Povodom "Akcije Hamper", održane 11. ožujka 2013. ispred zgrade MZOS-a, tijekom koje je šestero znanstvenika spalilo svoje znanstvene radove u znak protesta protiv Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja:
To je onaj dubinski (neo)kolonijalizam u kojem je vanjska slika krasna - pa tako eto i u Europskom parlamentu našeg jezika, pravo jedinstvo u raznolikosti - dok nas se istovremeno jede iznutra. Bod po bod, časopis po časopis
U nedjelju ujutro, dok sam uživala u vožnji svoga p(r)olupanog bicikla Avenijom Većeslava Holjevca, dogodila mi se neobična, ali sve uobičajenija zgoda. Preda mnom se otvorila rupa u zemlji na tratini preko puta NSK. Iako se rupe u novije vrijeme otvaraju same od sebe, ova se otvorila sama od Bandića. Naime, riječ je o njegovim famoznim suterenskim fontanama kojima sam ja prvi put imala priliku svjedočiti uživo. Prizor je bio za pamćenje. Nekakva vodica koja se bućka tek četrdesetak centimetara iznad tla jer su fontane valjda u pubertetu i oko njih brojne klupe za odmoriti dušu uz žubor vode. Koji metar više, nad ovim bukoličkim prizorom nadvila se sva sila jurećih i bučećih automobila. Navedeni mi je prizor ganuo srce i mozak jer si nikako nisam uspijevala odgovoriti na pitanje kako je nekome moglo pasti na pamet da bi se itko htio ili mogao odmarati uz vodu dok je okružen jednom od najprometnijih avenija u gradu.
U nedjelju navečer nazvao me kolega i prijatelj Hrvoje Jurić da provjeri pristajem li sudjelovati u "Akciji Hamper" kojoj je cilj iskazati opravdano negodovanje zbog stupanja na snagu novog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja donesenog od strane Nacionalnog vijeća za znanost. Nakon poprilično mučnog premišljanja pristala sam, ne znajući kako točno izgleda hamper, ali znajući da ćemo u njemu paliti svoje znanstvene radove ispred zgrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, u kojoj zasjeda i Nacionalno vijeće za znanost. Nisam aktivistkinja u onom općeprihvaćenom smislu, niti se takvom deklariram, a ipak sam odlučila sudjelovati u ovom performansu i spaliti svoje radove, koji još nisu pravo ni zaživjeli jer je moja znanstvena karijera tek u povojima. Zašto sam to učinila?
Ako naša znanost ne valja, pa im zato nismo interesantni, zašto bi nas onda uopće čitali, a kamoli kvalitetno vrednovali? Možda zato da nas dovedu pameti?
Razlog ne leži u tome što mislim da je novim pravilnikom u tolikoj mjeri ugrožena moja egzistencija, jer je ona uvijek i u mojim rukama. Ja samo trebam pristati na ove izmjene, podmetnuti koju nogu nekome od kolega jer nas ima previše (a da ne možemo baš svi dalje već je i Darwin znao) i budućnost mi je osigurana. Razlog se nalazi u tome što je novim pravilnikom i isključivim nametanjem kriterija inozemnog vrednovanja kao mjerodavnog za kvalitetu domaće produkcije dovedena u pitanje vrijednost cjelokupne hrvatske znanstvene djelatnosti. Kako mi je, kao građanki ove zemlje, dužnost osluškivati tendencije prema kojima se kreće njezin razvitak i na njih reagirati, odlučila sam, unatoč gorkom okusu u ustima zbog činjenice da je neophodno raditi performans pred novinarima da bi išta od ove naše borbe uopće dospjelo u širu javnost, napraviti "cirkusanta" od sebe, kako je ministar Jovanović navodno rekao na svome facebook profilu.
Oko deset sati došli smo pred zgradu MZOS-a. Na licu mjesta otkrila sam da je hamper vjedro iliti sić. Novinari su se okupili i počelo je paljenje. Doktorat kolegice Đurđice Čilić Škeljo nikako nije htio izgorjeti. Zezala sam je da je sigurno plastificirala stranice, iako mislim da se to dogodilo jer je tema polonistička, a Poljska je već u EU. Hrvoje je zapalio nekoliko publikacija kojima je bio urednik, a koje imaju tvrde korice pa je i njegov plamen nešto potrajao. Gorjeli su i Leonidini i Dijanini i Nevenovi radovi. Moj skromni doprinos, koji tek čeka da nekoga zaduži, nestao je u par sekundi. Nakon pola sata sagorijevanja, Sunčica Findak čučnula se ispred polugorećeg hampera i demonstrirala javljanje s prve crte. No, kako ju je napao prkosni dim iz tog istog hampera, nacija je u montaži ostala uskraćena za ovaj njezin aktivistički doprinos. Dok je još bilo prilike, predložila sam da okrenemo janjetinu na žaru od znanstvenih radova i ponudimo njome ministra Jovanovića kako bismo dokazali tržišnu isplativost naših radova. Naš prijatelj Đebo, koji je u ovoj akciji sudjelovao kao moralna potpora, rekao je da bismo u tom slučaju janetinom trebali počastiti okupljene novinare, kao što je to učinio Ante Gotovina. Nakon što je žar istinjao svoje, pojavilo se pitanje urne. Dijana je predložila da ju urudžbiramo u Nacionalnom vijeću za znanost ili MZOS-u.
Ako pak valjamo i sada, zašto nam je onda neophodna vanjska legitimacija našeg rada? Je li to zato što ne valjamo dok nam Oni ne kažu da valjamo?
Na ovom mjestu ne želim još jednom konkretno nabrajati što je sve problematično u samom pravilniku. Mislim da je javnost s time već dovoljno upoznata. Od zloupotrebe Europskog referentnog indeksa za humanističke znanosti do zloupotrebe popisa znanstvenih izdavača nizozemske Wageningen School of Social Sciences. Potonji možda i posjeduje neku praktičnu smislenost, jer je nastao iz praćenja publikacija suradnika ove visoke škole za istraživanje proizvodnje hrane, okoliša i zdravog života pa se barem možemo nadati da će oni znati kako uzgajati humanistiku u budućnosti. Ne želim ni ulaziti u njegove moguće pozitivne karakteristike koje se tiču jednostavnijeg sustava bodovanja. Prije seciranja njegovih pojedinačnih točaka, mislim da je neophodno još jednom pokušati odgovoriti na pitanje o njegovoj biti i namjeri. Odnosno na prigovore njegovoj (neo)kolonijalnoj prirodi.
Hrvatski se jezik smije govoriti u Parlamentu EU. Tu prigodu naša Ingrid nedavno nije uspjela iskoristiti, navodno zato što nije bilo prevoditelja, što je izazvalo opće oduševljenje onih koji jedva čekaju da netko zna manje, kako bi u odnosu na njega znali više. Iako se u EU smije govoriti hrvatski, nama je novim pravilnikom zabranjeno da na njemu pišemo. Da, upotrebljavam riječ zabranjeno. Naime, formalna zabrana, pa sukladno tome i veliki inkvizitor formalno ne postoje, tako da izvana izgleda kao da je sve u redu. Izgleda kao da nema nikoga na koga bi se moglo pokazati prstom i protiv koga bi se moglo boriti. Perfidnost samog postupka i razlog zbog kojeg ga zovem zabranom leži u činjenici da je novim pravilnikom dan nevidljivi naputak koji se može iščitati iz konzekvenci koje će objavljivanje na hrvatskom jeziku imati za znanstvene karijere autora. Zato to i jest onaj pravi i jedini oblik zabrane. Onaj u kojem ste na kraju primorani sami učiniti egzekuciju domaćih časopisa pa se, posljedično, još i nositi s krivnjom za propast hrvatskog izdavaštva i jezika. Jer, ako je jezik kuća bitka, onda je knjiga kuća jezika. I to je onaj dubinski (neo)kolonijalizam u kojem je vanjska slika krasna - pa tako, eto, i u Europskom parlamentu našeg jezika, pravo jedinstvo u raznolikosti - dok nas se istovremeno jede iznutra. Bod po bod, časopis po časopis.
Zašto je vanjsko objektivnije? Ili je možda još važnije pitanje kakav je profil onih kojima takav tip vrednovanja odgovara i što ih motivira da ga učine jedinim mjerodavnim? vrednovali?
Ovdje je potrebno osvrnuti se na pokušaje deplasiranja ideje (neo)kolonijalnog karaktera pravilnika. Oni se mogu svesti na bezobrazno pitanje kojemu je cilj učiniti upitnom zdravu pamet protivnika pravilnika, implicitno ih karakterizirajući kao pristalice teorija urota. Pitanje glasi zašto mi uopće mislimo da nas netko želi kolonizirati, odnosno odakle nam takva nadutost da vjerujemo da smo drugima toliko interesantni? Na ovo je vrlo jednostavno odgovoriti. Ako naša znanost ne valja, pa im zato nismo interesantni, zašto bi nas onda uopće čitali, a kamoli kvalitetno. Možda zato da nas dovedu pameti? A kako se ono taj pojam u povijesti točno naziva? Ako pak valjamo i sada, zašto nam je onda neophodna vanjska legitimacija našeg rada? Je li to zato što ne valjamo dok nam Oni ne kažu da valjamo? A, još jednom, kako se ono taj pojam u povijesti točno naziva?
Pokušaji opravdavanja (neo)kolonijalnog karaktera pravilnika tiču se ustanovljavanja vanjske objektivnosti. U hrvatsku se znanost naime samo želi dovesti promatrač, koji nužno mora biti iz inozemstva, kako bi se objektivno mogao procijeniti naš znanstveni doprinos. Ali zašto je vanjsko objektivnije? Ili je možda još važnije pitanje kakav je profil onih kojima takav tip vrednovanja odgovara i što ih motivira da ga učine jedinim mjerodavnim? Riječ je o tipu znanstvenika koje možemo nazvati izvandjelnim znanstvenicima. Oni sebe kao znanstvenike ne definiraju kakvoćom svoga djela, nego prvenstveno prema okolnostima u kojima je ono nastalo. Dakle, vrijednost se takvog djela ne uspostavlja njegovim sadržajem, već činjenicom da je ono objavljeno kao publikacija nekog "prestižnog" inozemnog sveučilišta. U retorici takvih tipova primjetit ćemo da dobivamo jako malo informacija o samom djelu, ali jako puno o njegovom znanstvenom impactu. Takvi će autori prigovoriti neistomišljenicima da se boje vanjskog vrednovanja jer iza sebe nemaju nikakav rad. Njih se pak može upitati ne boje li se oni zapravo svoga rada, ako se uopće, od silnog truda oko njegove hiperprodukcije i distribucije, stignu njime baviti u sadržajnom smislu?
Riječ je o tipu znanstvenika koje možemo nazvati izvandjelnim znanstvenicima. Oni sebe kao znanstvenike ne definiraju kakvoćom svoga djela, nego prvenstveno prema okolnostima u kojima je ono nastalo
Kvalitetno je djelo ili misao uvijek misionarske prirode. I izvan autorovih napora ono se samo želi proširivati i nužno se proširuje dalje, stavljajući sve drugo u drugi plan. Čak i svoga tvorca. Zato ne treba biti tako strog prema izvandjelnim tipovima jer njima uistinu nije lako. Umjesto da njih njihovo djelo nosi, oni čitavo vrijeme moraju nositi svoje djelo. Naime, onaj tko nema dobro djelo ili misli da ga ne može napraviti, referira se ili na autoritet svoje osobe ili na mjesto nastanka djela ili na brojke vezane uz njegovo čitanje. Brojke se na prvu loptu laiku mogu učiniti kao nešto što ukazuje na važnost samog djela, ali pažljiviji će promatrač uzeti u obzir i kvalitetu samog djela, kao i temu, znanstveno polje, način financiranja projekta, ornamentalnu ambicioznost autora i brojne druge činjenice, prije nego što će brzopleto zaključivati o njegovoj stvarnoj važnosti. Kako izvandjelni tipovi znanstvenika sebe definiraju okolnostima oko samog djela, a ne samim djelom, da bi njihovo djelo zaista moglo biti važno, potrebno je i svima drugima nametnuti taj isti okolnosni kriterij. I problem riješen. Nikome više neće pasti na pamet otvarati korice u toj Potemkinovoj knjizi.
Kako bi prikrili vlastiti okolnosni karakter, izvandjelni znanstvenici prigovorit će istu stvar svojim neistomišljenicima, koje će prozvati za tuzemsku zatucanost koja se ogleda u mistificiranju svega domaćeg i odbijanju svega inozemnog. Povijesno gledano, ovaj je tip ponašanja također oblik i posljedica (neo)kolonijalizma. On jest pogrešan i kontraproduktivan za samu znanost. Uistinu, djelo ne može činiti boljim ili važnijim činjenica da je objavljeno na hrvatskom jeziku, jer su opet u pitanju okolnosti oko samog djela, a ne samo djelo. Mjerilo vrednovanja znanstvenog djela uvijek mora biti kvaliteta djela, a kriterije za nju je, posebice u humanistici, vrlo teško ustanoviti, što je i jedan od razloga nastanka ovakvih problema. No, nedostatak tih istih kvalitativnih kriterija nije moguće riješiti inozemnim čarobnim štapićem. Nije ih moguće ni nadomjestiti kvantitativnim kriterijem koji pronalazimo, primjerice, u činjenici da područno vijeće za humanističke znanosti predlaže, osim navedene inozemne baze ERIH, dopunski popis znanstvenih časopisa posvećenih istraživanju nacionalne baštine, s najviše tri časopisa po polju. A zašto baš tri? Što ako neka polja imaju deset jednako kvalitetnih časopisa? Onda trebamo sjesti i plakati, jer imamo previše dobrih časopisa. Tko će u takvim (ne)sretnim slučajevima i po kojem kriteriju donijeti tu odluku? Ili, da situaciju dovedemo do njezinog sadržajnog apsurda, ako su tri časopisa, zašto ne recimo 3,12 pa da na popis uđu tri časopisa i 0,12 stranica četvrtog časopisa?
Mjerilo vrednovanja znanstvenog djela uvijek mora biti kvaliteta djela, a kriterije za nju je, posebice u humanistici, vrlo teško ustanoviti, što je i jedan od razloga nastanka ovakvih problema. No, nedostatak tih istih kvalitativnih kriterija nije moguće riješiti inozemnim čarobnim štapićem
Donošenjem ovakvog pravilnika znanstvena se zajednica našla u nezavidnoj situaciji da je, umjesto da zajednički mudruje kako riješiti kompleksno pitanje kvalitativnih kriterija, prisiljena vrijeme trošiti čisteći nered koji iz pravilnika proizlazi i paralelno glumiti tuzemsku zatucanost. Zašto tuzemsku zatucanost? Zato što je novonastali nered toliko dalekosežan da se akcije protiv pravilnika više ne tiču pukog pospremanja resora, nego se, kako je knjiga kuća jezika, a jezik kuća čovjeka, tiču svih razina našeg identiteta. Ljudskog, znanstvenog, kulturnog, nacionalnog. Kako je komu drago.
Bandić je izgradio fontane da ostane zapamćen. Jednako kao što i svaki ministar izmišlja novi zakon. Po tome će najupamćeniji svakako ostati nasmiješeni Linić, čiju stvaralačku energiju malo tko može nadmašiti. Ovom trendu pridružio se i ministar Jovanović koji, budući da ne posjeduje Linićev stvaralački entuzijazam, nemušto nadograđuje stari Fuchsov zakon. I što nam je sada činiti? Kad su već tu, može li se mirno uživati podno fontana, dok se iznad njih nalazi tako brza prometnica da je njezin prelazak čak opasan po život? Možda samo treba sjesti na klupu, malo odmoriti i slušati žubor vode. Kako bi opuštanje bilo potpuno, sve što treba jest zažmiriti.
Za kraj sam ostala dužna ispričati što se dogodilo s našom urnom. Većina se pepela rasula ispred Ministarstva. Dio je pepela na Jovanovićevim cipelama završio po hodnicima MZOS-a. Drugi je dio pepela ovaj naš Jovanović, Neven, na svojim cipelama, vratio nazad na Filozofski fakultet. Tako su i naša djela post mortem kolonizirala drugu planetu (MZOS) i uspješno se vratila kući. Ima li života na toj planeti, nije nam poznato. Ali je sigurno da se sada, makar na Jovanovićevim cipelama, unutra nalaze barem neki tragovi (prošlog) života.
Marija Selak, autorica ovoga priloga, znanstvena je novakinja na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (op. ur.)
