Sredinom 2013. Europska komisija objavila je izvješće prema kojem će Transatlantski trgovinski i investicijski sporazum sa SAD-om TTIP Europi donijeti dodatnih 119 milijardi eura, a prosječnoj europskoj obitelji 545 eura. Te dvije brojke, uz prešućivanje da je riječ o projekcijama do 2027. godine, postat će ključne propagandne reference u Komisijinoj kampanji pridobivanja skeptične europske javnosti, koja se dosta rano pobunila protiv sporazuma što ga je aktivist George Monbiot nazvao "frontalnim napadom na demokraciju". No, zahvaljujući i analizi Gabriela Siles-Brüggea sa Sveučilišta u Manchesteru te Ferdija De Ville sa Sveučilišta u Ghentu, pokazat će se kako su prognoze preuveličane, utemeljene na nerealnim premisama, i oblikovane da podupiru neoliberalnu agendu. Sporna studija, međutim, samo je jedna u nizu sličnih pristranih dokumenata koji se i dalje izrađuju da bi se opravdalo ratificiranje TTIP-a, izuzimanjem potencijalnih posljedica na socijalne standarde ili okoliš. Siles-Brügge je s De Villeom nedavno objavio knjigu "Istina o TTIP-u". U intervjuu za H-Alter on objašnjava zašto smatra da je sporazum najvećim dijelom u interesu korporacija i zbog čega su javne politike možebitno ugrožene ovakvim sporazumom.
Za početak, tko će po vašem mišljenju imati koristi od ovog sporazuma, a tko će izgubiti?
Nemoguće je, dakako, predvidjeti točan utjecaj TTIP-a, ali smjer pregovora je dosad zasigurno išao u korist interesa krupnog biznisa, nasuprot interesima onih koji žele strožu razinu zaštite okoliša, socijalne zaštite i zdravstva. Najvećim dijelom na TTIP-u se inzistira kako bi se prerezala "crvena vrpca" (krupnom) biznisu. Ideja je da se smanji regulatorno opterećenje za velike kompanije nastojanjem da se uvede postepena regulatorna konvergencija (smanjenja razlika u regulacijama, op.a.) s obje strane Atlantika, ali i pojačavanjem domaćih političkih procesa koji će otežati buduće regulacije ako povećavaju troškove poslovanja korporacijama, čak i ako su u javnom interesu. Primjer je Unijina agenda za bolje propise.
Što je s društvom, kada sporazum gledamo isključivo iz prizme ekonomske dobiti?
Zagovarači TTIP-a nadali su se da će protivnike sporazuma okarakterizirati kao one koji su protiv rasta i novih poslovaDobitak za društvo u cjelini je po svemu sudeći jako malen. Pored toga, neke manje kompanije mogle bi imati neku dobit, kao i potrošači zbog jeftinije robe. Primjer su tekstilni proizvodi, prerađena hrana ili automobili. No, budući da su prepreke za poslovanje već na dosta niskoj razini, ovakva neznatna dobit će biti rezultat micanja ostalih barijera, pa tako i, izvjesno je, zadiranje u dio onih koji štite od socioekonomskih rizika, kao što su opasne kemikalije, klimatske promjene ili nezarazne bolesti, npr. pretilost. Pored nekonkurentnih sektora izloženih liberalizaciji, najveći gubitnici TTIP-a će vjerojatno biti građani koji su zabrinuti kvalitetom javnog upravljanja.
Europska unija jamči da neće doći do smanjenja europskih regulacija, odnosno razine zaštite javnog sektora, sigurnosti hrane ili okoliša, jer da dobar dio toga nije ni predmet razgovora.
Već postoje dokazi da je EU umanjila ili odbacila regulatorne prijedloge kao odgovor na pritiske američkih pregovarača, kao i kanadskih kolega u slučaju sporazuma CETA. U knjizi navodimo da bi zbog istog uzroka moglo doći do Komisijine odgode novih EU regulacija na pesticide koji sadržavaju kemikalije koje ometaju rad endokrinog sustava, kao i do micanja po okoliš još štetnijeg goriva koji se dobiva iz katranskog pijeska s popisa prljavih goriva iz Direktive o kvaliteti goriva.
Je li moguć, odnosno, bolje reći, isplativ TTIP bez smanjenja standarda?
Teoretski je moguć, ako je namjera da se u svakom slučaju stvore zajednički standardi prema najvećoj razini zaštite s obje strane Atlantika ili da se ide prema međusobnom priznavanju postojećih standarda kod jedne i druge strane, u područjima gdje su standardi zapravo ekvivalentni, što se ne događa često. Odredbe o dobrim praksama ne bi se, međutim, formulirale tako da otežaju reguliranje u javnom interesu, već bi se naglašavala dobit od regulacija, a ne samo troškovi. Nažalost, to je suprotno trenutnoj logici TTIP-a i njihovim pregovaračima, pa je najmanje realan ishod pregovora.
Koji bi onda mogao biti efekt sporazuma na javni sektor i druge socijalne troškove?
Glavni efekt bi bio zaleđivanje postignutih razina liberalizacije javnih usluga i mogućnost da američke korporacije preispituju odluke državnih politika o javnim uslugama preko arbitražnih sudova. Najviše se u ovom kontekstu spominje rizik za zdravstvo i obrazovanje. Glavni je, međutim, rezon ovog sporazuma upravo zaključavanje, odnosno otežavanje da se ponište dosadašnje odluke vlada da nešto privatiziraju ili liberaliziraju.
Smatrate, dakle, da je glavna posljedica "cementiranje" i povećanje neoliberalnih politika koje se već provode u državama članicama, tako što će prijedlozi reguliranja tržišta biti još više procjenjivani po tome kakve posljedice imaju na trgovinu, konkurentnost i poslovanje velikih kompanija, a ne kakve su im koristi za javni interes?
Rekao bih da je smisao sporazuma najvećim dijelom interes krupnog biznisa. U tom kontekstu potrebno je onda identificirati suptilnije efekte TTIP-a: ne radi se, barem eksplicitno, o razmontiranju socijalnih i okolišnih zaštita koliko o otežavanju da se općenito regulira i donosi zakone u javnom interesu, formiranjem međusobnog priznavanja standarda i uvođenjem niza odredbi koje jačaju moć poslovnih grupacija u procesu reguliranja. Ali ne jačaju samo to, nego i njihovu širu logiku prema kojoj je reguliranje samo po sebi nepoželjno na slobodnom tržištu.
Ključni prijepor oko TTIP-a - ISDS mehanizmi rješavanja sporova između investitora i država - zahvaljujući kojima bi korporacije na posebnim "sudovima" mogle tužiti države ako im, primjerice, njihovo zakonodavstvo utječe na poslovanje, izmijenjeni su nakon enormnog pritiska javnosti i dijela političara u Bruxellesu. Koji je vaš stav o novoj verziji arbitražnog suda?
Glavni problem s TTIP-om su odredbe o regulacijama, ali i ISDS zabrinjava, jer dozvoljava kompanijama da propituju javne politike i tako preventivno stvaraju efekt regulatornog hlađenja, odnosno suzdržavanja od budućih regulatornih politika, zbog bojazni od arbitražnih tužbi. Dakako, SAD i EU daju stranim investitorima popriličnu zaštitu i brinu se za njihove interese kroz regulacije, tako da utjecaj ISDS-a neće biti toliko masivan koliko se smatra, ali je činjenica da takav mehanizam jača moć multinacionalki da vrše pritisak na vlade. Komisijine reforme ISDS mehanizma manjim dijelom ograničavaju razmjere uspješnih zahtjeva korporacija, ali se ovim izmjenama ne mijenjaju temelji takvih arbitraža, što znači da i dalje predstavljaju rizik za regulatorno zahlađenje. Pored toga, teško je očekivati da će ih SAD prihvatiti.
Što je s novim poslovima i drugim prednostima koje najavljuje Komisija i vlade većine država članica? Spominjalo se 119 milijardi eura povećanja europskog prometa na godišnjoj razini i nova radna mjesta, bez stavljanja u računicu mogućih posljedica na okoliš, socijalne i demokratske standarde.
Utjecaj TTIP-a na gospodarski rast i stvaranje novih poslova, čak i prema najoptimističnijim predviđanjima koje citira Komisija, dosežu Studije utjecaja, koje često citira Komisija, nemaju pouzdane procjene o posljedicama TTIP-a. One počivaju na cijelom nizu sumnjivih pretpostavki, nisu objektivne i ne uzimaju u obzir šire društvene prednosti od pravila i regulacijaekvivalent dodatne šalice kave po osobi na tjednoj razini. Smisao naglašavanja argumenta o poslovima i rastu jest umanjivanje socijalnih i okolišnih rizika koji proizlaze iz regulatorne konvergencije, nužne da bi se ostvarile ovakve najave. Na taj način, zagovarači TTIP-a nadali su se da će protivnike sporazuma okarakterizirati kao one koji su protiv rasta i novih poslova, ali i stvoriti diskurs koji bi mogao biti prijemčiv kod socijaldemokrata, čija je potpora ključna u Europskom parlamentu kod eventualne ratifikacije TTIP-a.
U knjizi navodite svojevrsnu kronologiju propagande Komisije, koja se mijenjala kako su se kritike povećavale.
Kako su specifične brojke koje je koristila Komisija da "proda" TTIP građanima došli pod intenzivne kritike, kao što je 545 eura po obitelji s četvero članova, zagovornici su se okrenuli ideji da će se od sporazuma okoristiti srednja i mala poduzeća. Koristili su pritom specifične primjere kompanija koje bi voljele poboljšati izvoz u SAD, ili obratno. Osobno bih bio oprezan u ovom kontekstu. Ne samo da izrazito mali broj malih i srednjih poduzeća izvozi, nego, kako sam već naveo, stvarne dobiti od TTIP-a će prema svemu sudeći biti vrlo male, jer trgovina i investiciji već teku poprilično neometano.
U Hrvatskoj vlada uvjerava građane da će nam gospodarstvo imati dobit od sporazuma, osobito mala i srednja poduzeća, koja tu dominiraju. No, ukupna robna razmjena između SAD-a i Hrvatske je manja od dva posto. Što ovakvi sporazumi donose perifernim europskim zemljama?
Nemoguće je, dakako, predvidjeti konačan utjecaj koji će TTIP imati na hrvatsku ekonomiju, jer ne možemo predvidjeti budućnost sa sigurnošću. Jedna od teza u knjizi je da upravo takva predviđanja dovode do spornog "upravljanja fikcionalnim očekivanjima". S obzirom na situaciju koju opisujete, koja je obilježena malim i srednjim poduzećima i malom razmjenom sa SAD-om, ne bih očekivao da će Hrvatska biti jedna od primarnih dobitnica TTIP-a. Što se tiče utjecaja na periferne ekonomije, smatram kako će od sporazuma profitirati ekonomije i sektori koji su već međunarodno konkurentni. Općenita logika liberalizacije trgovine jest da uzrokuje efekt redistribucije s međunarodno nekonkurentnih na konkurentnije industrije.
Osim rasta i poslova, drugi argument je očuvanje dominantne ekonomske pozicije SAD-a i EU, u kontekstu geo-ekonomskog uspona Kine i drugih rastućih ekonomija, kao i uspostavljanje budućih trendova za ostale zemlje. Jesu li im argumenti uvjerljivi?
Kao što i navodimo u knjizi, niti jedan od ovih narativa nije odveć uvjerljiv. Potencijal koje TTIP ima u kontekstu rasta i novih poslova je najvećim dijelom pretjeran dok oblik regulatornog poravnavanja, koji će vjerojatno biti uveden u brojnim sektorima kroz bilateralno međusobno priznavanje, neće dozvoliti EU i SAD-u da postave globalne standarde. Razlog je činjenica da time eksplicitno diskriminiraju treće strane - jer to podrazumijeva da samo europski i američki izvoznici imaju korist od smanjenog tereta regulacija. Ovakav razvoj situacije potencijalno će biti Odredbe o dobrim praksama ne bi se formulirale tako da otežaju reguliranje u javnom interesu, već bi se naglašavala dobit od regulacija, a ne samo troškoviuspostavljen na račun smanjenja razine socijalne i zaštite okoliša.
Sve ove prednosti sporazuma od početka su podupirane nalazima studija utjecaja koje su rađene u Europskoj uniji i predstavljane kao "objektivne, nepristrane i znanstveno pouzdane metode". Što vi mislite o tome?
Studije utjecaja, koje često citira Komisija, kao i, konkretno govoreći, ekonometrijski modeli na kojima se temelje, nemaju pouzdane procjene o posljedicama TTIP-a. One, naime, počivaju na cijelom nizu sumnjivih pretpostavki, kao ona da će TTIP eliminirati polovicu postojećih barijera u trgovini, kako se to navodi u većini scenarija. Studije nisu objektivne i zbog činjenice da vide daljnju liberalizaciju i deregulaciju isključivo u pozitivnom svjetlu - kao smanjenje troškova za kompanije, što onda može biti prenijeto i na potrošače. Ne uzimaju u obzir šire društvene prednosti od pravila i regulacija.
Možete li navesti neki primjer pristranosti te "ekonomizacije regulatornih politika", kako navodite u knjizi?
Primjer je utjecaj na zdravlje populacije uvođenjem mjera u domenu potrošnje alkohola. Takvi troškovi - kao i prednosti od njihovih micanja - mogu biti puno lakše izraženi u brojkama, nego, recimo, različite prednosti čistog zraka, koje nisu puka ekonomija. Zbog toga dolazi do pristranosti u raspravi o javnim politikama, koje se pretvaraju u tehnokratske diskusije, smanjujući važnost politike. Ne-ekonomski aspekti, ili, točnije, aspekti koji nisu dio mainstream ekonomije, su prema tome marginalizirani i ne uzimaju se u obzir.
Hrvatska vlada, koja podržava TTIP, doslovno je angažirala korporativne lobiste da izrađuju studiju utjecaja na TTIP. Jeste li vidjeli slične trendove u strategiji Europske komisije?
Studija utjecaja Centra za istraživanje ekonomske politike (CEPR) koja se najčešće citira nije bila toliko neovisna kako se tvrdi, jer su je naručili u Komisiji. To ne znači da su se uplitali u izradu, već da su autori načelno dijelili Komisijine stavove o poželjnosti TTIP-a. Nadalje, pošteno je reći da je Komisijin odbor za trgovinu imao znatno prisnije kontakte s korporativnim lobistima nego civilnim društvom. Opet je razlog činjenica da njihovi interesi i argumenti puno više rezoniraju s ambicijama liberalizacije kod državnih službenika od zabrinutosti NGO sektora da će doći do razrjeđivanja standarda.
Ako je dobit za društvo neznatna, zašto Komisija i SAD inzistiraju na TTIP-u?
Što se konkretno tiče Komisije, TTIP joj omogućava proaktivnu ulogu u kontekstu financijske krize i krize eurozone, čak i ako je to u formi Prepreke za poslovanje već su na dosta niskoj razini, neznatna dobit će biti rezultat micanja ostalih barijera, pa tako i, izvjesno je, zadiranje u dio onih koji štite od socioekonomskih rizika, kao što su opasne kemikalije, klimatske promjene ili nezarazne bolesti, npr. pretilostneznatnih radnih mjesta i mršavog rasta. TTIP je također na liniji ideološke posvećenosti Komisije, odnosno Opće uprave za trgovinu (DG Trade) i američkog pandana (USTR), čiji je cilj smanjenje međunarodnih propisa koji otežavaju poslovanje europskih i američkih kompanija. TTIP također ojačava poziciju dvaju tijela u domaćim politikama, jer prisiljava kreatore propisa da surađuju s njima oko sporazuma. Smisao TTIP-a manje je liberalizacija trgovine - koja je već poprilično slobodna između EU i SAD-a - a više oblikovanje regulatornih politika tako da odgovaraju logici deregulacije.
Koliko je onda ovaj sporazum dio neoliberalne strategije i depolitizacije europskih socijalnih politika?
Svakako se može sagledati kao dio trenda neoliberalnih regulatornih politika, jer mu je smisao stvaranje slobodnog i nesputanog tržišta. Prezentirajući ovo pitanje kao striktno tehnokratsko nastojanje da se poboljša ekonomska efikasnost, preko sporazuma se nastoji izuzeti politika iz procesa donošenja regulacija, i samim time podrivati demokratsko donošenje odluka.
Što bi se dogodilo da nevladine organizacije i građani nisu ustali protiv sporazuma?
Kampanje civilnog sektora uspjele su staviti pregovore u fokus javnosti i već oblikuju njihov sadržaj. Komisija je morala revidirati svoj pristup ISDS-u, snizila je razinu ambicija oko regulatorne kooperacije i objavila više dokumenata za javnost, nego u slučaju svih drugih pregovora prije toga. To se vjerojatno ne bi dogodilo bez NGO aktivizma. Naravno, to ne znači da je TTIP odbačen, ali Komisija i drugi zagovarači su u defenzivnoj poziciji. Stalno protivljenje sporazumu bi moglo otežati ratifikaciju u Europskom parlamentu i nacionalnim parlamentima, ako ga se proglasi "miješanim" sporazumom.
Postoji li mogućnost da se TTIP ne usvoji i čime će najvjerojatnije biti uvjetovana?
TTIP bi mogao propasti zbog dva razloga: osim mogućeg zaustavljanja u europskom i državnim parlamentima u fazi ratifikacije, to bi se moglo dogoditi u razdoblju pregovora, ako politički pritisak uvjetuje razrjeđivanje sadržaja do te razine da velike kompanije, posebno one iz SAD-a, više ne budu zainteresirane za njegovo donošenje. Postoji, međutim, značajan politički pritisak da se sporazum usvoji, posebno u Europi, tako da ništa nije gotovo.