"Kod nas je u modi da otmu čovjeka na ulici, natjeraju ga da da odu u banku i da im da sav novac s računa i onda ga iskrcaju negdje izvan grada bez ičega. Kako se živi s takvim strahom? - Navikli smo se. Ljudi ne razmišljaju o tome", kaže Otavio.
Adriana Lizardo studentica novinarstva udomila me u Manausu. "Brazilci više vjeruju strancima nego Brazilcima. Nepoznatu Brazilku ne bih primila u svoju kuću", kaže Adriana i objašnjava kako me provjeravala na internetu jesam li stvarno novinarka. Koji dan kasnije, vozeći se mračnom cestom, Adriana u zadnji trenutak uspijeva zaobići čovjeka koji spava na cesti. Odlučila sam vjerovati da je spavao, a ne da ga je netko prije nas lupio jer Adriana ne staje da provjeri da je li živ i zdrav. U Brazilu se to ne radi, jer i to može biti trik da vas izmame iz auta.
Odlazim iz Manuasa. Mister No nam je dao sasvim krivu predodžbu tog grada. "Anakonde su samo legenda", kaže Adriana. Četiri dana na brodu čeka me do Porto Velha, graničnog grada na prilično zlu glasu zbo trgovine drogom. Okolica Porto Velha je ozbiljno deforestirana, ali Brazilcima to ne smeta jer se ionako uglavnom boje i džungle. Shopping centar je zato prepun iako su cijene u fast food restorančićima nevjerojatno visoke.
Izlazim iz Brazila, preživjela više od mjesec dana. Materijalna šteta: vrećica za spremanje vreće za spavanje i jedne hlače. Još uvijek se pitam kome su trebale baš te stvari. Psihološka šteta: nema posljedica.
Prvi dan u La Pazu, u Boliviji. Oprez popušta. Odmah ostajem bez mobitela i novčanika s desetak dolara.
