Jedan od najstarijih klasičnih baleta La Sylphide, praizveden 28. studenoga 1836. u Kraljevskome danskom baletu u Kopenhagenu, u Hrvatskoj ima znatno kraću povijest izvođenja; prvi put je izveden tek 2000. u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Najnovija premijera, održana 10. ožujka u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu, također je prvo uprizorenje ovog baleta u splitskom Teatru, kao i prvi premijerni naslov u mandatu novog ravnatelja Baleta Igora Kirova.
Kirovljevo u medijima dano obećanje, da bez obzira na vlastito prvenstveno suvremeno orijentirano plesno usmjerenje, ni publika ni ansambl za vrijeme njegovog mandata neće ostati uskraćeni za užitak u klasičnima repertoarnim naslovima, realizirano je vrlo brzo, i to općenito uzevši, s vrlo dobrim rezultatom.
Zadatak da prema glazbi Hermana Severina Løvenskiolda i libretu Adolphea Nourrita, prenese jedan od najstarijih sačuvanih koreografskih zapisa, onaj danskoga koreografa i pedagoga Augusta Bournonvillea (1805. – 1879.), povjeren je njegovoj zemljakinji, koreografkinji i baletnoj pedagoginji Karini Elver. Isti je ujedno podrazumijevao i prijenos specifične bournonvilleovske tehnike, koju karakteriziraju naglašena izvedbena ljupkost, prirodan harmonični odnos plesačkog tijela i glazbe, brzi rad nogu, koji je pak u kontrastu s gracioznim pokretima ruku i elegantnim položajem torza, te dakako izostanak ikakvoga vidljivog napora u postizanju svega navedenog.
Dobivanje, dakle, bestežinskog dojma, koji je u sâmoj srži svih klasično-baletnih elemenata, pokreta i poza, i to s ansamblom koji nema željezni repertoar pa se u čistoj klasici relativno rijetko ima priliku oprobati, bio je popriličan izazov za koreografkinju koja se s njim usto i prvi put susreće. No Elver se ovom zadatku, generalno uzevši, pokazala više nego doraslom, uvježbavši izvođački kadar (u gotovo kompletnom sastavu, što također nije nevažno) do točke koja ne predstavlja doduše njegov apsolutni vrhunac, ali najviši mogući domet – barem u ovom trenutku – svakako.
Foto: HNK Split
U prvom je činu ansambl bio energičan, uigran, raspoložen i koncentriran, pri čemu osobito vrijedi apostrofirati usklađenost Gurnovih prijatelja, koje su utjelovili Salvatore Cerulli, Jevhen Baranovski i Remus Dimache, te još više Effinih prijateljica u izvedbama Ajle Kadrić, Federice Vincifori i Monice Dinoni. A njima su pak, kao i ostatku izvođača, sasvim ravnopravno parirale Djevojčice Gabriela Mamić, Dora Pribudić, Iva Oreč i Tonina Arapov.
No, od Sylphide se u drugom činu, u interpretaciji Ekaterine Kuznjecove, očekivalo više od tek korektnoga, ni po čemu pamtljivog plesanja. A takav je bio i onaj gotovo kompletnoga ženskog ansambla u drugom dijelu predstave, koji svoje sekvence naprosto nije izveo niti prodisano, niti stilski pogođeno, niti estetski privlačno.
Međutim, orkestru HNK ne može se zato baš ništa zamjeriti: pod ravnanjem Harija Zlodrea njegovo je muziciranje bilo na uobičajeno visokoj razini, zbog čega je u dijelovima predstave obilježenim praznim hodom ili pak nenadahnutom izvedbom interpreta, isti postao ravnopravan, ako ne i glavni scenski sudionik.
Kao suradnika za kostimografiju i scenografiju Elver je izabrala Mikaela Melbyea, koji je svoj dio posla odradio vrlo korektno. Kostimi karakternih plesova u prvom su činu podjednako atraktivni i funkcionalni, premda je s obzirom na broj izvođača još uvijek ostalo prostora za poneki detalj, boju ili ponešto drukčiji kroj, kojima bi se uočljivije međusobno razlikovali, odnosno vizualno primjetljivije bili klasificirani, u skladu s dodijeljenim im scenskim razredima. Ali u drugom su činu zato vrlo profinjeni i nimalo industrijski bijeli, iako su u tu šablonu vrlo lako mogli upasti.
Scena je u oba čina – s obzirom na mjesto i vrstu događanja u sobi Jamesa, mladoga škotskog seljaka, odnosno u šumi gdje caruje Madge, stara vještica – osmišljena primjereno i privlačno, mada je raspored u sobi u prvom činu donekle pregust, čime se plesačima oduzima na prostoru (iako istovremeno dodaje na intimnosti i uvjerljivosti domaće atmosfere).
Srđan Barbarić vrlo je pažljivo i pogođeno oblikovao svjetlo, osobito ga efektno osmislivši na početku predstave, kada prostor postepeno otvara redom kojim se u njemu pojavljuju glavni likovi.
Foto: HNK Split
A njih je za premijerni nastup Elver pronašla u Artjomu Žusovu u ulozi Jamesa i Hazuki Tanase u ulozi La Sylphide. Žusovljev sada već dugogodišnji kontinuitet plesanja glavnih uloga uočljiv je i prije nego napravi ikakav plesni pokret; smirenost, samouvjerenost i autoritet kojima odiše vidljivi su čak i dok samo – sjedi na fotelji. No dakako da nije iznevjerio ni visoka očekivanja na razini tehničkih zahtjeva uloge, iznijevši ih sigurno i precizno otplesanim varijacijama, kojima je pak dodao podjednako uvjerljiv glumstveni dio svojeg lika, ocrtavši ga vrlo prirodno, nenametljivo i diskretno, a savršeno jasno.
Tanase za Žusovom također nije nimalo zaostajala, premda ni interpretativno ni tehnički nema ništa lakši zadatak, naprotiv. Beskrajno gracilna, lepršava, prpošna i vedra, sve je zadano odradila s lakoćom, bez obzira je li se radilo o nevjerojatnim balansima, minijaturnim skokovima, elegantnima razvojnim linijama ruku ili prelijepim pozama, dok kao usput, u rijetkima koreografskim traženjima, podastire kako ništa slabije ne stoji ni s uistinu velikim (i posve nečujnim) grand jetéom ili pak maksimalno dosegnutim penchéom.
Pa ipak, za potpunu uvjerljivost vilinskog lika nekoliko joj se faktora ipak našlo na putu. Prije svega, premršava figura, kod koje na rukama u ramenima i laktovima vire kosti, a što nimalo ne doprinosi estetskoj dimenziji, već joj naprotiv oduzima, ostavljajući kao konačni dojam – umjesto prozračnosti i lakoće – izvjesnu iščašenost i težinu. I napokon, iako Tanase tijekom cijele predstave ne skida prirodno razdragan osmjeh s lica, njemu, kao i cjelokupnoj izvedbi ipak nedostaje stanovita duševnost – karakteristika koja je doduše apstraktna, ali publici ipak nepogrešivo opipljiva i neizmjerno bitna.
Zato u tom pogledu, kao ni u zanatskom, nije razočarala Matea Milas. U ulozi Effy, Jamesove zaručnice, Milas je s velikom sigurnošću, preciznošću i čistoćom u pozicijama odigrala niz brzih i zahtjevnih karakternih brojeva, koji njezinoj nešto tjelesnijoj konstituciji, izraženom temperamentu i urođenom šarmu savršeno odgovaraju. Doda li se ovome izvrsna gluma, iskren osmjeh i toplina kojom cijelo vrijeme zrači, Milas se bez osobitog truda od treće po važnosti, uspjela nametnuti kao centralna figura predstave.
Njezin partner Aleksandar Korijakovski kao Gurn, Jamesov prijatelj, istaknuo se također upečatljivom i eksplozivnom izvedbom, osobito grandioznim skokovima, no kako su ovi prečesto završavali tvrdim doskocima, te u težnji da budu što snažniji i viši djelovali utoliko nezgrapnije i isforsiranije, cjelokupni je dojam njegove izvedbe naposljetku bio posve suprotan željenome.
Bez obzira na izvjesne nedostatke, La Sylphide je kvalitetna predstava, kojom je Kirov vratio bijeli balet na splitske kazališne daske, i to nakon što je posljednja kategorijski donekle srodna (Trnoružica) bila postavljena prije punih pet godina. I publika i ansambl od toga mogu samo profitirati, iako će ansamblu za to trebati nešto više vremena. Što zbog različitih senzibiliteta i afiniteta njegovih članova, što zbog (pre)duge stanke, njihova su se tijela od stroge klasične tehnike poprilično odviknula, i trebat će im neko vrijeme da se s njom iznova u punom opsegu sužive. No pojačan nekima novim imenima, koja su odmah dobila i svoju izrazitiju šansu (prvenstveno Vincifori i Cerulli – s razlogom, jer scena je, poznato je, nakon svršetka školovanja jedino mjesto daljnje plesačke izobrazbe), ovaj bi ansambl svakako još i mogao i trebao rasti. A s njim i predstave – ova i sve naredne.
