Najstariji zagrebački park, Maksimir, zaokružena je cjelina koja, međutim, može i treba biti veća i boljaNa tome mjestu, uz jedan od zapadnih ulaza u Maksimirski park, koje omeđuju Bukovačka cesta, Prilesje i spojna prometnica između te dvije ulice, sada se nalaze spomenute barake, službeno parkiralište za park, lokalna baza Čistoće, Reciklažno dvorište, radna jedinica (skladište) Hrvatskih šuma, montažni objekt Zagrebačkih cesta, kiosk-voćarna i (unazad koju godinu i preko vikenda izgrađeni bespravni) nedovršeni montažni drveni objekt na mjestu nekadašnjeg buffeta Medvednica.
Čitav taj prostor sadašnjeg tzv. "megarotora" u GUP-u je zaveden kao Z1, tj. javni park. Zona obuhvata Z1 zahvaća i manji prostor sjeverno od (tek unazad koju godinu po prvi put uređene) spomenute spojne ceste. Ta je cesta nekad fizički jedinstveni prostor obuhvata Z1 podijelila u veći, južni, i manji, sjeverni, dio koji se u drugoj namjeni potom nastavlja na nogometne terene Nogometnog centra (škole) Maksimir i NK Maksimir (čiji je teren izgrađen javnim sredstvima iz Malih komunalnih akcija, no besplatno se ne nudi javnosti niti u jednom jedinom terminu).
Lokacija "megarotora" je svime time u raskoraku s urbanističkim planovima, odnosno realnost određuje stanje u prostoru u suprotnosti s Upitne su i neke od sadnji poput doslovno besmislenog drvoreda istočno od livade ispred Švicarske kuće, ili u mikro mjerilu, sivog cedra pored skulpture Poezija prostora Milene Lah na Petom jezeru. Ta su stabla promašena izborom vrsta i lokacija, a demonstriraju izostanak senzibiliteta ne samo za povijesni perivoj, već u prvome redu za kontekst prirodne šumepoželjnim, dok istovremeno dijelom odražava utilitarne potrebe toga dijela grada. Kombinacija jednog i drugog utjecala je i kako na aktualne upotrebe, tako i na percepciju i očekivanja od mjesta.
No, dok je žurnost i nužnost prenamjene uslijed poplave odredila privremenu namjenu, kontinuirano i polustoljetno stanje privremenosti uvjetovalo je daljnja odstupanja od moguće sadržajne i krajobrazne nadogradnje samog Maksimira upravo na toj točki. Sve ono što Maksimiru nedostaje, moglo bi biti tu.
Najstariji zagrebački park, Maksimir, zaokružena je cjelina koja, međutim, može i treba biti veća i bolja. Park suvremene sadržaje, poput sportskih igrališta koja bi ga obogatila, ne može primiti zbog statusa spomenika prirode najviše kategorije tj. oni se ne mogu umetati na prostoru zaštićene cjeline. Sve ono što Maksimir ne može udomiti, a poželjni je sadržaj suvremenih velikih parkova, moguće je smjestiti upravo na lokaciji koja je nekad, sa zabavištem, bila de facto dijelom parka, no s vremenom kao takva zaboravljena, ali ne i izgubljena. Iako u naravi parka tamo danas nema, valjalo bi ga stvoriti, a s obzirom na bivše zabavište, na neki način i vratiti.
Neke od intervencija unutar povijesnog maksimirskog perivoja pokazuju da on može primiti suvremene sadržaje, primjerice pozornicu koja je izgrađena 1980-ih po projektu Aleksandra Ljahnickog ispod Trećeg jezera i koja je, zbog svoje forme i upravo zbog nedostatka sličnih sadržaja, poprimila značajnu ulogu sportskog punkta.
Nadalje, za primjer, tu su i sitne intervencije, prostorne geste, poput nove mreža punktova s besplatnom pitkom vodom po parku uvedene 2019. godine na inicijativu 1POSTOZAGRAD. Sve to predstavlja komunalnu nadgradnju, približavanje stvarnim potrebama jednog važnog gradskog parka, pritom uvažavajući činjenicu da se radi i o povijesnom perivoju. No, za, primjerice, manja sportska igrališta Maksimir mjesta ipak nema, a nedostaju parku takve veličine i značenja za grad.
Pritom, kod svega onoga novog što je park kroz desetljeća dobio, zabilježeni su i neki dvostruki standardi, kao što je npr. izgradnja parkirališta pored (arhitektonski očajne) crkve u parku. Na prostoru obuhvata parka, parkiralištu nije mjesto i tamo se takav sadržaj nije smio dopustiti, baš kao što je za park trebalo i inzistirati na arhitektonski kvalitetnijem projektu crkve (koja je izgrađena kao zamjenska tj. umjesto manje koja se tamo nalazila u za te svrhe prilagođenom objektu). Pitanje zahvata raznoga tipa u Maksimirskom parku uopće je sporadično upitno, od toga kako se održavaju povijesni koncepti, do toga da se na nekima vremenom testiranim i potrošenim povijesnim elementima nepotrebno insistira.
Primjer je povratak usjeka u formi eksedre (polukružnog podzida s klupama) podno vidikovca. Element je to koji je nekad postojao, pa s pravom bio zatrpan i recentnije potom ponovo oživljen na štetu bitno vrjednije livade i ambijenta koji je ipak nudio više. Ovaj primjer pokazuje da i povijesnim prostornim činjenicama treba pristupati kritički, osobito zato da izbjegnemo pogreške iz prošlosti. Za nadati se je da će najavljene opsežnije intervencije u parku, u budućnosti više korespondirati s višim standardima prostora, pa i suvremenošću, baš zato što je to najbolji način očuvanja prošlog, svega onoga što je vrijedno čuvati. Imperativ je da taj prostor, ako već ne slobodan, barem u čekanju ne pretrpi veću ili trajniju izgradnju koja kasnije može biti i argument. I nipošto eventualne izmjene GUP-a koje bi time umanjile mogućnosti obogaćivanja grada, odnosno degradirale sam Maksimir kada bi za park taj prostor bio izgubljen
Upitna su i neke od sadnji poput doslovno besmislenog drvoreda istočno od livade ispred Švicarske kuće, ili u mikro mjerilu, sivog cedra pored skulpture Poezija prostora Milene Lah na Petom jezeru. Ta su stabla promašena izborom vrsta i lokacija, a demonstriraju izostanak senzibiliteta ne samo za povijesni perivoj, već u prvome redu za kontekst prirodne šume. Nesretna okolnost je i izgradnja u Zoološkom vrtu. Ne zato što je loša, već zato što nas udaljava od boljih rješenja tj. cementira lokaciju ZOO-a na mjestu koje je premalo i koji je od svog početka 1925. godine postepeno zauzeo neke od najstarijih i najatraktivnijih dijelova parka.
Maksimir se, dakle, kontinuirano mijenja, mjestimično postaje bolji, u nečemu lošiji, ali je postojan kao najvažniji zagrebački javni park. Ta njegova važnost nije samo u prirodi i kulturi koja ga je oblikovala, već i pričama koje se tamo svakodnevno odvijaju, a za koje je njegovo postojanje preduvjet. Takav kakav je, park se svakako može još poboljšati. Nešto mu se može i treba dodati. Danas 316 hektara veliki park mogućnost svojevrsnog proširenja ima i sa svoje istočne strane i to kroz srodni sadržaj, obnovu ne samo Hualikovog ljetnikovca već i njegova malog vrta, odnosno, i važnije, čitavog poljoprivrednog dobra koje je i danas, djelomično, u funkciji obrazovanja tamošnjeg sveučilišnog kampusa.
Takvo sljubljivanje parka i ladanjskog gospodarstva okrenutog ekološkom uzgoju bilo bi odličan dodatak parku i bez da je njegov formalni dio. Sve skupa moguće je uklopiti i u neki budući, treći zagrebački, botanički vrt u okviru kampusa Agronomskog i Šumarskog fakulteta. Takvi potezi još uvijek čekaju svoje značajnije prve korake. Ta istočna strana između parka i potoka Bliznec, na prostoru tzv. armijskog trokuta, također dijelom kompenzira nedostatak sportskih igrališta u parku budući da se tamo nalazi nogometno igralište i postoje prostorni kapaciteti za razvoj sporta.
No, dok je taj istočni pomak izgledniji, onaj zapadni je na neki način potrebniji. Potreba višeg i boljeg standarda sportskih i rekreacijskih sadržaja u svim zagrebačkim četvrtima, ponegdje nailazi na prostore gdje se takve mogućnosti otvaraju. Dok je (sada uništeni, ali u perspektivi možda Maksimir se kontinuirano mijenja, mjestimično postaje bolji, u nečemu lošiji, ali je postojan kao najvažniji zagrebački javni park. Ta njegova važnost nije samo u prirodi i kulturi koja ga je oblikovala, već i pričama koje se tamo svakodnevno odvijaju, a za koje je njegovo postojanje preduvjetponovo javni) Maksimiru susjedni SRC Svetice ipak kompleks sa zatvorenim režimom korištenja, npr. noću, Maksimir treba igrališta koja trebaju biti otvorena 24 sata. Zato se lokacija bivšeg zabavišta, današnjeg „megarotora“, može gledati i kao svojevrsna "servisna" ekstenzija Maksimira.
Pritom, sportski tereni poput multifunkcionalnog igrališta, skate i inline parka, street workout vježbališta i sličnog, nisu jedini novi sadržaji koji bi kod Maksimira dobro došli. Uz to, ciljani prostor za proširenje može ponuditi i neke suvremena krajobrazna rješenja, pa bi time park koji je osnovan u 18. stoljeću dobio 21. stoljetnu ekstenziju. S postojećim nogometnim igralištima duž ulice Prilesje, sve skupa činilo bi i skladni urbanistički potez namijenjen rekreaciji.
Približavanje tog prostora poželjnoj namjeni ima i neke preduvjete, konkretno iznalaženje alternativa za neke od sadržaja koji na lokaciji postoje sad: od osiguravanja zamjenskog smještaja za preostale stanare dotrajalih, substandardnih, baraka do jednostavnog premještanja (ili reorganizacije) baze Čistoće i/ili reciklažnog dvorišta, za što mjesta ima možda sjevernije uz ulicu Prilesje ili npr. u zoni ulice Barutanski jarak. Premještanje dva potonja sadržaja, koji zauzimaju manji dio, čak i nije nužno da bi se na većini prostora "megarotora" formirali drugi, parkovni i rekreacijski, sadržaji. Sve drugo tamo nije prioritet, već opcija. Sve to je moguće, ali želje prvo treba pretvoriti u očekivanja.
Imperativ je da taj prostor, ako već ne slobodan, barem u čekanju ne pretrpi veću ili trajniju izgradnju koja kasnije može biti i argument. I nipošto eventualne izmjene GUP-a koje bi time umanjile mogućnosti obogaćivanja grada, odnosno degradirale sam Maksimir kada bi za park taj prostor bio izgubljen.
Svjesnost o mogućnostima prostora, potvrđena znanstvenom analizom GUP-a i stvarnim potrebama Maksimira, nalaže da barem u perspektivi lokacija bude privedena namjeni za koju je GUP-om predviđena. Namjeni koja u sebi ima i onu urbane praznine, pa i za onda kad će nam možda trebati za sve ono na što danas ni ne pomišljamo.