Rasprava o temama koje čine bit napretka jednog grada tu se doima kao posvemašnje traćenje kisika.
Protekle dvije godine splitska društvena i kulturna scena našla se pod gradskom upravom, koja je redefinirala neke dosadašnje tendencije u skladu s vladajućom politikom, pri čemu su skandalozne odluke poput imenovanja Duška Mucala na čelu HNK ili najave gradnje kipa Isusa Krista tek najnakaradniji primjeri. Tamara Visković, nekadašnja gradska pročelnica za kulturu, poznata glazbena kritičarka i organizatorica nekoliko festivala, a danas zaposlenica Multimedijalnog centra u Splitu, objašnjava u intervjuu za H-Alter što se krije iza takvih politika, kako stojimo s kulturom u Splitu, gdje nam se izgubio vizualni identitet grada i druge zanimljivosti koje se tiču kulturnih politika i sadašnjeg stanja u dalmatinskoj metropoli.
Kao nekadašnja članica splitskog Poglavarstva zadužena za kulturu, možete li komentirati i ocijeniti na generalnoj razini sadašnje stanje kulturnog života u Splitu, obzirom na drugačiji politički model upravljanja gradom te poteze i rezultate kojima smo svjedočili?
Groteskna razina estradizacije kulturnog, i cjelokupnog političkog prostora kojoj svjedočimo, akumulirala je izvjesnu količinu reakcije, kontra-energije. Ona je dala motivaciju mnogim pojedincima da se aktiviraju i povežu
U protekle dvije godine poklopilo se nekoliko stvari koje kulturi nisu išle na ruku. Prvo, dolazak gradonačelnika koji kulturu ne vidi kao prioritet, štoviše, nema strategiju na tom području (nije da na drugima ima, ali zadržimo se na kulturi). Zatim, izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi sva je izvršna vlast usredotočena u gradonačelniku, što je stručnu službu, koja je u prethodnom razdoblju imala zavidnu autonomiju u odlučivanju, svelo na administrativni posao, oduzevši joj svaku moć odlučivanja. Na koncu, tu je ekonomska kriza koja bi svakako do neke mjere utjecala na potpore u kulturi. Doduše, kriza se vidi svugdje osim u splitskom proračunu - on je veći nego ikada - a proporcionalna izdvajanja za kulturu su manja nego ranije. Ona ne daju naslutiti ikakav plan ili strategiju, tek potrebu da se održava neophodno i što efikasnije eskivira sve ostalo.
Na koji način se to odvija?
Na primjer - fondovi. Iako su se pokazali vrlo učinkovitima, fondovi poput scenarističkog, dokumentarističkog, istraživačkog itd. su nestali iz proračuna do jednog. Oni su bili planski uvođeni kako bi prilagodili način financiranja poticanju lokalnih nezavisnih projekata, i privlačenju ljudi iz drugih gradova da svoje projekte realiziraju upravo ovdje, koristeći lokalne resurse i umrežavajući se s ovdašnjim kreativnim punktovima.
Iz situacije u kojoj smo imali neviđen infrastrukturni i investicijski bum - Split je bio vodeći grad u Hrvatskoj po broju novih "kvadra" u kulturi, i novih projekata u produkciji, a također, bio je jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj kojemu su ulaganja u kulturu znala premašiti 10 posto proračuna, odnosno, jedini veliki grad s takvom tendencijom - u hipu smo se vratili na percipiranje kulture kao besmislenog troška. Najveći su udar doživjeli projekti nezavisne kulture jer su oni najranjiviji na kratkoročnoj bazi. Otprije postojeće manifestacije i programi se održavaju na životu, ali jedva.
Znači li to da je sadašnje stanje beznadno?
Čak i unutar kulturnih ustanova postoje oni kojima situacija bez novca i interesa za kulturu odgovara. To je onaj samoobnavljajući status quo - kadar kojeg ćete naći uhljebljenog u svim sferama, kojemu svako opravdanje za nerad dobro dođe
Pravocrtnim razmišljanjem došli bismo do zaključka da u splitskoj kulturi vlada opći mrak. No, život nije pravocrtan. S jedne strane, većina institucija još uvijek profitira od spomenutog investicijskog zaleta, i njihov je rad na svakodnevnoj razini relativno malo poremećen dnevnom politikom. Šteta je što se kvalitetan razvoj nije nastavio u smjeru daljnjeg optimiziranja rada, ali oni koji su radili kvalitetno rade tako i dalje, bio na čelu grada Ante ili Mate. Osim toga, groteskna razina estradizacije kulturnog, i cjelokupnog političkog prostora kojoj svjedočimo, akumulirala je izvjesnu količinu reakcije, kontra-energije. Ona je dala motivaciju mnogim pojedincima da se aktiviraju i povežu. Naravno, sve ima i svoje naličje, pa tako čak i unutar kulturnih ustanova postoje oni kojima situacija bez novca i interesa za kulturu odgovara. To je onaj samoobnavljajući status quo - kadar kojeg ćete naći uhljebljenog u svim sferama, kojemu svako opravdanje za nerad dobro dođe. Ne smijemo zanemariti da su se kod nas desetljećima radna mjesta u javnim službama, pa tako i kulturi, popunjavala političkim i interesnim "kadroviranjem", koje je svakoj djelatnosti uteg oko vrata. Što je interes za kulturu manji, to je pozicija takvog kadra stabilnija i plauzibilnija.
U jednom nedavnom intervjuu Split ste usporedili sa ženom u prometu na koju se uvijek gleda iz mačističke pozicije, tj. da se negativne pojave u gradu objašnjavaju kao nečim što je karakteristično za Split dok to nije slučaj sa drugim gradovima. No, je li ta tvrdnja opravdana ako se uzme u obzir samo razvoj kulturnog i političkog života u Splitu u protekle dvije godine u usporedbi s drugim gradovima?
S kojim drugim gradovima? Sa Zagrebom? Osijekom? Šibenikom? A da ne spominjem manje sredine u kojima lokalni šerifi imaju samo prednost da nisu medijski zanimljivi. Ne želim nikoga uvrijediti, ali šovinizam, nepristojnost i vulgarni materijalizam nisu baš ekskluziva splitskih dužnosnika, makar da u tome postoji prvenstvo, imali bi razloga za optimizam. Poanta koju sam htjela naglasiti jest da, kada je splitska javnost u jednom trenutku na izborima za lokalnu samoupravu nagradila osobine suprotne onima koje obilježavaju demokraciju, to nije bila stvar njezine "splitskosti", već upravo obrnuto - sklopa gotovo univerzalnih, principa koji su se u prošlosti toliko puta ponavljali da su praktički prozaični.
Pa da postavim ono pitanje na koje dvije godine već svi traže odgovor - kako je do toga došlo?
Prvo, imate biračko tijelo koje je frustrirano. Ono je lak plijen za nasankavanje na populističke priče, jer žudi da, s jedne strane, nekome pripiše krivnju za svoje stanje - eto ksenofobije, homofobije, mizoginije, šovinizma svih fela - a s druge da iznađe vođu koji će "rješavati stvari" po kratkom postupku, neku vrstu paternalističke utopije. A tko će utjeloviti tu utopiju? Vjerojatno predstavnik onoga što se u određenoj sredini drži uspješnim. Margaret Mead je jednom rekla - dobar način da shvatimo kulturu je vidjeti kakvu vrstu biografije smatra utjelovljenjem uspješne društvene karijere. U općeprisutnoj ideologiji slave i obilja, sposobnost gomilanja materijalnih dobara i medijske pažnje je znak uspješnosti, a ta uspješnost je operirana od svake kompetencije. Sa slavom se ne da raspravljati.
Zatim, imate birače koji su loše informirani, za što je dobrim dijelom zaslužna tendencija medija da ljude zasipaju hrpom nerelevantnih i nekontekstualiziranih informacija koje ne omogućavaju procjenu političkih odluka. Biračko tijelo je također i zbunjeno jer ista ona osoba koja će u Dnevniku, npr. biti predstavljena kao lopuža i budalaš, 15 minuta kasnije nutka udvornu novinarku celebrity showa kanapeima u svom penthouseu. Slava i obilje naočigled trijumfiraju. Takvi birači postaju fatalisti. Ne vjeruju da im demokracija i stranački sustav kakav poznaju nešto donosi, i nemaju
kerum-sestra.jpg
Kerum je, također, privukao i izvjestan broj ljudi iz obrazovanijih krugova. Njihova sklonost takvom rješenju je, vjerujem, velikim dijelom naličje prezira prema jednoobraznosti mainstream politike. Svi populistički vođe su iznikli iz humusa frustracije, razočaranja i ambivalencije. Žalosno je ako se ostatak hrvatske zlurado cereka Splitu, a ne vidi da se isto događa na daleko široj razini.
Posljednjih dana ponovo rastu tenzije na relaciji sjever-jug, od Facebook grupe Svi u bojkot Continentala zbog nasilne kajkavizacije crtanih filmova do dizanja tenzija uoči derbija Hajduk - Dinamo. Mislite li da su ti napori opravdani ili su oni tek dio mitskih antagonizama na relaciji Zagreb - Dalmacija/Split?
Šovinizam, nepristojnost i vulgarni materijalizam nisu baš ekskluziva splitskih dužnosnika, makar da u tome postoji prvenstvo, imali bismo razloga za optimizam
O bojkotu i Facebook grupama ne znam dovoljno - slabo pratim virtualne, ali kajkavizacija crtića je vrh ledenog brijega. Iako je primjedba na mjestu, čemu problem fokusirati samo na Continental. Uzmite 30 sinkroniziranih filmova u kojima postoje likovi koji govore nekim narječjem ili varijantom hrvatskog jezika, pa popišite likove koji govore kajkavski i likove koji govore čakavski - razlika u broju će sigurno biti znatna, ali ona istinska razlika je u njihovom statusu. Glavne uloge, dakle one s kojima je publika po logici medija pozvana da se identificira, one koje po logici žanra nose osobine časti, pameti i hrabrosti, ako ne govore kajkavski, govore zagrebačkom varijantom hrvatskog jezika. Dalmatinska inačica prepuštena je ili pobočniku, onome koji pomaže glavnom liku i usput nasmijava publiku, veseloj ludi, ili junakovoj protuteži, liku koji utjelovljuje slabost i/ili tupavost. Dakako, stvar nikada ne postoji izolirana. U komercijalnom mediju će se kao standard pojaviti samo ono što je već prethodno u društvu prihvaćeno i potvrđeno kao opći stav. Istovremeno, daljnje potvrđivanje i "adaptiranje" takvog stava od strane medija - bio to film, muzika, novine ili štogod, dodatno "cementira" distorzirane vrijednosti i klišeje u društvenom iskustvu, i predstavlja ih kao samorazumljive. Utoliko, to je praktički nastavak prethodnog pitanja na drugom planu. Nije to pitanje antagonizma niti ičijeg mišljenja, nego nečeg vrlo konkretnog, vidljivog, sveprisutnog i prebrojivog.
Uostalom, sjetimo se čuvenog "Slučaja izgubljenog futura drugog" u kojem je čitavo jedno glagolsko vrijeme zbrisano iz hrvatskog jezika da bi prepustilo mjesto svojoj kajkavskoj inačici, zato jer su tako navikli govoriti televizijski voditelji. Tako je danas sasvim normalno da u informativnom programu, prijevodima filmova i novinskim tekstovima svi govore "Ako će padati kiša, ponest ćemo kišobran" makar bi svugdje van Zagorja i polupismen Hrvat rekao "Bude li padala kiša, ponijet ćemo...". S druge strane, kad bi se u istom kontekstu pojavila jezična distorzija karakteristična za neku drugu regiju, bila to dubrovačka, splitska ili istarska, to bi se percipiralo kao neprofesionalno, neuljudno pa i provokativno.
Splitsko Gradsko vijeće prihvatilo je u srpnju prijedlog o podizanju spomenika Neovisnosti, s likom prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Mira, s likom pape Ivana Pavla II, i Slobode, s likovima, kako je obrazloženo, Splićana koji su pridonijeli hrvatskoj neovisnosti. Najveće negodovanje prouzročila je vijest o spomeniku Slobodi koji bi trebao doći na mjesto nekadašnje Bajamontuše oko koje su se dugo lomila povijesno-etičko-estetička koplja. Koji je Vaš stav, kao povjesničarke umjetnosti, po tom pitanju?
Moj stav je da je spomenik kao forma relikt 19. stoljeća, i držim da današnje vrijeme ima mnogo vlastitih načina da obilježi značaj neke osobe, bez da je izlivenu u bronci kalemi po prometnicama. Spomenik kao vid utjelovljenog sjećanja puno govori o statusu koju prošlost ima u nekoj sredini, on je praktički izgradnja povijesti kakvu bi sadašnjost željela. U slučaju spomenute frankensteinovske mitološko-simboličke zamisli, vidimo da se spomenik tretira kao neka vrsta sakralizacije lokalne politike, gdje su u isti kalup ubačeni Papa, Sloboda (nesumnjivo bi je neimar zamislio kao lijepu djevojku, možda čak i portret supruge kojega dužnosnika), Franjo Tuđman, i niz nedefiniranih Splićana, za koje ne sumnjam da će biti odabrani po istom ključu kao i prethodna tri lika. Postavimo li si nekoliko jednostavnih pitanja o tim spomenicima, otkrit ćemo dosta o onima koji su ih postavili, a malo i ništa o onima kojima su podignuti. Tko je prikazan, a tko ne? Na koji način je prikazan i gdje je postavljen? Koji aspekti prošlosti bivaju prepoznati kao značajni, a koji ne? Koje nacionalne naracije odražavaju ti prikazi? Po onome što je za sada poznato o kamenoklesarskim i lijevačkim planovima gradske vlasti, dominira mješavina vulgarno-realističke estetike,
bajamonti_fontana.jpg
Istovremeno, verzija u kojoj bi se na istom mjestu imalo izraditi repliku srušene Bajamontijeve fontane ne držim nikakvom alternativom. Dapače, riječ je o vrlo sličnom načinu mišljenja, koji u centru ima mit o nacionalnoj regeneraciji, jedino ga ideološki tretira drugačije, ali i tu je riječ o političkim simbolima i ritualima "probavljanja" prošlosti, a ne o promišljanju prostora i sadašnjosti. Pitanje o smislu izrade replike fontane nema nikakve veze sa njezinom dvojbenom umjetničkom vrijednošću, niti sa njezinom kontroverznom poviješću - već sa elementarnim pitanjem o smislu, etici, estetici i logici izrade replike ičega, pa bila to i Sikstinska kapela. Zašto, pobogu, ne bismo radili repliku Dioklecijanove palače? Pa znamo kako je izgledala, a u povijesnom, umjetničkom i svakom drugom smislu je daleko značajnija od fontane.
Faksimilna obnova je radikalan i višestruko upitan zahvat koji funkcionira samo u nekim vrlo specifičnim situacijama - recimo kod gradova sravnjenima sa zemljom u jednom trenu, bilo bombama, bilo potresom - jer se tu radi o rješavanju dubljeg problema od urbanizma i arhitekture - radi se o zajednici koju se treba doslovno liječiti, vratiti joj stabilnost i mentalno zdravlje. Tu faksimil funkcionira kao psihološki i socijalni faktor u zajednici, a ne kao stvar estetike, struke ili logike. Izuzmemo li konzervatorske prakse koje, sasvim logično, mogu voditi prema repliciranju (što je potpuno druga stvar), ti postupci u ozbiljnim raspravama o urbanizmu, umjetnosti, arhitekturi itd. ne postoje kao standard.
Odluka o premještanju budućeg spomenika s Trga Hrvatske bratske zajednice na atraktivniju Rivu također je izazvala brojne i oprečne reakcije. Treba li spomenik Franje Tuđmana na Rivi?
Ne. Spomenici inače nisu nešto što nam treba, a Franjo Tuđman posebno.
A što mislite o ljetnom izgledu Rive na kojoj su načičkani stari štandovi i općenitoj vizuri grada sa brojnim novim štekatima koji su osvanuli i u uskim uličicama kao što je onaj u Židovskom prolazu?
Upravo suprotno od onoga što bi trebalo biti. A razmišljanje gradske uprave o tome kako se potpuna zakrčenost grada i obescjenjivanje najznačajnijih lokaliteta, besprizoran nered u prostoru i jeftina vašar-estetika opravdava time da "ljudi tribaju zaradit", samo je ekstrakt njihovog razumijevanja razvojne strategije koja ne seže dalje od kupijo bovan za kunu prodo ga za dvi. Da u tom ozračju razvijemo raspravu o sekundarnim profitima, kreativnim gradovima i ostalom što čini bit napretka jednog grada doima se kao posvemašnje traćenje kisika.
Što je sa Zapadnom obalom koja se gradi usred sezone?
Što se Zapadne obale tiče, zanimljivo kako se jedna politika koja je svoju potporu dobila mahom iz najsiromašnijih, najneuređenijih, najzapuštenijih, rubnih dijelova grada, svela na jedan jedini projekt - uređenje okoliša luksuznog hotela (treba li spominjati čijeg?) u samom centru grada. Uspije li da joj glasači na kraju još i zaplješću na tome, ironijski krug će biti zatvoren.
Spomenici inače nisu nešto što nam treba, a Franjo Tuđman posebno
Osim najavljenih spomenika, ovo ljeto je postavljeno i Plavo stablo Vaska Lipovca na početku Vukovarske koje su mnogi okarakterizirali kao rijedak simbol estetsko građanskog poteza. No, on će tu biti tri mjeseca kao i Šetači koji su privremeno bili na Rivi. Za Galeriju Lipovac nema novaca. Može li situacija s ovim spomenicima biti metafora stanja u gradu u kojem se realiziraju tek politički i trgovačko isplativi projekti?
Nisam dobro upućena u trenutno stanje s Galerijom Lipovac pa ne bih brljala bez veze.
No, podržavam postavljanje javnih skulptura, kako Lipovca tako i drugih autora koji su se, usput rečeno, bili i odazvali projektu Umjetnost u gradu kojeg je svojedobno izradio splitski ogranak HULU, isti još uvijek postoji u nekoj ladici u Gradu, no politika za njega nikada nije imala puno interesa. Ni ja se ne mogu pohvaliti da sam ga uspjela "prodati" kolegama dok sam bila u poziciji da to napravim.
Funkcioniraju li udruge za mlade i imaju li potporu od Grada?
Scena mladih je postepeno postala fluidnija i nije više toliko vezana za fiksne forme poput udruge, već funcionira dinamičnije, po principu pojedinačnih projekata koji okupljaju i umrežuju kreativne pojedince. To držim pozitivnim. Uostalom, oduvijek sam bila skeptična prema okupljanju na puko generacijskoj bazi koja bi pretpostavljala da su interesi mladih homogeni i po svemu drugačiji od interesa ostalih. Također, iskustvo me naučilo da budem skeptična prema osobama koje se poistovjećuju s kategorijom, onima koji u komunikaciju ulaze kao "mi mladi", "mi Dalmatinci" ili "mi alternativci...". Najčešće je riječ o ljudima koji vlastite interese promiču u interese skupine. Da li bi ta skupina uopće željela njih za predstavnike?
Čak i informacija da se uopće nešto negdje događa rijetko se probije kroz šumu važnijih vijesti o guznim implantatima istanbulskih TV starleta
Što se mladih autora i organizatora tiče, njima više nego slaba financijska potpora, štetu čini činjenica da je njihovo medijsko pokrivanje i javna stručna evaluacija apsolutno nepostojeća. Forma osvrta i kritike, pogotovo van Zagreba, zbrisana je skupa sa većinom novinara koji su za istu bili sposobni, i getoizirana u stručne časopise. Njima svaka čast, ali oni su rezervat, ne prirodno stanište kulture. Čak i informacija da se uopće nešto negdje događa rijetko se probije kroz šumu važnijih vijesti o guznim implantatima istanbulskih TV starleta. Mediji su ono što većini ljudi priskrbljuje okvire na osnovu kojih gradiraju svoje aktivnosti i vrijednosti. Generacije mladih neće smatrati književnost ili znanost beskorisnom i neatraktivnom zato jer im je to rekao tamo neki gradonačelnik ma kojega grada, nego zato jer im to svakodnevno govori svijet u kojem žive. I tako Kerum postaje gradonačelnik. To je posljedica, ne uzrok.
Da ne ostanemo samo na negativnim stvarima - u Splitu se događaju i određeni pozitivni pomaci barem kad je riječ o građanskom aktivizmu. Inicijativa za Split u čijem radu sudjelujete napravila je važne pomake kad je riječ o očuvanju Marjana kao javnog prostora. Mislite li da će građani oformljeni u Inicijativu zajedno s Društvom Marjan imati snage provesti svoje ciljeve?
Ma ja mislim da Split neprestano ima dosta pozitivnih tendencija, kao i mnogo vrlo snažnih pojedinaca, ali oni su, jednostavno, javno vrlo slabo vidljivi. Inicijativa za Marjan je izuzetak zato jer na njezinu čelu stoje, između ostalih, ljudi bliski medijima, što je izvrsno. Marjan je snažna integrativna sila u Splitu, i upravo zbog toga se Inicijativa pokazala tako uspješnom.
