Leu Mujiću pripalo je zadovoljstvo i čast da kao koreograf, redatelj, autor libreta i glazbenog izbora još jednim svojim transponiranjem književnog djela u plesno zatvori baletnu sezonu najvećega hrvatskog Teatra. No s uvijek osjetljivim baletnim zadiranjem u književne klasike preuzeo je i nemali rizik i odgovornost: prije svega, ponoviti mega-uspjeh Ane Karenjine (kako se ovaj ne bi mogao smatrati slučajnim), a usto i odabranom djelu svakako dodati novi sjaj (u suprotnom bi teško opravdao smisao projekta, kao i nepromišljeno ugrožavanje ugleda – kako književnikovoga, tako i vlastitoga).Mujićeva hrabrost, ambicioznost i darovitost zaslužne su što ne samo da u konačnici nije oskvrnuo slavno Krležino djelo, nego ga je dapače proširio, oplemenivši ga plesnom formom – za aktualno vrijeme i širinu recepcije možda i boljom varijantom
Prema viđenome na praizvedbi Gospode Glembajevih 30. svibnja, sve su se bojazni oko autorove eventualne (ne)doraslosti ovom zadatku pokazale posve bezrazložnima. Mujić je, najjednostavnije kazano, Krležino djelo ostavio dovoljno Krležinim i istovremeno učinio dovoljno svojim – i to majstorski, tako da je prethodni trijumf ne samo glatko ponovio, već ga je i nadmašio.
Put do toga nije pak bio nimalo površan ili šablonski. Autor je na ovom djelu, naime, radio punih devet mjeseci, a k tome je promijenio i kompletnu ekipu suradnika iz prethodne predstave. Ništa ne prepuštajući slučaju, angažirao je čak i krležologa Vlaha Bogišića kao umjetničkog savjetnika, te uz njega Ivana Lea Lemu kao dramaturškog suradnika, Stefana Katunara kao scenografa, Manuelu Paladin Šabanović kao kostimografkinju i Aleksandra Čavleka kao oblikovatelja svjetla. Svi su odradili vrhunski posao, stvorivši predstavu čijemu se gotovo nijednom segmentu ne može pronaći zamjerka.
Ponajmanje njezinima koreografskim aspektima, koje je Mujić osmislio kao najambicioznije, najzahtjevnije i najatraktivnije u svojemu dosadašnjem (hrvatskom) opusu. Vlastiti je neoklasični koreografski rječnik od posljednjega zagrebačkoga gostovanja osjetno proširio, zadržavajući i dalje u plesnoj bazi maštovitost, brzinu i okretnost, no uz dodane im izuzetno teške skokove, maksimalnu fleksibilnost i mjestimice gotovo akrobatsku vještinu. I to ne samo triju glavnih likova, nego i većeg dijela sporednih.
A nije izostala ni logičnost, svrsishodnost i gotovo geometrijska estetiziranost – kako kretnji, tako i formacija – uvijek prilagođenih zbivanjima, odnosno stanjima i karakterima likova. Između mnoštva fascinantnih rješenja, kao antologijski se izdvaja duet Leonea i Barunice Castelli na klaviru, dok se mala (i jedina) zamjerka može uputiti posljednjem duetu Leonea i Sestre Angelike, koji je kao prikaz svojevrsnog izbavljenja iz svih egzistencijalnih okova, ipak trebao biti nešto poetičniji i mekši.
Foto: Hnk.hr
Svjestan činjenice da dobra podjela čini 50 posto uspjeha predstave, Mujić je ovaj dio posla odradio gotovo bez greške, uz tek jedan upitan izbor – onaj Australke Natalije Horsnell za ulogu Charlotte, barunice Castelli Glembay. Iako je Horsnell u tehničkom smislu nedvojbeno dorasla ovoj Između mnoštva fascinantnih rješenja, kao antologijski se izdvaja duet Leonea i Barunice Castelli na klaviru, dok se mala (i jedina) zamjerka može uputiti posljednjem duetu Leonea i Sestre Angelike vrlo zahtjevnoj koreografskoj strukturi, a usto je i razmjerno ekspresivna, te scenski atraktivna balerina, za dočaravanje moralne aberacije svojeg istovremeno frivolnog i kompleksnog lika ipak joj nedostaje cijela paleta tjelesno iskazivih duševnih stanja, koje njezino senzibilno žarište – barem ono scenski primjetno – naprosto ne poznaje. Izvrsna je u dijelu koji neposredno prethodi njezinoj smrti, no generalno uzevši, nema ni približno onoliku scensku snagu koju posjeduju njezina dva primarna partnera, zbog čega je i ostala u njihovoj popriličnoj sjeni.
Prije svega Leonea Glembaya u tumačenju Japanca Takuye Sumitoma, koji je zadivio nestvarnim skokovima, izvrsnom glumom i snažnom scenskom prisutnošću; no više od svega zadivio je intuitivno shvaćenim i u potpunosti pogođenim kompleksno-tragičnim likom kojeg tumači, a čiji mu je književni background zbog jezične barijere ostao potpuno nepoznat.
Baš kao i Portugalcu Guilhermeu Gameiru Alvesu u ulozi Ignjata Glembaya, kojeg isti razlog također nije spriječio u donošenju jedne od svojih do sada najboljih interpretacija. Nevjerojatno je koliko u tehničkom smislu očigledno raste iz predstave u predstavu, dok mu istovremeno sve više nataloženoga scenskog iskustva daje na sigurnosti, upečatljivosti i osjećaju za pravu mjeru. Markantne pojave, furiozne igre i čiste tehnike, svoj je scenski lik interpretativno zaokružio i ispunio do mjere koja ne ostavlja mjesta ni najmanjoj primjedbi.
Na dojmljiv su način svoje role iznijeli i Catarina Meneses, kao odličan odabir za ulogu Sestre Angelike Glembay; potom Iva Vitić Gameiro u Pretežno tamno osvjetljenje pruža izvrstan scenski podtekst, baš kao i povremeni zvukovi kiše, cvrkuta ptica, topota konja, uzdaha ili smijehaulozi Fanike Canjeg i Andrea Schifano u ulozi Pube Fabriczya-Glembaya, koji su svoje likove oživotvorili – osim neupitnim tehničkim majstorstvom – također i za njih ne baš karakterističnom, uvjerljivom glumačkom nadogradnjom; te Andrej Barbanov u ulozi Franza, kamerdinera, koji je svoju neplesnu ulogu, zahvaljujući dojmljivoj prirodnoj mimici i gesti, te snažnoj tjelesnosti, učinio manje sporednom nego što zapravo jest.
Angažiravši većinu ansambla, Mujić je nekoliko plesnih minijatura dodijelio i starijim prvacima Baleta (Milki Hribar Bartolović, Andreju Izmestjevu i Iliru Kerniju), koji ovakve šanse ne dobivaju prečesto, a sada su imali priliku pokazati kako – iskoristi li ih se na pravi način – scenskom proizvodu itekako mogu podići cijenu.
Foto: Sandro Skelpić
Osim izvanrednoga scenskoga kadra, iznimnom uspjehu predstave u podjednakoj mjeri pridonosi i onaj koji je na njoj prisutan samo posredno. Atraktivni, pažljivo osmišljeni i (većim dijelom) glamurozni kostimi plesačima nipošto ne oduzimaju komotnost i slobodu pokreta, a gledateljima pak vrlo plastično ocrtavaju likove, vrijeme i zbivanja.Angažiravši većinu ansambla, Mujić je nekoliko plesnih minijatura dodijelio i starijim prvacima Baleta (Milki Hribar Bartolović, Andreju Izmestjevu i Iliru Kerniju), koji ovakve šanse ne dobivaju prečesto
Scenografija je opet izvanredan primjer minimalističke efektnosti, s obzirom da je u pravilu tek jednim rekvizitom (biciklom, tepihom, klavirom, krevetom…) u stanju iskazati ono što je za aktualno zbivanje ili odnos među likovima najznačajnije.
Pretežno tamno osvjetljenje pruža izvrstan scenski podtekst, baš kao i povremeni zvukovi kiše, cvrkuta ptica, topota konja, uzdaha ili smijeha kao kontrapunkti glazbenim komadima Rahmanjinova i Beethovena.
Mujićeva hrabrost, ambicioznost i darovitost zaslužne su što ne samo da u konačnici nije oskvrnuo slavno Krležino djelo, nego ga je dapače proširio, oplemenivši ga plesnom formom – za aktualno vrijeme i širinu recepcije možda i boljom varijantom, a svakako pitkijom (nikako ne i plošnijom). Relativno slabu dostupnost ovoga književnoga klasika na najraširenijima svjetskim jezicima Mujić je briljantnim premještanjem na plesni teritorij napokon dokinuo, učinivši ga sasvim razumljivim cijelom svijetu. U što se baletna publika izvan granica Hrvatske zaslužuje što prije uvjeriti.
