Taj model neoliberalnog razvoja, stimuliran općom potrošnjom, punio je bankarske račune uskog kruga domaćih bogatuna asociranih s vlastima.
Gomilanje olujnih oblaka
01-14/01/2011 - Nešto je trulo u državi misirskoj. Skupljaju se oblaci nezadovoljstva od kada su režim predsjednika Mubaraka i njegova Nacionalno-demokratska stranka (engleski akronim - NDP) beskrupulozno izrežirali ishod parlamentarnih izbora održanih 28. prosinca - 5. studenoga. Osigurali su si praktično jednobojan parlament u kojega su pripustili nekoliko dekorativnih "opozicionara". Umjesto da takav ishod dovede do zbijanja redova legalne i zvanično nepriznate oporbe, izazvao je konfuziju u njihovim redovima. Pozivi prvaka Muslimanskog bratstva na stvaranje zajedničke fronte odbijanja za sada ostaju bez odjeka. U Vafdu (Delegaciji), tradicionalnoj stranci sekularno-konzervativne opozicije, u "ljevičarskom" Tagamuu (skraćenica za Nacionalnu progresivnu unionističku stranku), među Naseristima i u Liberalnoj stranci izazvalo je svađe i unutrašnja podvajanja. Usporedo s tim rasteže se rasprava o pokretanju sudskih procesa protiv lažiranih izbora i ilegalnog parlamenta, te o formiranju nekakvog oporbenog zastupničkog doma u sjenci.
Mubarak si je na posljednjnim izborima osigurao praktično jednobojan parlament s tek nekoliko dekorativnih "opozicionara"
Lokalni mediji su svih ovih dana najviše pažnje poklanjali tekućim antirežimskim protestima u Tunisu i Alžiru, rušenju povijesno poznatog Shepherd hotela i širenju židovskih naselja u Istočnom Jeruzalemu, libanonskoj političkoj krizi, referendumu o nezavisnosti Južnoga Sudana i epidemiji gripe što se proširila po Egiptu. Sve dok na koptski Badnjak, 6. siječnja, poslije polnoćke, nije pred crkvom Dva sveca u Aleksandriji eksplodirala bomba, ubivši 23 i izranjavajući nekih devedeset vjernika. Bio je to očiti teroristički napad na koptsku zajednicu, kao što je bilo i mitraljiranje vjernika točno prije godinu dana pred crkvicom u Naga Hamadiju u Gornjem Egiptu. Zvaničnici su odmah požurili tvrditi, bez ikakvih dokaza, da je atentat u Aleksandriji djelo usamljenog samoubojice-stranca, islamističkog ekstremistea, po svoj prilici povezanog sa iračkom Al-Kaedom. Za ovdašnje vlasti sve loše stvari koje se događaju u zemlji dolaze iz inozemstva.
Zbunjeni i uplašeni
19/01/2011 - Govoreći na otvaranju Sastanka na vrhu Arapske lige (AL) o međuarapskim ekonomskim problemima i suradnji, u egipatskom Šarm El-Šeiku 19. siječnja, njezin generalni tajnik Amr Musa, je delegatima 22-člane organizacije u lice
arapska_liga.jpg
Arapski vlastodršci, očito zbunjeni i zatečeni razvojem događaja u Tunisu, užasnuti su narodnom pobunom i neočekivanim svrgavanjem jednoga od njih
Ekonomski summit je bio zakazan puno prije izbijanja tuniske pobune protiv Ben Alijeva autokratskog režima, ali je njegovo održavanje koincidiralo sa eskalacijom tuniskih protesta, poslije diktatorova prisilnog odlaska u egzil. Egipatski predsjednik Hosni Mubarak, koji je predsjedavao sastanku, ni jednom riječju nije spomenuo Tunis. Govorio je o značaju međuarapske ekonomske suradnje, kao "komponenti nacionalne sigurnosti", te o potrebi "investiranja u arapsku mladež", mladu generaciju, koju je nazvao "najdragocjenijom nacionalnom vrijednošću". Prije početka sastanka njegov je ministar vanjskih poslova Abul Geit u jednom intervjuu odbacio "neutemeljene spekulacije" kako bi u Egiptu moglo doći do reprize tuniskih događaja.
Tunisku privremenu vladu je na ovom skupu trebao predstavljati novi-stari ministar vanjskih poslova, Moržan, koji je bio doputovao u Šarm, a onda se hitno vratio. Kuvajtski emir, Sabah El-Ahmed, predsjedavajući Arapske lige u prethodnom jednogodišnjem mandatu, pozvao je Tunižane da prevladaju svoja neslaganja. Njegov ministar vanjskih poslova Mohamed Sabah, pripadnik iste vladajuće dinastije kao i polovica članova kuvajtskog kabineta, javno se upitao da li uopće "postoji politički sustav koji bi bio sposoban osigurati dostojanstvenu egzistenciju, bolje uvjete života, zdravstvene zaštite, boljeg obrazovanja i budućnost svim građanima". Nekoliko dana ranije njegov je rođak bio prisiljen podnijeti ostavku na položaj ministra unutrašnjih poslova, zbog brutalnog policijskog napada na grupu kuvajtskih oporbenih parlamentarnih zastupnika.
Arapski vlastodršci, očito zbunjeni i zatečeni razvojem događaja u Tunisu, užasnuti su narodnom pobunom i neočekivanim svrgavanjem jednoga od njih. Ben Ali je suvereno vladao Tunisom punih 24 godine; njegov jemenski kolega, Ali Abdulah Saleh, isto toliko; sudanski predsjednik Omar El-Bašir 22 godine; Mubarak, sa blizu 30 godina predsjedničkog staža, ih je prešišao; a apsolutni je rekorder libijski vođa Muamar Gadafi sa 42 godine samodržavlja. Svi su oni proizašli iz vojnih redova i maskirali svoju vlast više ili manje prozirnim civilnim fasadama. Osim omanskog kralja Kabusa, koji je 1970. svrgnuo svog oca sa prijestolja, drugi današnji arapski dinasti zaostaju po stažu, ali im se vlast obiteljski perpetuira. Svi se oni također oslanjaju na svoje vojno-sigurnosne aparate represije.
Nitko nije shvatio da sve veće socijalne razlike, osiromašenje širokih slojeva stanovništva, rastuća nezaposlenost, besramno bogaćenje privilegiranih elita i korupcija, generiraju socijalno nezadovoljstvo i bunt, koji se ne mogu utišati pendrecima i suzavcem
Naviknuti su na sporadične, lokalizirane i međusobno nepovezane prosvjede, s kojima su se njihove snage sigurnosti djelotvorno razračunavale, ali ovo čemu sada svjedoče ih je iznenadilo. Da su se samo potrudili pročitati UN-ov izvještaj o razvojnim problemima arapskih zemlja (UN Arab Human Development Report), hdr.undp.org/en/reports/regionalreports/arabstates/name,3278,en.html znali bi da su uzroci požara što je buknuo u Tunisu prisutni i u njihovu dvorištu. Prema UN-ovu indexu kojim se mjeri kvaliteta života (Human Development Index-HDI), u mnogima arapskim zemljama je stanje puno lošije nego u Tunisu. Pošto isto tako nisu znali pametnije interpretirati izvješća vlastitih statističkih biroa, nisu shvatili da su "uspjesi" s kojima su se hvalili krajnje upitni; nisu ni njihovi neoliberalni zapadni savjetnici, niti vlade s kojima usko surađuju u "borbi protiv terora". Ni jedni ni drugi nisu shvatili da sve veće socijalne razlike, osiromašenje širokih slojeva stanovništva, rastuća nezaposlenost, besramno bogaćenje privilegiranih elita i korupcija - generiraju socijalno nezadovoljstvo i bunt, koji se ne mogu utišati pendrecima i suzavcem. A brutalna upotreba sile, kao što se pokazalo u Tunisu, vodi transformaciji socijalnih protesta u političke.
"Dan gnjeva"
25/01/2011 - Pratio sam preko interneta neočekivanu provalu narodnog bunta u Tunisu sve dok i sam Egipat nije bio zahvaćen sličnim valom protesta čiji su se simptomi već dugo gomilali.
Inicijativu za proteste protiv "policijskih brutalnosti, siromaštva, nezaposlenosti i korupcije", zakazane za utorak, koji je proglašen Danom gnjeva, pokrenula je omladinska Grupa 6 travnja, a kratko poslije toga su joj se pridružili Kefaja (Dosta), te Nacionalna asocijacija za promijene, koju predvodi nobelovac Mohamed El-Baradei. Proglas ove trojke organizacija civilnog društva potpisale su i tri manje oporbene političke stranke - Al-Gad (Sutra), Laburisti i Demokratska partija; ne i organizacija Muslimanskog bratstva, Vafd ili Tagamu, koje još oklijevaju otvoreno se suprotstaviti autokratskom sustavu.
Demonstranti, polazeći iz različitih dijelova grada, trebali su se okupiti pred
khaled-said.jpg
U ponedjeljak 24. siječnja ovdašnje su vlasti presjekle sve elektronske komunikacije sa svijetom i unutar zemlje, i isključile operatere mobilne telefonije. Shvatile su kakva im opasnosti prijeti od policentričnog pokreta otpora, čiji su se aktivisti, koristeći te mreže sporazumijevanja, dogovarali i koordinirali svoje poteze. No fiksni telefoni su funkcionirali, a preko TV su bez prekida stizale informacije i slike o događajima u samoj zemlji, Tunisu i svijetu. Dok su svjetski mediji, osim katarske Al-Jazeere, praktično bili zatečeni tuniskim nemirima, jer nisu tamo imali svojih korespondenata, to nije bio slučaj sa Egiptom, u čijem su glavnom gradu locirana dopisništva mnogih svjetskih medija. Tako su njihove TV kamere, raspoređene okolo i na samom Tahriru, već prvog dana Intifade (Pobune) počele pratiti protestna okupljanja.
Snažni kordoni policijskih snaga su ujutro blokirali prilaze trgu, ali su kasnije iznenada svi pristupi otvoreni. Do promijene u antidemonstrantskoj taktici došlo je kada se pokazalo da su policijski efektivi nedovoljni za kontroliranje protesta koji su simultano izbili na desetak različitih punktova u ovoj 14-20 milijunskoj metropoli. S tih su lokacija kolone demonstranata pokušavale probiti prema centru. Iz pristojne udaljenosti, sa našega balkona, promatrali smo bitku što se vodila na mostu iznad rukavca Nila. Trajala je sa promjenjivom srećom par sati, sve dok se policija nije povukla. Vjetar je za to vrijeme sve do Zamaleka, gdje stanujemo, donosio kiselkast ali razrijeđen vonj suzavca. Shvatili smo što nas je snašlo tek kada smo počeli kašljati i suziti.
Do promijene u antidemonstrantskoj taktici došlo je kada se pokazalo da su policijski efektivi nedovoljni za kontroliranje protesta koji su simultano izbili na desetak različitih punktova u ovoj 14-20 milijunskoj metropoli
Pretpostavljam da su policijske snage otvorile prilaze trgu, jer je njihova komanda procijenile kako će se lakše obračunati sa manifestantima koncentriranim na jednom mjestu nego sa mnoštvom istovremenih dislociranih protesta. Prevarili su se, jer je gomila koja je polako popunjavala trg već bila nabrijana. Mnogi u toj masi od možda 20.000 ljudi u prethodnim sukobima su već dobili batina i iskusili suzavac. Vidjeli su mrtve i izranjavane suborce. Skandirali su "Dolje Mubarak!" Bilo je povrijeđenih i na policijskoj strani. Neki su stradali, tvrdili su kasnije svjedoci, od vlastita suzavca, drugi od kamenja kojim su bili gađani. I policajci, kako oni što su cijeli dan tu deržurali, tako i oni koji su im pristigli u pomoć, bili su iznervirani i iscrpljeni. Došlo je do sukoba. Na demonstrante se prvo išlo palicama, a kasnije su na njih ispucavane salve suzavca, gađani su gumenim mecima i sitnom sačmom. Prosvjednici su se branili kamenicama i letvama. Uskoro je neprozirni oblak suzavca prekrio čitav trg. Prateći TV prijenos ove drame više od jednog sata, nismo uspijevali razabrati što se tamo događa. Nisu ni TV komentatori. No dim se razišao i sukobi su prestali. Obje su strane ponovo bile na istim pozicijama koje su zauzimale ranije - kordoni u crno obučenih policajaca što su branili pristup zgradi Nacionalne skupštine, Ministarstvu unutrašnjih poslova i njegovim službama na jednoj strani trga, dok su se u njegovu središtu okupili demonstranti, čiji su se redovi činili prorijeđenim. Pat situacija. Kasnije je javljeno kako su mnogi prosvjednici odlučili tu prenoćiti. Vidjeli smo ih kako su posjedali po podu.
Drugi dan pobune
26/01/2011 - Danas saznajemo da je jučer došlo do sukoba prosvjednika i policije u više drugih gradova. Izgleda da su sa 20 000 učesnika najmasovnije bile demonstracije u Aleksandriji, zatim sa 3000 u Ismailiji, oko 1000 u Suezu, navodno 500 u Mahali Al-Kubri i 200 u Asuanu. Protestiralo se u Tanti, Mansuri i Asiutu. Na sjeveru Sinaja su tamošnji Beduini, koji su tražili oslobađanje članova njihovih obitelji što ih policija već mjesecima drži u svojim zatvorima, pucali po policijskim stanicama.
Prema priopćenjima ministarstva unutrašnjih poslova, prvog dana nereda poginula su tri demonstranta i jedan policijski oficir: drugog dana, jedan demonstrant i jedan policajac. Prema Al-Jazeeri žrtava je bilo puno više, najviše u Aleksandriji i u Suezu. U Suezu su u bolnice primljena 55 povrijeđenih prosvjednika i 15 policajaca. U Kairu je policija jučer hapsila ranjene demonstrante po državnim bolnicama. Ministar unutrašnjih poslova Habib El-Adli je, kako prenosi državna novinska agencija MENA, za izazivanje nereda optužio "ilegalnu organizaciju Muslimanskog bratstva".
Glasnogovornik Bijele kuće Robert Gibbs je iz Washingtona poručio egipatskoj vladi da u ovom trenutku "pokaže odgovornost prema narodu Egipta" i "prizna njegova prava". Oprezno. Obamina je administracija zbunjena i ne zna kako reagirati. Brine je što će se dogoditi u Egiptu, američkom strateškom bliskoistočnom savezniku. Zato se oglašava sa maglovitim frazama, prvenstveno namijenjenim američkom Kongresu i elektoratu. Zabrinuta je i za budućnost izraelsko-egipatskih odnosa, jer svaka promjena u politici Kaira prema izraelskom susjedu može ugroziti američke interese u regiji.
Kako se Egipat probudio
Vjetar je sve do Zamaleka, gdje stanujemo, donosio kiselkast ali razrijeđen vonj suzavca. Shvatili smo što nas je snašlo tek kada smo počeli kašljati i suziti
27/01/2011 - Dva su nedavna događaja pokrenula ove proteste. Prvi su beskrupulozno izmanipulirani izbori na kojima je NDP prigrabila skoro sve zastupničke mandate, oduzevši snagama opozicije iluzije o mogućnostima političkog djelovanja u okvirima postojećih ustavnih institucija; drugi - dok su sve značajnije oporbene stranke oklijevale, tuniski su događaji bili su inspiracija koaliciji nevladinih organizacija za stupanje u akciju. Mladi iz Grupe 6 travnja su i prošle godine pokušali organizirati ovakve proteste, ali je njihov poziv na prosvjede ostao skoro bez odziva. Uspjeli su izvesti na kairske ulice svega par stotina članova vlastite mreže i Kefaje. Provincija je ostala nijema. Prošlogodišnji su Dani gnjeva neslavno propali. Činilo se da su se Egipćani fatalististički prepustili svojoj tužnoj svakodnevnici. No od tada su se ubrzanim tempom zaredali međusobno nepovezani štrajkovi i protesti. Radnici privatiziranih tekstilnih tvornica u Mahali El-Kubri su od novih vlasnika tražili isplate nadnica, a od države, koja je te tvornice prodala, zaštitu. Radničkih je protesta bilo u Aleksandriji, a štrajkali su i radnici više heluanskih tvornica u državnom vlasništvu. Članovi već dugo godina sekvestriranih profesionalnih udruženja - inženjera, liječnika, pravnika i drugih - zahtijevali su kraj državne kontrole nad njihovim radom i održavanje izbora za vlastita sindikalna vodstva. Udruženja sudaca Kaira i Aleksandrije manifestirala su zahtijevajući od države poštovanje nezavisnosti pravosudnih institucija i nemiješanje u njihove poslove. Studenti i nastavnici mnogih sveučilišta su tražili prestanak policijske kontrole nad njihovim ustanovama. Beduini na Sinaju su se bunili da ih vlasti tretiraju kao građane drugog reda. Vlasti su se sa svim tim protestima obračunavale policijskim metodama.
Kopti nisu bili u prvim redovima sadašnje egipatske pobune. Njihove su ih crkvene vlasti čak pozvale da se umjesto prosvjeda "mole za budućnost Egipta". Tek su se kasnije pridružili demonstrantima na Tahriru.
Kopti su se žalili na diskriminaciju kojoj su izloženi. Ranije sam spomenuo atentat na koptske vjernike u Aleksandriji i prošlogodišnje mitraljiranje kršćana u Naga Hamadiju, no počinitelji tih zločina nisu bili državni agenti. Po političkim odjecima puno je teži bio policijski napad na kopte u kairskom predgrađu Gize 23. studenog prošle godine, kada je guverner te gradske četvrti naredio rušenje lokalnog koptskog društvenog centra. Izvodioci projekta izgradnje su navodno imali namjeru pretvoriti taj centar u crkvu, za što nisu ishodili propisane dozvole. Lokalni su se kopti ispriječili buldožerima i policiji. Došlo je do sukoba, u koje su se na strani snaga zakona umiješali i neki muslimani iz susjedstva. Ubijena su dva kopta, povrijeđeno je više od 70 osoba, uključujući policajaca, i uhapšeno 150 "vinovnika nereda", sve samih kopta. Problem je što, ne samo za izgradnju novih kršćanskih bogomolja, već i za manje popravke na postojećim, treba ishoditi posebne dozvole koje se ne zahtijevaju za iste islamske objekte. Još do prošle godine ih je izdavao osobno sam predsjednik, a onda je tu nadležnost prenio na lokalne guvernere. Višegodišnji zahtjevi koptske zajednice da sve vjerske zajednice budu tretirane ravnopravno i da se izjednače propisi kojima se regulira izgradnja vjerskih objekata, ostali su bez odjeka. No to je samo jedan od problema s kojim se kopti, koji čine 10 posto ukupnog stanovništva, sukobljavaju. Diskriminirani su pri zapošljavanju, a mnoga su im radna mjesta u državnoj administraciji, vojsci i policiji nedostupna. U samoj vladajućoj NDP pojedinci iz te zajednice koriste se kao politička dekoracija. No kopti nisu bili u prvim redovima sadašnje egipatske pobune. Njihove su ih crkvene vlasti čak pozvale da se umjesto prosvjeda "mole za budućnost Egipta". Tek su se kasnije pridružili demonstrantima na Tahriru.
Egipćani su, kao i mnogi drugi, pratili Al-Jazeerina javljanja iz Tunisa. Samožrtvovanje mladog Mohameda Buazizija iz tuniske depresivne provincije, kojim je upaljena vatra tamošnje pobune protiv nepravednog poretka, ponukala je jednog egipatskog 48-godišnjaka, vlasnika uličnog kioska hrane iz sinajske Kantare, da dođe u Kairo i traži razgovor sa predsjednikom parlamenta. Kada mu je to odbijeno, zapalio se pred zastupničkim domom. Dan kasnije, njegov je primjer slijedio jedan nezaposleni 25-godišnjak u Aleksandriji. Sličnih je samožrtvovanja bilo i u Alžiru, Maroku i Mauritaniji. Razlozi su im bile osobne frustracije uzrokovane ekonomsko-socijalnim sustavima koji su im blokirali perspektive boljih i pravednijih uvjeta preživljavanja.
Ukratko nešto o postojećem egipatskom sustavu koji generira takve frustracije, što ne pogađaju samo siromašne i nezaposlene, već i mnoge pripadnike srednjih slojeva koji žive sve lošije, pa i one dobrostojeće, antagonizirane egoističnom arogancijom vladajuće NDP-ove klike: Kao i u Tunisu, ovdašnje su vlasti samozadovoljno tvrdile kako su uspješno prebrodile udare globalne financijske krize, kako im je u posljednje dvije godine BNP rastao po 6 posto. Obje su zemlje privlačile inozemne investitore, turizam im je cvjetao, građevinarska djelatnost doživljavala neviđenu ekspanziju, zahvaljujući kreditnom zaduživanju opća potrošnja je rasla. Iz međunarodnih financijskih institucija, Svjetske banke i MMF-a, stizale su samo pohvale. Taj model neoliberalnog razvoja, stimuliran općom potrošnjom, punio je bankarske račune uskog kruga domaćih bogatuna asociranih sa vlastima, koji su za sobom šlepali jedan segment naraslih srednjih slojeva. Drugi iz tih istih slojeva su sve teže otplaćivali kredite, ili su upadali u dužničko ropstvo, dok su široki slojevi stanovništva živjeli sve gore. Četrdeset posto egipatskog stanovništva živi ispod granice apsolutnog siromaštva sa prihodima do 2 dolara dnevno, a još nekih 20-30 posto na samoj granici ili malo iznad. Englezi za taj oblik razvoja koriste izraz crony capitalism, t.j, klijentelistički ili, što se kod nas ponekad naziva, "rodijačkim" kapitalizmom.
