay parade vidimo istu tendenciju prema pokretu koji više nema istinsku snagu da kroz ideju ljubavi poveže ljude ili barem pokaže solidarnost s drugim društvenim skupinama. To je vidljivo i u željama mnogih članova gay zajednice koji splitsku paradu u budućnosti zamišljaju kao zabavni spektakl nalik onima u Rimu, Berlinu ili Barceloni, gdje nastupaju velike zvijezde, a u gradski proračun se slijevaju novci usljed povećane cirkulacije stranih gostiju. Na taj način istureni borci za prava LGBTIQ manjina u potpunosti preuzimaju jezik "napretka" koji se, sasvim logično, uvijek vrti oko pojma profita. Jezik tog čuvenog napretka s druge strane nikada nije imao u vidu specifične društvene skupine niti je ikada imao namjeru dopustiti obespravljenima i potlačenima da koriste svoj jezik. Jezik globalizacije i jezik EU su jezici kolonizatora koji u svom univerzalnom programu napretka potpuno negiraju sve lokalne, regionalne, klasne, etničke i rodne razlike teritorija koji "unaprjeđuju" svojom dominacijom. Stoga, umjesto da traže pomoć od svojih stvarnih tlačitelja, na njihovom jeziku, borci za LGBTIQ prava moraju usmjeriti svoje poglede i riječi prema sličnima sebi.
A ako promatraju s dovoljno ljubavi, bez predrasuda i straha (upravo onako kako traže od drugih da promatraju njih) primijetit će da su im homofobi, kao i obespravljeni radnici, studenti, umirovljenici itd., sličniji nego što su pretpostavljali. To ne znači da će nasilje automatski nestati, ali će se kroz takvu vrstu pogleda pojaviti mogućnost nadilaženja razlika među ljudima i otvoriti novi prostor komunikacije van propisanog jezika birokracije i savršenog besmisla društva spektakla. Evidentno je da takav način gledanja ne može biti propisan od strane bilo kojeg tima stručnjaka za toleranciju i ljudska prava. Štoviše, on će biti moguć tek kada se potpuno utiša brbljavi jezik zakona, ali i podjednako brbljavi jezik novinara koji osnovna pitanja ljudske egzistencije pretvaraju u šaljive anegdote, samopromociju i jeftinu zabavu za narod na rubu.
